Kako žive izbeglice iz Hrvatske

Ciganska je muka pregolema

"Iz Slavonije smo pobegli u Bački Monoštor da spasemo živu glavu, a i ovde nas rat dočekao", kaže Savo Mihailović

Kada se pre godinu dana, zajedno sa još oko hiljadu Roma iz okoline Darde u Republici Hrvatskoj, zaputio prema Somboru, Savo Mihailović nije ni slutio šta ga čeka u novoj sredini. A želeo je samo jedno: da obezbedi miran, siguran i koliko-toliko pristojan život za sebe, ženu Miladinku, ćerku Ljubicu, sinove Darija i Kristijana. Život u Hrvatskoj za njega i njegove saplemenike postao je neizdrživ. Ponižavanja i šikaniranja postala su svakodnevna pojava a pokradeno im je ili oduzeto i ono malo sirotinje što su stekli.

Mučio se Savo kao nikada u životu. Obijao mnoge pragove u potrazi za bilo kakvim poslom. Svako novo jutro je svitalo s pitanjem: kako preživeti, čime mališane nahraniti, šta će sutra biti? Dok je još postojala nada da će područje istočne Slavonije ostati u sastavu tadašnje Republike Srpske Krajine, Savo i njegovi Romi su verovali u neke bolje, lepše dane.

Ali, mnogo šta se u međuvremenu promenilo. Nova hrvatska vlast nije zaboravila da je Savo Mihailović zajedno sa još dvesta svojih Roma učestvovao u minulom ratu. Pet dugih i neizvesnih godina je ova "garava brigada", kako su ih zvali, sa ostalim srpskim borcima branila stara ognjišta i goli život. Mnogi od njih zauvek su tamo ostali, mnogi su invalidi postali, groblja su im tamo, uspomene i retki prijatelji.

I kada su sve nade isčezle, nekoliko stotina romskih porodica sa oko hiljadu duša zaputilo se u Vojvodinu. Savo Mihailović je sa svojom i bratovljevom porodicom i još stotinak saplemenika stigao do Bačkog Monoštora, pitomog sela nadomak Sombora.

Došao je u najgore moguće vreme, usred zime. S mukom stečena i više nego skromna ušteđevina od nekoliko stotina maraka brzo se istopila. Živelo se pod šatorima, koji jedva tako mogu da se nazovu, a bilo je dana kada su jutra dočekivana pod mrzlim nebom.

- Sada sam se napokon skučio - priča Savo Mihailović dočekavši nas u trošnoj, nakrivljenoj, limom i kartonima pokrivenoj udžerici od šest, sedam kvadrata, gde jedva da dvoje odraslih ljudi mogu da se mimoiđu. U sličnim okolnim kućercima živi i njegov brat sa porodicom i još stotinak Roma koji su sa Savom izbegli iz Hrvatske pre godinu dana.

- Ne pitajte kako živimo. Uz sve nevolje sada po nama još i bombe padaju. Mislio sam da se nikada više ne može ponoviti ono što smo doživeli i preživeli u Hrvatskoj. Kakva je to prokleta ciganska sudbina, đavo će ga znati. Iz Slavonije smo pobegli da spasemo živu glavu, a sad nas opet rat dočekao. Ovde nas, doduše, niko ne uznemirava, ali domaći ljudi nisu baš srećni što im je u komšiluku najveće romsko izbegličko naselje. Šta god da u selu nestane, zna se: maznuli Cigani. I policija pravo kod nas. Ne kažem, neki verovatno i kradu, ali u jedno sam siguran, kradu da bi preživeli, da pojedu nešto - kaže Savo.

- Od pacova ni danju ni noću ne može da se živi. Napadaju i odrasle i decu. Uvek neko mora da bude budan da brani gladnu decu od gladnih pacova. A najteže mi je što su deca mala i stalno bolesna. Lekari traže pare, a para niotkuda. Socijalno? Kakvo, bre, socijalno, odakle nam, a traže nam i zdravstvene knjižice. Odakle, kada niko ne radi - priča Savina žena Miladinka. - Evo ovde, u ovih nekoliko kvadrata, živi nas desetoro. Niko ne radi, a spremni smo da radimo i ono što niko živ neće, ali ni to nam ne daju. Za lokalne opštinske vlasti mi praktično ne postojimo. Za ovih godinu dana, koliko smo ovde, niko ni iz jedne opštinske službe nije prešao prag naše kuće, da vide gde i kako živimo, da bar nešto obećaju. Vi novinari ste prvi belci koji su kročili u naše naselje. Nismo ni ovmao došli iz besa, već iz nužde.

- A moram da kažem: sutra da nas pozovu da branimo zemlju od ovaj NATO, kako li se već zove, svi bi se ovi Cigani odazvali, kao što smo to činili i u Hrvatskoj" - kaže Savo Mihailović.

Romi iz izbegličkog naselja u Bačkom Monoštoru često znaju da kažu: mi smo nepostojeći ljudi, ljudi bez adrese, bez ikakvih dokumenata.

- Kad bih i našao neki posao, šta vredi kad ne smem nikud iz sela, jer nemam dokumenta. Odem, tražim papire, kažu: ne može, nisi prijavljen. Odem da se prijavim, kažu: ne može, nemaš papire, i sve tako u krug - kaže Savo Mihailović.

Sreća je, kažu nam na kraju Mihailovići, što ima dobrih ljudi u selu. Pomažu im u hrani, ponekad u robi, tek toliko da prežive.

- Ma, preživećemo mi - veli Savo na kraju.

Davor SOHA