|
Tamo gde neprestano grmi Besane noći Novu Pazovu i Batajnicu redovno potresaju detonacije. Krater u dvorištu nije uplašio Đorđa Pajića da promeni mesto boravka Žitelji Batajnice i Nove Pazove gotovo da nisu imali mirnu noć, a u poslednje vreme ni miran dan otkako je počela agresija NATO snaga na našu zemlju. Avioni danonoćno nadleću ova dva naselja nadomak Beograda i ispuštaju svoj smrtonosni tovar. Vlasnici kuća na izlazu iz Batajnice i one na ulazu u Pazovu primorani su da svaka tri-četiri dana menjaju crep. Zidovi su ispucali, a poremećena je i statika mnogih zgrada. Kraj puta koji spaja ova dva naselja su ogromni krateri. Nekoliko projektila palo je i na sam drum, ali je zahvaljujući nadležnim službama oštećenje brzo popravljeno. Rakete su uletele i u dvorište obližnjih kuća načinivši veliku materijalnu štetu. Nekoliko vlasnika kuća posle mnogobrojnih raketiranja našlo je utočište na nekom, prema njihovoj proceni, sigurnijem mestu. Drugi, pak, nisu ni po koju cenu hteli iz svojih domova. Čak ni onda kada su rakete završavale tik kraj same kuće. Đorđe Pajić iz Nove Pazove ni te noći kao ni nekoliko prethodnih nije mogao da zaspi. Iako je poodavno prošla ponoć, on je, sedeći zavaljen u fotelji, osluškivao zlokobne zvuke aviona. Nemir se uvukao u njega i san mu ne dolazi na oči. Iako je u komšijinom podrumu, gde su Pajići rešili bili da provedu tu noć, sve bilo kako valja, Đorđe se dugo mučio da odagna crne slutnje. Mislio je o onome o čemu u takvim situacijama i većina ljudi: kad će već jednom da prestane ovo ludilo. Kraj fotelje na kojoj je sedeo Đorđe spavali su njegovi ukućani, supruga Kosovka, šestogodišnja kći Marija i jedanaestogodišnji sin Marko. Negde oko tri sata zavladala je neprirodna tišina. Đorđe je uspeo da ubedi sebe da će to biti jedna od retkih mirnih noći pre nego što je to možda nekakvo zatišje pred buru. A onda je zvižduk od kojeg se diže kosa na glavi ispunio prostoriju. Pre nego što je iko uspeo da bilo kako reaguje, snažna detonacija sve ih je pomerila sa mesta. Đorđe je sleteo sa fotelje. Niko nije progovarao ni reč iako su svi bili svesni da je raketa pala nadomak njihovog skloništa. Nisu se pomerali ni onda kad se sve utišalo. Do svanuća i znaka za prestanak opasnosti presedeli su u podrumu. Sklonište je prvi napustio Đorđe ka svojoj kući udaljenoj dvadesetak metara. Imao je šta da vidi: projektil ispaljen iz aviona pao je u njihovo dvorište srušivši prethodno dimnjak na komšijinoj zgradi. Na mestu gde je iz zemlje tek počelo bilo da se izvlači baštensko rastinje sada je zjapio krater dubok više od dva metra. Na zgradi su popucala stakla, skliznuo crep, a kraj temelja su se pojavile pukotine. Stvari su bile ispreturane kao da je neko nešto tražio. Bojler je iskočio iz ležišta, a ogromnu termoakumulacionu peć kao da je nevidljiva ruka okrenula naopako i ostavila na istom mestu. Crna raskvašena zemlja koja je poletela uvis padala je po krovu. Dvorište je bilo puno gelera. U susednoj zgradi, u podrumu, bio je Dušan Krstić. I njegova zgrada je stradala je koliko i ona u kojoj žive Pajići. Granata je, ipak, najviše oštetila pomoćnu zgradu kraj kuće Krstića. U stvari, potpuno je uništena. Dušan je zid prema velikoj kući podupro gredama kako se ne bi svalio. Unutra su zatrpane neke od stvari: peć, fotelja, sto, stolice... Iako avioni i dalje nadleću i kraj njih padaju rakete, oni koji su ostali i ne pomišljaju da menjaju mesto boravka. Ostaće tu da sa komšijama i prijateljima u svom dvorištu sačekaju kraj ovog rata. |
O. Radulović