U Nišu natovci načinili masakr

Ubijali sve što se kreće

"Otac je poginuo pored mene u dvorištu, dva zeta na ulici, a ja sam pogođen sa sedam ili osam gelera", priča Bojan Đorđević. Avioni su izručili kasetne bombe da bi bilo što više žrtava među građanima, a pogodili su i Institut za patologiju

Na autoputu kod Niša, posle naplatne rampe, stoji policajac.

- Najbolje je da u grad uđete sa južne strane, pored zatvora - savetuje nas zabrinuto. - Pre deset minuta je dat znak za vazdušnu opasnost. S ove strane stalno bombarduju. Onuda je sigurnije.

(Nastavak sa prve strane)



U Nišu rominja kiša. Ulice su poluprazne. Napolju je samo ko mora. U ovom gradu ništa više nije isto kao pre tog petka, 7. maja, kada su NATO bombarderi kasetnim bombama sejali smrt po ulicama.

Devetnaest puta je do sada granatiran grad na Nišavi, ali nikada tako bezdušno i krvavo. Đurđevdan 1999. Niš nikada neće zaboraviti. Tog petka i subote poginulo je šesnaest nevinih ljudi, žena i dece, za život desetoro lekari niških bolnica se još bore, a sedamdesetoro građana je teže i lakše povređeno.

Žuta traka koja treba da znači zabranu prolaska postavljena je preko cele Ulice 12. februara koja vodi na kameni most preko Nišave. Isto je s druge strane reke, kod grčkog konzulata. To je sam centar grada. Tu su stambene kuće. Male radnje, poslastičarnice, restorani...

Ali, ljudi ne poštuju zabranu. Saginju se ispod traka i prolaze. Moraju. Kuće su im s one strane reke, a sa ove rade. Takav je život. Kiša je. Treba što pre prekriti otvore krovova koji zjape prema nebu punom teških i crnih oblaka.

Strahoviti udar

Na uglu odmah do trake stoje ljudi. Još su sveže rane od juče i prekjuče. Još je veliki šok i neverica da su bombardovani ljudi koji su mirno išli ulicama na pijacu, u restoran, na posao... Da su bombardovana deca koja su se igrala po okolnim dvorištima.

- Mene je taj strašni udar zatekao ovde, nadomak mosta - priča uzbuđeno Emilija Bojić, koja tu u blizini stanuje. - Instinktivno sam se priljubila uz oluk, baš tu, kod ovog udubljenja zgarde, evo ovako, i nisam se pomerala dok tutnjava i prasak lomljenja nisu prestali. Čudom me ništa nije pogodilo od ovolikog silnog kamenja koje sada leži po ulici. A kada sam odvojila lice od zida, prizor je bio jeziv. Dok sam živa, neću ga zaboraviti.

- Ja sam u tom času bio u bašti - veli Zoran Filipović, čija se kuća nalazi odmah do mosta preko Nišave koji je u subotu bio na meti NATO bombardera. - Nisam bio ni svestan šta se dogodilo. Nekoliko sekundi kao da sam bio paralisan. Kada sam došao k sebi video sam da se nalazim na drugoj strani dvorišta kod kućice za psa. I ne razmišljajući sam pokušao da se sakrijem u nju. Moj haski Soni je bio prisebniji. On je pobegao iz dvorišta pravo u kuću.

Filipović nam pokazuje učinak subotnjeg bombardovanja mosta. Sva dvadeset četiri prozora na velikoj porodičnoj kući su polupana i izbijena. Crepa na krovu nema.

- Ćerku mi je spaslo to što su lepljive trake bile na prozoru od njene sobe. Ceo prozor je, kao metak, izleteo sa ramom i zario se u plakar na susednom zidu. Sve joj je to proletelo pored same glave. Da nije bilo traka, staklo bi je sigurno unakazilo.

I ostale sobe nisu bolje. Svuda krš i srča.

- Ma srećni smo da smo živi - kaže Zoran, dok supruga Jadranka pristavlja kafu. - Kako su drugi prošli, ovo je sjajno.

