Jedanaestogodišnji dečak je ostao bez obe noge

Šta sam im skrivio?!

Danijel Ivić iz Vrbovca kod Vitine pošao je da pomogne ocu na njivi, a u travi je vrebala kasetna bomba koju su natovci bacili. Sada umesto bezbrižnih dečjih snova sanja eksploziju

Za sina koji se rodi posle nekoliko kćeri u narodu se kaže da je - jedvaček. Jedanaestogodišnji Danijel je peto dete u porodici Ivić iz sela Vrbovca kod Vitine, na Kosmetu. Ima četiri starije sestre. On je jedvaček i miljenik u porodici.

Na selu u ovo godišnje doba dečaci igraju lopte, jurke, klisa. Najviše trče. A Danijel leži na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu od 18. maja. Tamo, u zavičaju, nagazio je na kasetnu bombu koju su izbacili NATO bombarderi. I ostao bez obe noge. Lekari se sada bore za njegov vid.

Nisam znao da ima bombi

Dočekao nas je umilnim pogledom. Pripravan za razgovor. Kao da se pravda, čim sedosmo kraj njega, pored bolničkog kreveta, koji je ogroman za njega, majušnog. Bolnim glasom kazuje svoju surovu sudbinu:

- Pošao sam kraćim putem na njivu. Nisam znao da tamo ima bombi. Hteo sam tati da pomognem. Bio sam mesec dana kod sestara, pa se zaželeo moga Vrbovca. I eto ti moje sudbine! Kada je eksplodiralo, samo sam se ukočio... Ništa drugo. Prvo me je videla jedna komšika. Zavriskala je baba Milica. Dozvala je muža, a on svoga brata Tajčeta. Oni su doneli ćebe da me pokupe. Stigao je i tata iz njive.

Danijel podiže pokrivač i reče sasvim mirno:

- Pogledajte: bomba mi je obe noge raznela. Ostalo mi je samo jedno koleno. Prvo su me u bolnici u Gnjilanu operisali. Otac je tada bio sa mnom, i mama. Plakali smo. Mene je bolelo, a njih tuga za mnom.

U Beogradu su Danijela ponovo operisali. Sada mu je teško što nije sa svojima.

- Ja sam iz Vrbovca kod Vitine. Srpsko selo. Ima oko tri stotine kuća. I oko nas je puno srpskih sela, pa nas šiptarski teroristi nisu napadali. NATO nas tuče zato što smo mi Srbi nepokoran narod. A silni ne vole takve, oni hoće da je sve pod njihovom šapom. Zato nas ne vole. A ja im ništa nažao nisam učinio. Niti im je šta uradila moja porodica, da bi oni mene ovako ranili. Ja u selu imam mamu. Zove se Kruna. Imam sestru Violetu. Ona ima trinaest godina. Tri starije sestre su se udale i otišle u druga mesta u Srbiji. Imam tatu Đorđa. I dedu Danila, on ima 78 godina. Imam u selu i strica i strinu. Sve ih volim. Volim i moje sestre. One imaju svoju decu. Jedna ima Marka i Miloša, a druga Jelenu i Marka. Ja sam im ujak. Imam i sestru koja tek treba da se porodi. Ušla je u deveti mesec i bojim se da ne saznaza ovu moju bolest, jer ne sme da se sekira. Treba da rodi zdravo dete.

Zastade u svom kazivanju jedanaestogodišnji Danijel i prvi put mu zaiskri suza u ranjenom oku:

- Svi se volimo. Zato što volim tatu, pošao sam toga dana da mu pomognem da kopa njivu. I naiđoh na onu nesreću.

Da ozdravim, to mi treba

- Ljudi dolaze da me posete. Mama nije, ima mnogo posla kod kuće. Znam ja da ne dolazi i da ne bi plakala, pa da se ja posle sekiram. Tata je bio. Otišao je u selo da joj kaže da sam dobro i da se ne sekiram. I ja bih voleo da sam tamo sa njima. Bio sam vrlo dobar đak i najviše sam voleo fizičko. Sada ćemo da vidimo šta ćemo sa nogama, kada ozdravim. Svi moji drugari su tužni zbog ovog bombardovanja. Velika nas je nesreća zadesila. Ni u školu nismo mogli da idemo.

Onima gore bi Danijel poručio da ne ubijaju više nedužne ljude. Da puste da na zemlji vlada mir i sloboda. Da vole svoj narod i da ne mrze Srbe.

- Mi smo dobar narod. Bolje da se udružimo, nego ovako. Da nije njih, ja bih se sada igrao. Ranije smo se u proleće igrali i do deset-jedanaest sati uveče po selu. A sada ne smemo da izađemo iz kuće po danu, a noću idemo u podrume da spavamo. Ranije sam i lepo sanjao. Kako trčim, kako letim. Sanjao sam neki put devojčice. Sada najčešće sanjam ono kada je eksplodiralo. Onda se budim, bole me noge. Zato mi je najvažnije da ozdravim, to mi je najpotrebnije.

Očno odeljenje je na visokom spratu i ne vidi se zelenilo oko bolnice. Danijel sa svojim levim okom zagleda u nebo.

- Ne bojim se. Samo se tako zamislim gde li su moji i kako je kod kuće. Možete li da mi pozdravite drugare? Pozdravite mi Marka, Gorana, Slobodana, Danijela. Pozdravljam još jednog Danijela i Zoćeta i sve moje drugarice, i sve ostale koje poznajem. Pozdravljam i sestre, oca, dedu, majku, strica i strinu. Recite im da se ne sekiraju za mene. Biće meni bolje.

Uzima Danijel "Ilustrovanu" i prelistava je. Rado bi je čitao, ali za sada ne može. Zahvaljuje nam za razgovor i umiljato se smeši. Oko njega se sjatili lekari i sestre. Iako je u bolnici mnogo posla, nalaze vremena da češće nego što je nužno navrate do Danijela, da ga pomiluju, upitaju treba li mu šta. On samo svoju milinu preliva na posetioce i govori da ima sve, da mu ništa ne treba:

- Da ozdravim, to mi treba, to mi je najpreče.

A doktor Ljubiša Krstić s uzdahom kaže:

- Očekujemo da ćemo mu vid sačuvati bar u nekom procentu, a što se tiče nogu, desna će morati još jednom da se operiše. Danijel ima još mnogo povreda po celom telu, ali se dobro drži. Mi smo na odeljenju u ovom ratu već imali sličnih slučajeva, ali nam je Danijel do sada najmlađi ranjenik. Strašno je to što se deci dešava!

Ljiljana BULATOVIĆ