Ružica Dimić, porodilja iz razorene bolnice

Majke, bebe su dobro!

Dve strahovite eksplozije su zatresle zgradu, nestalo je svetla, staklo i malter padali su po porodiljama, ali su one mislile samo na svoju novorođenčad koja su bila na spratu iznad njih

Tačno četrdeset minuta posle ponoći, na Spasovdan 20. maja, u četvrtak, dve strahovite eksplozije potresle su Kliničko-bolnički centar "Dr Dragiša Mišović" na Dedinju. Nešto kasnije još dva prodorna, zaglušujuća zvižduka i opet bombe. A potom mrak, ljudski glasovi i krici za pomoć zaparali su tamu majske zore kruga bolnice na Topčiderskom brdu.

- Gledale smo smrti u oči - govori Ružica Dimić, jedna od pet porodilja koje su u trenutku vazdušnog udara NATO-a na bolnicu ležale u šok-sobi porodilišta Železničke bolnice KBC "Dr Dragiša Mišović", inače babica-akušer ove klinike. - Dvanaest sati pre bombardovanja, u sredu, nešto pre 13 časova, rodila sam mog Ognjena - kazuje pomerajući glavu u stranu da od osmogodišnjeg Vuka, koji trčka po sobi ali i prisluškuje razgovor, sakrije suze.

- Mama što plačeš - odjednom će Vuk. Je l’ zato što se rodio Ognjen? - Ma, biće on dobar ko ja - izgovara naizust i pritrčava da valjda po hiljaditi put pomazi brata po glavi i poljubi ga u ručicu. - Vidi ga kakav je crven - dobacuje Vuk ocu Miodragu, pokušavajući da majci iz zagrljaja uzme Ognjena.

- Vuče, ostavi Ognjena, ispustićeš ga - opominje nestašnog dečaka prabaka Ljubica, Ružičina baka, koja je došla da joj se nađe oko bebe.

- Neću da ga ispustim - protestuje Vuk. - Vidi kako se drži za mamu, nek se tako drži i za mene.

Ružica nastavlja priču. Kaže, mora svakom ko joj dođe da je ispriča, jer joj je lakše:

- Meni je termin za porođaj bio 30. maj. Osećala sam da će se to, ipak, ranije dogoditi. U sredu, rano ujutro, oko 6.30 časova, krenula sam u bolnicu. Bili su dežurni dr Dragan Antić i dr Saša Andrijašević. Samo što sam stigla do bolnice, osetila sam bolove. Imam iskustva sa porođajima, uostalom babica sam. Odmah sam otišla kod lekara. Pregledali su me i rekli: "Ruška, pravac operaciona sala, moraćeš na carski rez..." Nešto pre 13 časova su me porodili. Dečak 3.850 grama, a po želji brata Vuka biće Ognjen. Tek tada su neke moje koleginice javile suprugu, majci, baki i ostaloj rodbini da sam se porodila. Jednostavno, htela sam da ih poštedim briga.

Posle porođaja smestili su je na odeljenje intenzivne nege u kome je sutradan, na dan bombardovanja, do 23 časa, bilo pet porodilja: Aleksandra Tomić, Irena Dinić, Ružica Dimić, Aleksandra Rančić i Ivana Kostić. Ostale trudnice i porodilje bile su sprat iznad.

Čule smo naše bebe

- Ja i Irena Dinić, koja je staklom povređena po licu, bile smo u krevetima do prozora, jedna pored druge, a obe Aleksandre i Ivana bile su dalje ka vratima. Nešto posle ponoći začuli su se avioni i naša protivavionska artiljerija - priča Ružica. - Zatvoriću prozor, rekla sam dežurnoj sestri. Nemoj, Ruška, bolje je da su otvoreni zbog vazdušnog pritiska, odgovorila je. Pokušavale smo da zaspimo. Sve smo se plašile, i sve smo mislile na naše bebe koje su bile tačno iznad nas. Čule smo povremeno njihov plač. "Sestro, hladno mi je... Drhtim", čula sam glas Ivane Kostić, najmlađe od nas pet, koja se tek budila iz anestezije.

U tom trenutku zgrada porodilišta se zatresla. Razorna eksplozija otvorila je zatvorene prozore. A potom još jedan udar. Stakla su se razletela po sobi. Sa tavana su padali komadi maltera. Prašina je ispunila sobu.

- Ženice, mirno. Mirno, molim vas... Ne bojte se. Tu smo, svi smo sa vama - začula sam glas dr Jelkice Međedović, anesteziologa intenzivne nege - priča Ružica. - Sekund kasnije ušla je i njena koleginica dr Milka Kosanović. - Hrabro, samo hrabro i mirno, molim vas. Sve je dobro. Bebe su dobro - gotovo je vikala kroz mrak i prašinom ispunjenu sobu.