Kod Aleksandra Petrovića, prekoputa ulice, ista slika. Imao je u kući apoteku. Sve novo, crvena cigla... Kao iz nekog stranog časopisa. Sada je to mesto užasa. Umesto stakla najlon. Na krovu majstori. Postavljaju najlon, da ne kisne unutra.

- Ne smem ništa da popravljam. Jer, oni će doći opet, da završe ovaj most koji su načeli - kaže sumorno.

Srećom, te subote Petrovići nisu bili u kući. A uvek jesu. Ove su zakasnili dvadeset minuta i tako spasli život.

Ulica umrlica

Idemo preko mosta. Ka pijaci. Tamo je u petak bila, kažu svi naši sagovornici, prava klanica. Ginuli su ljudi od kasetnih bombi, goreli automobili, stanovi...

Na mostu, sa leve strane, ogromna rupa. Samo je delimično pogođen. Još stoji. Preko njegovih izranjavljenih leđa prelaze ljudi. Žurno. Bez zadržavanja. S tugom samo pogled skrene ka razvaljenom delu i nabujaloj Nišavi ispod. Žutoj i mutnoj. Po njegovim leđima još stoji kamenje, delovi betona, geleri od kasetnih bombi...

Sa druge strane je zgrada grčkog konzulata. Tačnije ono što je od nje ostalo. A bila je ponos Niša. Po lepoti i arhitekturi. Malo dalje je i pijaca. I danas radi.

Ulica Anete Andrejević. Ulica umrlica. Svuda su zakačene. Po ulaznim kapijama, drveću, banderama... Kafana "Tri fenjera" je zatvorena. Kuvarica je ranjena, a kelnerica Goca poginula. Odmah, pri prvom udaru, u petak. Očevici kažu da je ležala ispred kafane. I da je gorela. Njen kolega Nebojša Mitrović je odmah pritrčao da je spasava, ali pomoći nije bilo. Bila je pogođena u glavu, vrat, ramena...

Nema nijednog prolaznika danas u Ulici Anete Andrejević. Samo kiša.

Na uglu ulica Jelene Dimitrijević i Šumatovačke na zidu, sasvim pri dnu, zakačena je umrlica: Ljiljana Spasić. Imala je dvadeset šest godina.

- Bila je u sedmom mesecu trudnoće - objašnjava komšija Boris iz zgrade prekoputa. - Studentkinja medicine. Sa svekrvom je bila pošla na pijacu kada su je bombe zaustavile na ovom ćošku. Brat i muž su bili tu. Odmah su stigli, ali je već bila mrtva.

Na tom mestu još stoje tragovi krvi koje kiša kao da ponovo iz zemlje izvlači na površinu.

- Imala je samo jednu malu ranu na čelu - kaže tiho Boris i odlazi ka svojoj zgradi, koja, kao i ostale, nema više prozora.

Pred mnogim kapijama još su vidljivi tragovi smrti. A duboke rupe u asfaltu i gomile izvaljenog betona i rasutih gelera svedoče o ubilačkoj snazi koja se tog petka sručila na ovaj mirni niški deo grada.

U Šumatovačkoj 9, ispred koje je nekoliko izgorelih automobila, na poslednjem spratu živi Miroljub Kocić.

- Najviše mrtvih je bilo baš ovde, u okolini zgrade - kaže dok razgovaramo u njegovom gotovo uništenom stanu.

- Bila je to jeziva detonacija - seća se Miroljub čija kuća se nalazi odmah pored doma zdravlja "12. februar" gde je bilo povređenih i pacijenata ali i medicinskog osoblja iako je na zgradi jasno bio postavljen znak Crvenog krsta.

Njemu je granata prošla kroz krov, probila plafon, zatim krevet u spavaćoj sobi napravivši u njemu rupu, zatim plafon na spratu ispod i zaustavila se tek na parketu.

