Zločin u Varvarinu u nedelju, na Svetu trojicu

Krvava litija

Praznični dan je okupio mnoštvo sveta u crkvenoj porti, a stotine ljudi se tiskalo oko mosta na Velikoj Moravi, prelazili su preko njega. Baš taj trenutak vrebali su zlikovci NATO-a da bace bombe

Sveštenik Tomislav Gajić je zavirio u ogledalo, ugledao svoj lik i prekrstio se.

(Nastavak sa prve strane)

- Pogledao sam smrti u oči - izgovorio je tiho. - Bila je u taj čas svuda oko mene, ošinula me po licu i mimoišla. A što me ne uze, samo Bog zna.

Dugo se, veli, umivao nad česmom u crkvenoj porti ne shvatajući otkuda tolika krv. Tek docnije je, po bolu, dokučio da lipti s njegovih obraza i sa čela.

Dva dana posle jezivog zločina na varvarinskom mostu lice popa Tome izgleda strašnije: prepuno je dubokih brazgotina, rana i podliva.

- Da je od gelera, ne bismo mi sad razgovarali. Te rane je načinilo ljudsko meso što je letelo oko mene. Tako mi rekoše u ambulanti dok su mi čistili povrede i vidali uboje.




Sumnjičavo vrti glavom nad novinama u kojima piše da je konačni mračni bilans bombardovanja mosta na Velikoj Moravi kod Varvarina, na Duhove, jedanaest mrtvih i tridesetak povređenih. Jer, u nedelju, 30. maja, u pola dva po podne, na mostu je bilo mnogo ljudi i čak tri vozila: kombi i dva automobila.

Pop svedok užasa

- Grad je bio prepun sveta - priča otac Tomislav. - Em pijačni dan, em litija za Svetu trojicu. Ne umem da procenim, ali ako je u crkvenoj porti bilo dvesta ljudi, onda je na ulicama, tu blizu mosta, bilo bar dve hiljade duša. Kao mravinjak. Ovde smo bili otac Ljubisav Kovačević, prota Milivoje Ćirić i ja. Prota Ćira je upravo pojao "Kolj slaven" kad je udarilo...

Sa protojerejem stavroforom Milivojem Ćirićem je pošao dole, ka mostu, da vide šta se zbilo. Ispred njih puno onih namernih da pomognu, ako je pomoć kome potrebna.

- Dođosmo do mosta, on već srušen - priča pop Toma. - U vodi ugledamo poprečen automobil crvene boje. Gledamo, a ne možemo da pomognemo: most srušen s obe strane stuba. Samo što sam se okrenuo, udari i drugi put. Pamtim samo zvuk, eksploziju, škripu čelika i vrisak ljudi. Nisam se obeznanio, to kao da mi se izbrisalo iz pamćenja.

Sledeće čega se seća bilo je obezglavljeno telo kraj njegovih nogu. Po mantiji je prepoznao da je to prota Ćira. Kraj njega je ležao Dragoslav Terzić iz Paraćina, pao je preko bicikla koji je gurao kraj sebe. Dragi je bio čuveni pevač crkvenog hora, došao u Varvarin zbog praznika i litije.

- Svuda mrtvi i ranjeni - uzdiše pop Toma. - Želja mi je da pomognem, ali sam obnevideo od krvi. Beše to neka crvena koprena koju sam pokušavao da otrem mantijom, al ne ide.

Bespomoćno je stajao tu, kraj srušenog mosta, među mrtvima i umirućima, nemoćan da učini bilo šta. Niko od straha nije smeo da priđe i pomogne unesrećenima.

- A mene vuče da bežim, samo što nemam kud. Ne vidim. Pipam oko sebe raskomadana tela, užas mi se uvukao pod kožu.

Prvi ubijeni sveštenik

Ipod Crkve uspenja presvete Bogorodice, koja je vremešnija od Amerike, stesnilo se staro varvarinsko groblje. Patinom presvučeni spomenici izlomljeni su i unakaženi gelerima bombi što su srušile most pedesetak metara dalje. Preko groba i polomljenog spomenika Milorada Prokića (1864-1937), starog varvarinskog trgovca, leže iskrivljeni, iskidani čelični komadi pešačke staze mosta. Duga je sedam hvati: da se može izmeriti, sigurno je u njoj bar dve tone.

- To svedoči o silini eksplozije - veli pop Toma. - Po groblju smo skupljali i delove tela izginulih.




Pop Ljubisav Kovačević je, na svoju žalost, video unakažena tela izginulih u kapeli. Od tada nema mira, u dušu mu se uvukla tuga.

- To mi je najstrašnije iskustvo u životu - kaže pop Ljuba. - A najgore mi je bilo kada sam ugledao obezglavljeno telo prota-Ćire. On je, Bog da mu dušu prosti, u penziji od 1996. godine. Vladika Sava mu je produžio službu jer je započeo gradnju crkve u Donjem Katunu, s one strane Morave. Za njim ostadoše udova, dve kćeri i troje unučadi. On je prvi sveštenik koji je stradao u ovom ratu. Daj Bože da je i poslednji, da je prota Ćira poslednja žrtva ovog bezumlja. Jer, iskusili smo za ova dva meseca sva zla ovog sveta.