Odjednom, još snažnija eksplozija je zatresla sve. I krici.

- Meni se činilo da krici dolaze iz porodilišta, ali sam koji sekund kasnije razaznala da se čuju pacijenti sa neurologije, i to oni najteži, vezani za postelju. Bombe su srušile zgradu Neurološke klinike - priča Ružica.

Sekunde su odlučivale

"Gde su naše bebe, gde su nam bebe", čuo se glas porodilja.

- Pogledala sam i videla porodilju Irenu Dinić okrvavljenog lica. Staklo i komadi maltera su je isekli po čelu i nosu. Iako mi je od carskog reza prošlo nepunih devet sati, mahinalno sam pružila ruke ka njoj i pridigla se da joj pomognem. U tom su u sobu utrčale instrumentarka Marija Lončar i Jelena Paunović i medicinske sestre Žaklina i Suzana, i počele da nas sa krevetima jednu po jednu izvoze iz sobe u hodnik.

Za to vreme na spratu iznad, u boksovima sa bebama, dr Ljubica Bogić sa pedijatrijskim sestrama Gordanom Stojanović i Svetlanom Ćevap borila se sa sekundama. Na sigurno su odvodile bebe noseći ih kao veknice po tri, četiri, pet u naručju. Trčale su kroz hodnike, telima ih štiteći od parčića stakla i maltera koji je padao sa tavanice.

- U pomoć su im iz operacione sale pritekli i glavna sestra Mira Savić sa medicinskom sestrom Martom Vračarević i babicama Gordanom Dačević i Snežanom Popov. Kroz prašinu, dim i vatru do boksova sa bebama probijale su se i spremačice Ana Jojić i Verica Babić - ne skrivajući suze u očima govori Ružica Dimić.

Minuti su izgledali dugi kao večnost. U potpunom mraku čuo se samo pokoji jauk, pitanja koja su najčešće ostajala bez odgovora i reske komande lekara, babica i medicinskih sestara da se što brže izađe iz bolnice, da se ide ka izlaznoj kapiji, na ulicu, odakle su dopirale sirene vozila Hitne pomoći i milicije.

Dr Ljubica Presetnik, direktorka bolnice, došla je od kuće odmah posle prve eksplozije. Samo koji tren po bombardovanju stigao je i dr Branković. Noseći trudnice i bebe na rukama, iz bolnice su nekoliko puta izlazili i vraćali se u nju, nemi, stisnutih usana, dr Dragan Antić, dr Zoran Sretenović i dr Jelena Đorić.

- Mirno, mirno... Tu smo, uz vas smo, evo nas. Stigli smo i mi - čuo se glas dr Srđana Tričkovića, anesteziologa, koji je sa ekipom sa hirurgije za nekoliko minuta stigao u porodilište.

"Majko, evo Ognjena..."

Iz mraka, gurajući krevete ili noseći ih na nosilima, stigle su i babice Radana Bogavac, Zorica Krkić i Dragana Radovanović sa prijemnog odeljenja.

- Nisam više mogla, zaplakala sam kada sam videla Slađu iz vešeraja i servirku Draginju Simonović kako, iako krhke, na rukama iznose trudnice. Srce je htelo da mi prepukne - govori, drhtavim glasom Ružica. - Sve vreme sam čula rečenicu koja nam je ulivala snagu, mada više i ne znam ko ju je izgovarao: "Majke, bebe su dobro... Majke, bebe su vam žive, tu su uz vas. Idete u bolnicu "Narodnog fronta", i mi idemo sa vama. Majke, bebe su dobro..." Dugo će mi ove rečenice odzvanjati u ušima. - Mene je, gurajući krevet iz sobe, iznela medicinska sestra Ljilja Živković. Na nosila me je prihvatila koleginica babica Gordana Dočović. Krv joj je tekla iz ruke i uha, ali me je ona kroz mrak, gomilu cigala, dim i prašinu nosila ka ambulantnim kolima. Ljiljo, krvariš, rekla sam joj. "Ćuti, Rule, čini ti se", odgovorila mi je.

Trenutka ulaska u Ginekološko-akušersku kliniku "Narodni front" Ružica Dimić se ne seća. Taj deo, taj delić njenog života, kako sama kaže, kao gumicom izbrisan joj je iz svesti. Zašto, ne zna.

- Prvo čega se sećam je lice sestre koja mi je u krevet prinela Ognjena. Majko, ovo je tvoj sin. Bože, kako je lep - rekla je. - Zagrlila sam ga i prvi put podojila... Pogledala sam na sat. Bilo je tačno 1.30 časova - seća se Ružica Dinić.

Svanjivao je 20. maj. Spasovdan, krsna slava Beograda.

Trpe NIKOLOVSKI