|
Novi Sad nema mostove, ali život nije zamro Skeledžijo, prevezi me preko! Da su zapovednici brodova "Heroj Pinki", čamaca i skela Vojske Jugoslavije beležili sudbine hiljade ljudi koje su do sada prebacili s jedne na drugu obalu, bili bi to podeblji autentični dnevnici. Ali, njima je najvažnije da do prvog sumraka, čak i kad sirene zavijaju, svakome omoguće da stigne kud je naumio Na omanji brod "Jelica", vlasništvo novosadskog "Heroja Pinkija", tog toplog, pomalo vetrovitog aprilskog popodneva nagrnulo je mnoštvo ljudi. - Nema više mesta! - povisio je glas njegov zapovednik Novica Cvetković. - Nemojte ulaziti, ako Boga znate. Bila je to ko zna koja po redu tura ovog brodića između dve dunavske obale. Dva mosta je agresorska NATO avijacija već porušila, ostao je, tada, još Žeželjev. Ali, preko njega se, zbog oštećenja, nije moglo. Drama na sredini reke Brodić je lagano zasekao nemirni Dunav, uputivši se ka novosadskoj strani. Bio je otprilike na sredini reke kad je neko od putnika, koliko ga grlo nosi, povikao: - Ljudi, raketa!... Ide pravo na nas! Komešanje, vriska, gužva. U magnovenju, zapovednik je takođe spazio projektil koji su agresori ustremili na Žeželjev most, tačno u tri i deset posle podne. Mnogi putnici su polegali po palubi, drugi su zaklon potražili u utrobi broda. I kabina je bila puna prestravljenih. Odjeknula je strahovita eksplozija, a potom još jedna. - Brod se ljuljao, čas desno, čas levo, talasi su pretili da ga prekriju, kad se začulo šištanje novog projektila. - Opet je strahovito grunulo. Mislio sam, gotovi smo, prevrnućemo se - priseća se tih dramatičnih trenutaka zapovednik broda. - Srećom, održali smo se na vodi. Posle je lađa još malo plutala Dunavom, pa prispela na odredište. Putnici su dugo zahvaljivali posadi. - Znam da sam na brodu imao nekoliko bolesnika, koji su krenuli u Novi Sad na dijalizu. Bilo je tu i mnogo dece, kao i jedna trudnica - veli temperamentni Novica. - Ko će se u toj gužvi i panici još setiti da ih pita za imena. A voleo bih da mi se mnogi jave. Da je, baš kao i njegov kolega, Mitar Sabol, zapovednik tegljača "Pletvar", vodio dnevnik onoga što je doživljavao prevozeći hiljade ljudi između dve obale, Novica bi već spoznao ko zna koliko sudbina. - Dođe, tako, stariji čovek, i hoće na brod - ne skriva osmeh. - Ali, neće da se razdvoji od bicikla. Objasnim da nema mesta ni za stajanje, a kamoli za bicikl. Pita još jedanput, ja odgovorim isto. A on, onda, bicikl pa u Dunav! - Je l’ mogu sad, derane, na brod - podrhtavao mu je glas. - Može - odgovorim i krećem. Primer sa biciklima koji su završili u Dunavu nije usamljen. Sad je situacija nešto bolja, ali prvih dana posle rušenja dva mosta gužva za prelaz sa jedne na drugu obalu bila je gotovo nesnosna. "Ma, kakva uzbuna, vozim" Jaukale su sirene za vazdušnu opasnost usred bela dana u Novom Sadu. Crne ptice, pune tovara smrti, ustremljivale su se na rafineriju i civilne objekte u kvartu Detelinare kad se malo ko tome nadao. "Jelica" i "Pletvar" se nisu zaustavljali. - Kako da ne prevezem ljude kad su krenuli s posla kućama, na sremsku stranu - veli Novica. - Svi su se tiskali sa zavežljajima ili sa bolesnom decom u naručju, vraćajući se od lekara. Gužva na skeli, gužva u čamcima i u drugim brodovima. Gužva je i kod nas, ali ja vozim i kad je uzbuna. Pa šta mi bog da. Novosađani mostova preko Dunava više nemaju. Sad rekom jezde skele, čamci i manji brodovi. I hiljade ljudi u njima. Svakome je važno da stigne kud je krenuo. NATAŠA - Najteže je sa bolesnima - duboko uzdahnu zapovednik "Pletvara". - Znam da moraju u Novi Sad, a na brodu gužva da ni igla ne može da padne. Nekako se svi stisnu i nikoga ne ostavimo na obali. Prelaz brodovima, kao i skelom, ne naplaćuje se. Ali, naš narod, poznat po svojoj širokoj duši, nikad ne ostaje dužan: zapovednicima i ostalom osoblju ostave pokoju cigaretu, nađe se tu i pivo, pa domaći kolači. Oni to podele, ali i putnike počaste. - Ista nas je nevolja snašla - ponovo startuje motore, spremajući se da isplovi, zapovednik "Jelice". - Važno je da jedni drugima pomažemo. Dok Dunav peni od snažnih motora brodića, iz rafinerije kulja gust dim. - Eh, da znate kako nam je bilo kad su nju gađali - priseća se Mitar. - Brod je samo poskakivao. A onog jutra kad je srušen Žeželjev most, sva stakla su na našim brodovima popucala. Detonacija je bila toliko jaka da je malo koja lađa ostala u sidrištu. Uvek uz narod Sa "Jelice" odlazimo u jedinicu kapetana korvete Borisa Petrova. Divni momci koji su, čim su porušeni Varadinski i Most slobode, počeli da prevoze stanovnike Sremske Kamenice i Novosađane. Dva snažna desantna čamca, u koja može da stane po sedamdesetak ljudi. Kosta Stankovski je za kormilom jednim od njih. Odsečnih pokreta, snalažljiv, a pre svega duhovit i pun optimizma. - Bili smo i ostali uvek sa narodom - daje znak da kreće ka Sremskoj Kamenici. - Ako vojska neće da pomogne, ko će. Miroslav Vučenović, Siniša Ilin, Nikica Šijatović, Boško Alajica i Mića Vukčević pomažu deci, ženama i starijima da nađu mesta u čamcu. - Polako, svi ćete ući - viče Siniša da ga čuju i oni poslednji u dugačkom redu. Za mesec dana prevezli su petnaestak hiljada ljudi. Svako bi da uđe u čamac i da, na jednoj ili drugoj obali, obavi neodložne poslove. Ljudi u maskirnim uniformama ne pitaju ko su oni koje prevoze. Samo da niko na obali ne ostane. Tako do prvog sumraka. - Po pravilu, ne bismo smeli da vozimo kad je vazdušna opasnost - kažu. - Pridržavamo se toga, ali kad je ljudima hitno, kad se to otegne, ipak krenemo. Jedni bi da se sa vojnicima i starešinama rukuju u znak zahvalnosti što su se prevezli, drugi samo kažu: "Hvala", treći dovikuju: "Opet ćemo se videti." I tako, iz dana u dan. I ko zna koliko će još tako. Hiljade ljudi, još toliko sudbina. Baš kao i kod zapovednika brodića "Heroja Pinkija", i vojnici su, da su bar neke od tih sudbina beležili, već mogli da imaju podeblji dnevnik. Ali, o tome niko ne razmišlja. Važno je narodu pomoći. |
Vojislav STEVANČEV