- Ta bomba mi je zapalila krevet - priča Miroljub - pa sam dok su drugi bežali iz zgrade, ja prvo gledao da ugasim požar. A posle smo iz mog stana lavorima bacali vodu na automobile koji su goreli, ali nije vredelo.

U prizemlju njegove zgrade umesto stana zjapi otvor. Crn, ugljenisan. Bio je to stan Džunića, prosvetnih radnika. Srećom, nisu bili u kući. Gotovo nadrealno u svom tom crnilu stoji soba koju vatra nije ni dotakla. Čak ni čipkani prekrivač na trpezarijskom stolu.

- Gledao sam kako lete te bombe sa padobrančićima - priča Miroljub. - Prvo su pale na dom zdravlja a posle i na sve nas i okolne ulice. Sve je ovo tog petka gorelo. Mi mlađi iz zgrade smo se spasavali bežeći preko krovova susednih kuća koji su niži. Jer niz stepenice se nije moglo. Svuda su bili plamen i dim.

Miroljub nam pokazuje:

- Evo, tamo je ležala trudnica. Tu, ispred ambulante, mrtva žena. Pored nje prosuta kesa sa rotkvicama. Jedan čovek je ležao u krvi pored bicikla, tamo kod Kluba penzionera. Jednu ženu su odmah odneli. Kažu da je bila živa. Ovde pored mog spaljenog "golfa" je poginuo čovek. I još jedan pre Šumatovačke. Onda kelnerica iz "Tri fenjera"... Mnogo mrtvih je bilo ovde tog dana.

Geleri od kasetnih bombi su, priča Miroljub, najviše kosili ljude po nogama. Udarali su nisko.

U Klubu penzionera prekoputa Doma zdravlja stoji spržen bicikl. Pripadao je gostu koga su odneli u bolnicu. Sekretar kluba Živkica Petrović upravo namešta najlon na izlog.

- Nemam šta da kažem. Poginula mi je najbolja drugarica Goca Sekulić kod "Tri fenjera". Bila je to devojka za primer. Predobro i prepošteno stvorenje. Mene nemojte da slikate. Bili su u petak Amerikanci ovde, ne znam iz koje televizije, i evo, u subotu nam je odleteo most. Nemojte da se ljutite, ali ja više nikome ne verujem.

Mnogo ranjenih

Tog petka meta NATO bombardera je bio i Kliničko-bolnički centar u Ulici Ljube Davidovića, takođe, u centru Niša. Tu je poginulo četvoro ljudi dok je mnogo bilo ranjenih. Kasetne bombe su pogodile odeljenje patologije i kotlarnicu i u samom bolničkom krugu načinile više od pedeset kratera. Parking na kome se nalazilo oko dvadesetak automobila potpuno je spaljen. Gotovo sve privatne kuće u okolini su teško oštećene.

- Svi ovih dana slikaju krv, patnju, uništene zgrade, povređene ljude - kaže Čedo Kutlešić, direktor Kliničko-bolničkog centra u Nišu - ali niko nije u stanju da slika osećanja onih koji su izgubili najdraže, onih koji nemaju ništa od onog što su voleli i čuvali... To su strašne stvari. Za sve nas. Ove kasetne bombe koje su na Niš bacane prave rane kakve druge bombe do sada nisu pravile. One kidaju krvne sudove, mrve kosti, cepaju sve što im se nađe na putu. To su strašne povrede. Pred takvom bezdušnom surovošću čovek ostaje nem. Jer ne može da razume zašto je to urađeno mirnim građanima Niša.

Poslednji tužni izveštaj iz Niša glasi: šesnaest mrtvih i gotovo sedamdeset povređenih.

Direktor Kutlešić, takođe, ne ume da objasni kako je moguće da ovakva bolnica u kojoj radi 2.750 zaposlenih uopšte može da bude ičija meta.

- Ipak - dodaje - od početka bombardovanja ovde je rođeno oko trista beba. A petnaest ih je rođeno baš tog petka i subote kada je Niš najviše i stradao.

