Podgorica: svadba na borbenom položaju

Nevesta sa četom devera

Branko Mladenovski, koji je već dva meseca u rezervi i izabranica njegovog srca Spomenka Božić nisu želeli da zbog rata odlažu već planiranu svadbu. Odlučili su da se venčaju u vojničkim uniformama i to proslave sa Brankovim saborcima

Za više od pola veka, otkad se brakovi sklapaju pred opštinskim matičarom, pred staru zgradu Skupštine opštine u Podgorici nisu stizali neobičniji svatovi. Od mlade i mladoženje do kumova, devera, starog svata, barjaktara, do svih ostalih svatova - svi u maskirnim vojničkim uniformama.

(Nastavak sa prve strane)

U toj nesvakidašnjoj atmosferi, oduševljeno pozdravljeni i od brojnih civila koji su se tu slučajno zatekli, bračnu "kapitulaciju" su potpisali Branko Mladenovski, vojnik rezervista, sa jednog ratnog položaja u okolini Podgorice, i izabranica njegovog srca Spomenka Božić.

Prkos sili agresora

Neobični svatovi su se potom zaputili pravo na borbenu liniju da tamo sa ostalima, onima koji ni za to vreme nisu napuštali položaj, proslave i mladencima koji su u ratu uplovili u bračnu luku požele mir i zdravo potomstvo.

Baš tako nekako su rekle i prve im čestitale i sreću poželele starešine jedinice potpukovnik Mile Stanković, major Džibo Kujović, kapetan Zoran Janković, stariji vodnik Gojko Ivanović i drugi koji su na ratnom položaju dočekali svatove sa zdravicama, bogme i sa ponekim rafalom.

Bila je to i zahvalnost mladencima, pre svega njihovom primernom vojniku Branku Mladenovskom što je odabrao baš ovaj trenutak, ovo ratno vreme, da sa svojom verenicom proslavi najsvečaniji trenutak u životu.

- Ovo je i svojevrstan protest i prkos sili agresora, dokaz da nas još ima i da se ne bojimo te sile, da vjerujemo u pobjedu i slobodu i da ćemo opet, ponosni, neporobljeni, uzdignuta čela moći da gledamo svome potomstvu i cijelom svijetu u oči - gromko je odjeknula poruka sa ove borbene linije.

Kada su se neobični svatovi okupili oko vojničke, ratničke trpeze, uprkos svemu pune đakonija, od pečene jagnjadi do svadbene torte, pre nego što su počeli pesma i slavlje, setili su se svojih drugova i saboraca koji su minulih dana, diljem otadžbine, na sličnim borbenim položajima, pali na braniku slobode, setili se svih nedužnih civilnih žrtava, stradalih u suludim NATO-američkim bombardovanjima, i minutom ćutanja im odali poštu.

A onda, poletele čaše uvis i zaorila se pesma, gromka, prkosna: "Vidovdan", "Tamo daleko", "Jugoslavijo"... I opet govori i zdravice. Nisu izostali ni pokloni za mladence. Skromni, vojnički, ali od srca.

Tako dva sata, pa razlaz. Nije vreme za velika i preduga veselja, za predugo zadržavanje na jednom mestu, u grupi. Ko zna odakle vrebaju zlikovačke oči kojima ništa nije sveto. Svatovi i svadbari na položaje, da zamene one koji su do tog trenutka bdeli, a mladoženja da isprati mladu i njenu kumu do kuće, pa i on natrag na položaj - prva bračna noć se odlaže za neko drugo, mirnije vreme:

- Ne, nijesam želio da koristim onih uobičajenih sedam dana - kaže Branko. - Taman posla u ovoj situaciji. Biće dana za veselja i radovanja samo da se odbranimo od zlikovaca i sačuvamo slobodu.

Susret u Ulcinju

A priča o Branku Mladenovskom, tridesetpetogodišnjem ugostiteljskom radniku, i njegovoj sedam godina mlađoj nesvesti Spomenki Božić iz Beograda, liči na priče o mnogim drugim kojima su život i surovo i olujno ratno vreme sudbinski ukrstili puteve.

- Ja sam po ocu Makedonac - smireno kazuje Branko, stamena, crnpurasta momčina, dok sedimo u jednosobnom stančiću njegove majke u Jerevanskoj ulici u Podgorici. - Otac mi, pokojni Jordan, rodom iz Zletova, ovdje u Podgorici služio vojsku i sreo se sa mojom majkom Stankom Raičević iz Bjelopavlića, ispod Ostroga. Tada je radila u hotelu "Crna Gora". Planula ljubav i on ostao ovdje i poslije odsluženja vojnog roka. Izrodili nas četvoro. Sestre mi Branka, moja bliznakinja, i Slobodanka žive u Njemačkoj, u Hamburgu, a Vesna, najmlađa, još je neudata...

