Cela Ulica Bate Koena u Šapcu strepi

Kako živeti nad bombom

Grad na Savi je doživeo uzastopna bombardovanja. Sve to može nekako da se istrpi, ali je gotovo nemoguć boravak u kući kraj čijih temelja se ugnezdila neeksplodirana raketa

U Ulici Bate Koena u Šapcu zario se projektil ali nije eksplodirao. Došla domaćica, iskupio se i komšiluk, a ono sirene. Da li će opet da gađaju ovu ulicu?

Ivanka Spajić je izašla iz kuće, uznemirna, uplašena. Sama je, sinovi joj nisu tu. Ima jednog vučjaka i bombu. Udarila je u zemlju kraj redova krompira, ušla je ukoso, pa se može reći da je ostala baš ispod temelja.

- Sve se potreslo kad je udarila. Na garaži mi je popadao sav crep. Ali nisam čula eksploziju. Nas je bilo petoro u kući. Sutra ujutru vidimo rupu. Došli su stručnjaci, gledali, ispitivali merili letvama. Kažu da je zadnji kraj projektila na sedam metara dubine. A gde mu je početak? I rekli su: "Ništa ne brini, neće to da eksplodira!" Kako da ne brinem? Evo sad i sirene. Nisam načisto da li avione da čekam u kući ili da idem nekud.

Imala je Ivanka sreću što je raketa završila svoj put tik uz njen podrum. U njemu su kotlarnica i rezervoar s naftom srpemljenom za zimu. Da je to zakačilo, treslo bi se celo naselje. Možda i nešto gore. Komade projektila, koji su se ko zna kako odvojili, pokupila je i bacila u Savu.

Ivko Spajić je u drugoj kući. Valjda su rodbina, nismo uspeli da pitamo. Osamnaestog maja je bio u stanu. Čuo je eksplozije. Svi njegovi su stali u otvore vrata. Misli da je to sreća, inače bi bili oduvani.

- Sad kad čujemo sirene, izađemo na ulicu. Tu sedimo i čekamo. Bežimo unutra tek kad zabruje avioni.

Šabac su gotovo svakodnevno nadletali vazduhoplovi, ali su svoj tovar izručivali na neka druga mesta. Prvi put je zapraštalo 11. maja, zatim 18. Dotad su ljudi bili ležerni, onda su počeli da beže u podrume. Na meti je bila kasarna u ovom delu grada, davno prazna. Ali su ciljevi bili i kuće oko nje s uplašenim ljudima.

Zatim su se napadi ponovili, dve noći zaredom - 21. i 22. maja. Bombardovani su centar grada: zgrada opštine, sud, sportska hala. Eksplozije su raznosile i deo pored Save. Demolirani su brodovi-restorani i zgrada Lučke kapetanije, najstarija u gradu.

U četvrtoj kući po redu odatle pokazuju nam jedan geler. Merili su ga, težak je 460 grama.

- Videli smo kad je to palo - kazuje domaćin Živko Živković. - Udarilo je u kuću. Bio je utorak, 18. maj, 15.55 časova. Živimo u strahu od aviona i od ove zarivene bombe. Stručnjaci nam kažu da u njoj ima 280 kilograma eksploziva, a da je cela teška oko pola tone. Ali nas uveravaju da nema opasnosti. Pa, moramo to da prihvatimo.

Njegova supruga Dragica trpa rublje u mašinu i pegla oprano.

- Da uradim što više mogu, dok ima struje.

Pred kućom u dvorištu je pravi pravcati vajat. Pravio ga je Živko da bude kakav je bio u njegovom rodnom Tekerišu podno Cera. Drži u njemu alat, ali je dobar i da se glava skloni.

Dragičina i Živkova deca, četrnaestogodišnji Miloš i sedmogodišnja Ivana, igraju se sa terijerkom Askom. Živahna keruša ne preza od nepoznatih.

- Samo se boji bombi - dodaje Miloš. - Kad čuje avione, beži u rupu, da se sakrije. A kad počnu detonacije, utrči u kuću i pravo pod sto. Leži tamo i sva se trese. Plaši se više od svih nas.

Aska pod stolom, vukovi na nebu. Miloš je hrabri, hoće da joj pomogne. Onima gore ne može ništa, samo redovno uokviruje datume u kalendaru kad je njegov grad bio bombardovan.

Dragoljub Krilović, profesor hemije, iz broja 39 u Ulici Bate Koena, izbrojao je 18. maja pet detonacija i jedan neeksplodirani projektil. Nekoliko dana kasnije ih je bilo mnogo, mnogo više.

- Treći put u ovom veku nam se to dešava. Ja sam iz Mačvanskog Prnjavora, gde je austrougarska vojska 1914. počinila stravičan zločin. Zatvorili su ljude u kuće i školu i žive ih spalili. Majke su pokušavale da spasu decu, da ih izbace napolje, a oni su ih dočekivali na bajonete. Bilo je to 19. avgusta, u vreme Cerske bitke. Ovog proleća je umrla žena koja je to preživela. Tad je imala četiri-pet godina. Majku su joj ubili, ali je ona pre toga uspela da dete pokrije suknjom. Izašla je bila iz lokve krvi i zavrištala. Oni su se vratili. Sve je razumela šta su govorili. Izgleda da su bili Hrvati. Uzeli su je, odneli u kafanu, seli i počeli da raspravljaju šta da rade s njom. Da je ubiju ili ostave? Prevagnulo je ono drugo. Tad je iz moje kuće desetoro bilo spaljeno. Deda je bio dobio dopust, vratio se i kad je to video, tri dana je oduzet sedeo na kućnom pragu.

Profesorov sin Dejan kaže da je pred prvo bombardovanje njihovog grada video vrane kako kruže unaokolo.

- Nikad ih pre nisam video u tolikom broju. I odmah za njima je počelo bombardovanje. Završilo se, izašli smo napolje, njih više nema. Onda je došla policija, narod se iseljava, sve je kao u onim ratnim filmovima. I tad više nemaš volje ni za šta, ništa ne možeš da radiš.

Nemaju više volje ni za priče, ni za čuveni čivijaški humor. A vratiće im se taj duh. Samo da se ovo završi.

O. JANEVSKI