Žarko Pejičić, domar u Institutu za patologiju, pokazuje nam krov zgrade.

- Evo, ovde je bio jasno postavljen znak Crvenog krsta. Tačno su u njega i pogodili. Ja sam lično izbrojao trideset šest kratera od kasetnih bombi na zemlji i šesnaest na krovu zgrade. A vi znate da svaka ta bomba sadrži oko trista gelera koji smrtonosno pogađaju.

Najteže je, ipak, u odeljenju hirurgije. Tu leže oni koji su se našli na putu smrtonosnim komadićima metala kasetnih bombi.

- Ovde smo primili više od šezdeset povređenih - kaže dr Rastko Đorđević, direktor odeljenja hirurgije. - Dvadeset smo odmah operisali, a ostale smo posle intervencije poslali na kućno lečenje. Mrtvih ima ukupno šesnaest.

Ni on kao lekar ne može da razume kakvi mogu da budu oni koji gađaju ljude što pomažu drugim ljudima. To se do ovoga rata nikada nije događalo.

Dežurstva su danonoćna mada je mnogim od ovih lekara kuća bez stakala ili crepa, ali o tome ovde i ne misle.

U krevetima u odeljenju leže povređeni. Neki nisu pri svesti. Neki već prave prve korake u hodniku.

U prvom krevetu do vrata je Bojan Đorđević, Zavoji po vratu, rukama, stomaku...

- Tog dana nisam radio - priča tiho. - Bio sam u dvorištu. Sa ocem. To je u Ulici Ljube Nenadovića, pored bolnice. Kada sam čuo prasak i video da jedna raketa leti nisko, poslao sam jedno dete u podrum. Imam troje dece. Najstarijem je sedam godina. U dvorištu smo ostali ja i otac...

U sobi tišina. Ostali znaju njegovu tragediju.

- Otac je poginuo tu, pored mene - nastavlja Bojan jedva čujno. - Nije mu bilo spasa. I dva zeta na ulici. Moj i očev. Jer bomba je pala pravo u dvorište. Ne znam kako sam se spasao. Osećao sam kako se u mene zabadaju geleri, ali nije ništa bolelo. I sada ih imam sedam ili osam. Tek treba da se vade. Sedam kasetnih bombi je palo u moje malo dvorište. Čudom sam, eto, živ. Sećam se da sam tako ranjen uneo oca i zeta u kola. I očevog zeta, da ih voze u bolnicu... Sećam se da sam gasio požar. Znam da mi je tada poginuo i pas. Nemački bokser. Sav je bio iskidan gelerima. Majka mi je za to vreme bila na pijaci. Mislila je da smo svi u kući poginuli. I ja i sin i ćerkice od dve i tri godine... U našem dvorištu su se uvek igrala deca. I naša i komšijska. Sreća je što ih u tom trenutku nije bilo. Kuća nam je potpuno uništena.

Svaki ranjenik je nova jeziva priča. I Samir Demirović, momak koji je prao kola kada je puklo, i deda-Čeda Grujić koji je stradao pred kućom i Miloš i Oliver Živić, deda i unuk, koji su zajedno povređeni pred Klubom penzionera u Šumatovačkoj ulici...

Deda Miloš se obradovao kada smo mu rekli da mu tamo još stoji bicikl kojim je tog dana došao da popije kafu. Nismo mu kazali da je izgoreo. To neka sazna kada se oporavi.

Kroz prozor bolnice dopire potmuli zvuk detonacije u blizini. Doktori umiruju pacijente da je to samo probijen zvučni zid. Njihovi pogledi upereni ka prozoru i nebu najbolje kazuju šta im je u duši.

Hoće li noćas drhtati ili spavati. To od njih ne zavisi. Užas sa neba stiže, pokazalo se, bez ikakvog obzira. Čak i prema onima koji su nemoćni.

Kiša je prestala. A vedro nebo nad gradom najavljuje još jednu besanu noć.

Jovan ANTONIJEVIĆ