I on sumnja u podatak da je život na mostu i kraj njega izgubilo jedanaestoro ljudi. Sluti da je neka tela Morava odnela.

Most prepun ljudi

Mrtvih i ranjenih je bilo s obe strane mosta. I na njemu. Odmah posle zločina stigla su ambulantna kola i ekipe lekara iz Ćićevca, Paraćina i Kruševca.

- Kod nas je dopremljen trideset jedan povređeni - kaže primarijus dr Zoran Bićanin, direktor Opšte bolnice u Kruševcu. - Svima smo ukazali pomoć, a četrnaestoro zadržali na bolničkom lečenju. Od toga je petoro na intenzivnoj nezi. Tog popodneva smo uradili deset veoma složenih i teških operacija. Povrede su strašne i višestruke. Ipak, imali smo sreće da niko od zaista teško povređenih nije podlegao.

Šesnaestogodišnja Marina Jovanović je učenica Trinaeste beogradske gimnazije. Sa gorkim osmehom kaže da je završila prvi razred. ("To završila stavite pod navodnike.") Ima prelom desne potkolenice, iskidane mišiće leve butine, puno telo gelera i poderotine po licu. Dan posle stradanja odstranjen joj je jedan geler iz leđa, u blizini kičme.

- Nedelju dana ranije došla sam sa mamom u Donji Katun gde imamo kuću - priča devojčica. - Sklonili smo se tu od bombi koje su padale oko Banovog brda, po Makišu i skladištu "Jugopetrola" u Radničkoj. Prve noći nisam mogla da zaspim od tišine. U nedelju sam se sa još dve drugarice vraćala s pijace kući preko mosta. Kada smo začule zvuk aviona mahinalno smo potrčale ka desnoj obali, ali uzalud. Samo tren kasnije začuo se strašan prasak i most se, uz škripu, obrušio u Moravu. Bile smo u vodi do kolena i grčevito se držale za ogradu. Moja i Sanjina mama su došle s nekim ljudima iz sela i uspele da nas izvuku. Šta je sa Sanjom?

Sanja Milenković, Marinina drugarica iz Beograda, učenica Matematičke gimnazije, doneta je u kruševačku Opštu bolnicu mrtva. To devojčicama niko nije kazao: nemaju snage da im rasprše slatke nade da će ponovo biti zajedno.

- Mogu vam reći isto što i Marina - kaže Marijana Stojanović, šesnaestogodišnja učenica prve godine Ekonomske škole u Paraćinu, iz Donjeg Katuna. - Pamtim još i da je most bio prepun ljudi koji su se vraćali sa pijace. Videla sam i neke pecaroše na pešačkoj stazi. I tri automobila.

Šta će seljak bez ruke

Slobodan Ivanović je seljak. Ima pedeset tri godine i živi u Varvarinu. Sada je na poluintenzivnoj nezi hirurškog odeljenja kruševačke bolnice.

- Kad je ruknula prva ja ti pritrčim i dohvatim jednog ranjenog da ga vučem odatle - priča Sloba. - Onda ti to grunu, preseče me geler po kolenu. Padoh. Boli. Kad htedoh da se pridignem vidim nema mi šake. Oko mene mrtvi i ranjeni, onom fali noga, onom glava, užas jedan.

Gleda tužno u patrljak podlaktice desne ruke. Suze mu naviru na oči, guši jecaj.

- Bog jedini zna kako ću bez ruke - uzdahnuo je. - Da je bar leva... još i nekako. Ali, desna! I šta će seljak bez ruke? Ništa. Da umre od gladi u obilju. Jedino da me sin Ivan odmeni. Završio je škole, al’ ostade u kući.

U krevetu do Slobodana leži sedamdesetogodišnji Božidar Dimitrijević iz Varvarina. I on seljak, poljoprivrednik. I on teško povređen. Masivni zavoji mu prekrivaju levu šaku, ono što je od nje ostalo.

- Lakše mi je nego Slobi bar zato što mi ode leva šaka - kazuje Boža s mukom. - Al’, meni su iskidane obe noge gelerima. Jedan uleteo u rame, još ne može da se vadi. A bolovi strašni, neizdrživi. Bole me i prsti koje nemam. Nisam gledao, a kažu mi sestre da su mi noge i spržene. Ti geleri behu usijani ko žeravica. Iskidaše i spališe istovremeno. Postradah onoliko, a bar da sam uspeo nekom da pomognem. Nisam, i to mi je najžalije. Glava da mi ode uludo.

Pričaju obojica da su u most udarile dve bombe (ili dva projektila, ne snalaze se baš najbolje u tom đavoljem naoružanju). U razmaku od oko pet minuta. Onaj drugi je zbog odjeka zazvučao kao da su dva.

- Ma, ja sve mislim da su oni znali da ćemo svi pojuriti onamo da pomažemo unesrećenima - razmišlja Boža naglas. - Popričekali su da nahrupnemo pa ispalili i drugi. Da nas satru.

- A tim našim mostom, da budem pošten, ni valjani auto nije mogao da prođe a kamoli tenk. A natovci ga srušiše - dodaje Slobodan.

Miloš LAZIĆ
Snimio Željko SINOBAD