Branko je jedno vreme radio u Budvi, u hotelu "Avala". Onda se 1991. otisnuo u Nemačku. Vratio se tri godine kasnije, zakupio jedan ugostiteljski lokal u Ulcinju, ali je turistička sezona omanula i uloženi novac propao, pa je ponovo morao u pečalbu. Pre dve godine se vratio i ponovo zaplivao u privatni posao: sa bratom od tetkea Veselinom Radulovićem (koji je sada takođe u rezervi kao i Branko) otvorio je kafanu u Spužu.

Iako u Ulcinju nije prosperirao i zaradio pare, Branko se ipak sa zadovoljstvom seća tog našeg najjužnijeg letovališta - tamo je sreo Spomenku Božić, koja je kao sezonski radnik radila u jednom lokalu. Bila je to uistinu ljubav na prvi pogled, ali i, kako se sada pokazalo, ljubav za sva vremena.

I ona vojničko dete

- Ja sam rodom iz jednog mesta između Šekovića i Zvornika, zove se Papraće, ali odavno živimo u Beogradu, gde mi otac Neđo radi kao vojni službenik, a majka Sara je domaćica - priča ova vedra, krhka devojka. - I nas ima četvoro dece. Sestra mi Velka i Mladenka su već udate, a brat Mladen je vojnik, vojni policajac. Služio u Baru i u martu je trebalo da se skine, ali je on produžio i imam utisak da ne misli uniformu da skida pa taman kad bi ovo potrajalo deset godina. Eto koliko je odgovoran, nije mogao ni na svadbu da mi dođe. Veli, biće dana za veselje...

Iako su ih nevolje sa poslom i daljine razdvajali, veza između Branka i Spomenke je s vremenom postajala sve čvršća. Jedno vreme je i ona bila kod njega u Nemačkoj, ali je shvatila da to nije njen svet i da tu ne bi mogla da živi. Odlučili su da se vrate i skrase u Podgorici.

- Namjeravali smo da se vjenčamo još prije godinu dana - kaže Branko - ali nam se onda dogodi peh, doživimo saobraćajni udes kod Virpazara, baš kad smo išli u Bar na svečanu zakletvu Spomenkinog brata Mladena. Srećom, sve se ipak završilo bez težih posljedica. E, onda smo odlučili da se vjenčamo ove godine u aprilu. Prvog dana bombardovanja sam se zatekao u Beogradu. Došao sam bio da završim neke poslove. Tu mi je majka javila da mi je stigao poziv za rezervu. Nijesam se ni časa dvoumio. Vratio sam se i odmah javio u jedinicu. Već od prvog dana sam se oduševio drugovima i atmosferom koju sam tamo zatekao. To je prosto kao jedna porodica i to može da shvati i zna samo onaj ko je ovih dana obukao uniformu i našao se na ratnom položaju. Podstaklo me je to da predložim Spomenki da se vjenčamo u uniformama i u svatove zovemo moje drugove iz jedinice.

Prijatelji u nevolji

- Za trenutak sam se iznenadila i bilo mi je nešto neobično i čudno, a onda sam se, ipak, oduševila, baš kao i moja kuma Sandra Saveljić kad sam joj ispričala šta smo naumili. Istina, ja se sa Sandrom znam već dvije-tri godine i stvarno smo dobre prijateljice, ali sam bila planirala da za kumu zovem moju školsku drugaricu Danijelu Đurić iz Beograda. No, kako je rat i Danijela nije mogla da dođe, baš kao ni moji roditelji i sestre, ja sam predložila Sandri da mi ona bude kuma, što je ona sa oduševljenjem prihvatila.

- A ja sam za kuma odabrao Veselina Brajovića, saborca, sa kojim sam se prvi put sreo prije dva mjeseca na borbenom položaju. On je stariji od mene deset-dvanaest godina, ali smo se za kratko vrijeme toliko sprijateljili da niti sam se ja dvoumio, niti se on iznenadio kad sam mu saopštio da bih želio njega za kuma. Prihvatio je sa oduševljenjem, baš kao i Miško Šuković koji je prihvatio ulogu starog svata ili Peđa Sekulić da nosi barjak...

Svi ostali, cela četa, bili su deveri.

- Neću da ih spominjem poimenice - kaže Branko. - Bojim se da ću se ogriješiti i nekoga zaboraviti, a ne bih želio čak ni na taj način bilo koga od njih da uvrijedim, jer prijatelji stečeni u ovim uslovima i na ovaj način su više od prijatelja. Muke i nevolje više od svega drugoga zbliže i ujedine ljude. To je ono što ne znaju, što ne mogu da shvate i osjete oni koji nas tako kukavički, podmuklo, sa bezbjedne visine i daljine krvnički gađaju, uvjereni da će nas nagnati da kleknemo. Grdno se varaju i ne shvataju koliko je veliki naš prkos i inat - veli Branko Mladenovski, Makedonac po ocu, Crnogorac po majci, oženjen Bosankom iz Beograda, koji je prvi bračni korak napravio u vojničkoj uniformi, na ratnom položaju negde u okolini Podgorice, u nedelju, šesnaestog dana aprila, leta gospodnjeg 1999. godine.

Budo SIMONOVIĆ