|
Tuga i ponos na Planini pivskoj Graničar nije uzmakao Simo Popović iz Crkvičkog Polja, koji je pre dva meseca herojski pao na granici prema Albaniji, posmrtno je dobio visoko odličje - Medalju za vrline u oblasti odbrane i bezbednosti U Crkvičko Polje, lepo selo na Planini pivskoj, pre gotovo dva meseca, stigao je tužan glas: vojnik graničar dvadesetdvogodišnji Simo Sretenov Popović junački je pao i zauvek ostao na graničnom kamenu kod karaule Morina na Kosovu i Metohiji, neustrašivo braneći da zlikovačka noga šiptarskih terorista, ohrabrenih zločinačkim bombardovanjima NATO agresora, nikada ne stupi na tlo ranjene, ali slobodne i ponosne domovine. Rodbina palog junaka, otac Sreten, braća i sestre Slavica, Zorica, Verica, Gavrilo, Slavko, Stanko, Jovana i Jovan, prijatelji, rođaci, kumovi i plemenici, plemeniti gorštaci "mrijet naviknuti", dočekali glas kako je vazda ovde dočekivana vest o pogibiji boraca za slobodu: ponosno, prkosno, da se ne vidi suza, ne čuje jecaj i lelek - da se krvnici i zlotvori ne naslade. Pedeseti dan od pogibije Sima Popovića, oko njegovog groba kod mesne crkve u Crkvičkom Polju ponovo se okupili njegovi najbliži, njegovi drugovi vojnici, njegovi saborci - graničari iz ovdašnje karaule. Došli su i najviši rukovodioci i predstavnii plužinske opštine. Došao i prvi čovek Druge armije Vojske Jugoslavije, general Milorad Ojdanić. Došao da porodici palog vojnika - junaka, u ime predsednika Jugoslavije i vrhovnog komandanta Vojske Jugoslavije Slobodana Miloševića, uruči visoko odličje Medalju za vrline u oblasti odbrane i bezbednosti, kojim ga je posmrtno odlikovao za ispoljenu hrabrost, za to što je za slobodu i odbranu domovine herojski žrtvovao najviše što se žrtvovati može. Tom prilikom general Obradović je, pored ostalog, rekao: - Slijedeći put svojih predaka, učen i vaspitan u duhu najsvjetlijih tradicija, da je sloboda i domovina iznad svega, Simo Popović nije sklonio čelo ispred zlikovačkog snajperskog zrna. Neprijatelj je oborio jedan granični kamen, prorijedio stroj graničara. Mjesto Sima Popovića u tom stroju nikada neće moći niko popuniti, ali je njegov primjer, njegova junačka smrt, veliki podstrek za njegove drugove graničare, za sve branioce otadžbine, da još odlučnije, još neustrašivije stanu i ostanu na tom braniku. Uz visoko odličje, Simovom ocu Sretenu potom je uručena i skromna novčana pomoć i državna zastava pod kojom je pao njegov sin. U ime porodice Popović zahvalio je stari sedamdesetosmogodišnji Drago Popović. - Nije nam prvi put da uvidimo koliko je skupa sloboda. Jesmo tužni što Sima više nema, ali smo i ponosni što se on takav javio u našoj porodici i ovom mjestu, spreman da za slobodu i život da. Zahvalni smo vrhovnom komandantu, Simovim starješinama i svima koji su zapazili da je on dostojan potomak svojih slavnih predaka. Neka njegova smrt bude samo još jedna spona više u neraskidivoj vezi naroda ovog kraja sa Armijom, sa braniocima slobode, kako je to odvajkada bilo. Karaula koja odskoro postoji ovdje, velika je prilika za to... A smrt vojnika Sima Popovića nije prva žalost i nesreća u ovoj porodici. Pred njihovom kućom se smrt prvi put rasprtila pre dvanaest godina. Pokosila je Sretenovu suprugu Vukosavu, mladu majku, koja je iza sebe ostavila desetoro siročadi. Od njih je tek najstarija Slavica bila punoletna. Zlosrećni otac je nastavio da se bori za svoju decu kako je znao i umeo, ali mu se onda, nekoliko godina kasnije, dogodila nova, još veća tragedija: traktorom je usmrtio svoju ćerkicu Jelenu. Pre tri godine još jedna velika nesreća u ovoj kući: sin Slavko se nesrećnim slučajem ranio iz vatrenog oružja i ostao težak invalid... Tri ćerke Sretena Popovića, Slavica, Zorica i Verica, u međuvremenu su se udale i našle svoj dom, a on je sa ostalom decom zatvorio kuću u Crkvičkom Polju i krenuo da potraži neko drugo mesto pod suncem, negde gde se lakše i bolje živi. Skrasio se u Podgorici, zaposlio u ovdašnjem komunalnom preduzeću, muči se i veže nekako kraj s krajem da održi porodicu i decu nekako izvede na put. Dva-tri sina mu već pozavršavali škole i zanate, ali šta to vredi kad posla nema. Njih trojica, Slavko, Stanko i Nenad, nedavno se vratili u Crkvičko Polje, ali se tu od jedne krave ne može živeti. Porodicu Popović i nedavno umalo nije zadesila nova tragedija. Sretenovi brat i sestra Savo i Zagorka i ćerka Verica nalazili su se toga dana u autobusu na putu iz Beograda ka Podgorici i dalje prema Crkvičkom Polju, kada su na ulazu u Rašku ispred njih grunule rakete i NATO avijacija počela da bombarduje most. - Jedna bomba je pala na pedeset metara ispred nas. Poiskakali smo iz autobusa i srećom nikome nije bilo ništa sem jednom vojniku koji je ranjen u ruku - priča Zagorka. |
Budo SIMONOVIĆ