Antička drama na Putu za Ivanoviće u Ripnju

Spasla sedmoro dece

Dva kratera su se raširila na jednom brdu iza Avale, tamo gde su bile porodične kuće. Rakete su u trenu zbrisale muku godinama stvaranu, odnele jedan život, a u susednoj kući je Jelena Radosavljević na leđima držala celu tavanicu dok su iz ruševina vadili njene najmilije

U jednom samo ne mogu da se slože: oko voza. Bio je u blizini, na pruzi ispod njihovih kuća. Ali, da li je putnička kompozicija od Beograda ka Lapovu stajala ili išla, da li je bila u useku između brda, ili kraj mostića? Voz je važan deo njihove sudbine - uvereni su da je on, zapravo, bio meta američkih raketa.

Prošao je voz neoštećen. Dva projektila su udarila u kuće, a vojni stručnjak im je posle rekao da je svaki bio teži od pola tone. I dodao je kako su imali mnogo sreće. Oni možda i jesu, ali ne i Slavica Stojiljković i njen sin Ljubomir Kostić. Slavica je poginula, a Ljubomir je s teškim povredama odvezen u bolnicu gde se bori za život.

Ripanj iza Avale (njegovi žitelji tvrde da je to drugo po prostranstvu selo u Srbiji) bombardovan je 31. maja u 4 sata i 15 minuta. Bilo šta da je tad određeno kao cilj, rakete su završile u privatnim kućama na brdu, u delu Ripnja koji se zove Put za Ivanoviće. Projektili u krovovima kuća, projektili u spavaćim sobama ljudi kojima je bilo rano za ustajanje. Jedan život je ugašen, jedan visi o koncu, šteta se ne meri astronomskim sumama, ali za nekoliko porodica je to bila jedina imovina.

Plafon na njenim leđima

Bombe su ih lako našle, novinarima je to, ipak, bilo malo teže. Ali, Milomir Marinković, iz kuće pored same pruge, odmah se ponudio da nas odvede na lice mesta. Ubrzo ćemo u njegovim očima primetiti razočaranje - mislio je da smo iz Komisije za procenu štete. Svi njih čekaju, a ono dolaze reporteri. Ni drugi u komšiluku nisu bili previše oduševljeni ovom posetom, ali ne odbijaju da govore o svemu šta se tog jutra desilo.

- Došao sam posle deset minuta, kad je sve već bilo gotovo - veli Milorad.

- Mogao sam samo da konstatujem ko je živ, ko povređen i šta je od ovih kuća ostalo.

Ostale su dve ogromne rupe i nekoliko razvalina. Na mestu gde je jedan krater bila je kuća Slavice Stojiljković. Njeni delovi - komadi betona i blokova - mogu da se vide i do četrdeset metara unaokolo. Odmah do nje je bio dom Jelene i Miodraga Radosavljevića. Zidovi su izdržali, ali se na pojedinim mestima plafon spojio s podom. Nikog iz te porodice sad nema. Otišli su možda u Sopot, možda za Beograd. U gradiću pod Kosmajem za njih ne znaju, sumnjaju da su se tu sklonili. Tek ih je u Beogradu nemoguće naći. Isto je i s porodicom Javorine i Miroslava Saitovića.

Branislav Ilić, domaćin najbliže kuće, iznosi da oni jedva spavaju otkad je počeo rat. Ne daju im mira avioni koji stalno preleću iznad njihovih glava. Tako je bilo i te noći. Ustao je pred zoru i počeo da kuva kafu. Njegov stariji sin Zoran je trebalo da se sprema za posao, za njim i supruga Zorka.

- Skupimo se tako rano ujutru, popričamo malo, a onda svako na svoju stranu - govori Branislav. - Uvek je s nama bio i Ljubomir Kostić. Nije došao samo tog jutra. Ne znam zašto. Da je došao, bio bi nepovređen. Onda smo čuli šištanje. U deliću sekunde smo shvatili šta je, ali nije bilo vremena ništa da se uradi. Grunulo je ispod. Nije se još ni stišalo, kad je odjeknula druga eksplozija iznad naše kuće. Apsurdno je, ali sam uveren da nam je ta druga detonacija spasla život. Vazdušni talas od nje je zaustavio i vratio onaj prvi i tako smo ostali nepovređeni. Samo je moju snaju Dragoslavku nešto udarilo u nogu.

Strčao je dole sa ženom i sinom Zoranom. Poluodeven, bos, nije imao vremena ni papuče da navuče, uleteo je kod Radosavljevića. Jelena i Miodrag imaju sedmoro dece. Oni su najbliži i najranjiviji.

Ilići su čuli zapomaganje. U dimu i prašini su videli nestvarnu scenu. Na Jeleninim leđima je polegao plafon. Držala ga je kao zgrčena mermerna karijatida. Njen muž Miodrag je izvlačio decu kraj njenih nogu. Izneli su ih sve napolje, gotovo nepovređene.

Onda su otišli do kuće Slavice Stojiljković. Već su tu bili gotovo svi žitelji Puta za Ivanoviće. Slavicu i sina su iskopali ispod gomile cigala. Njoj nije bilo spasa. Pozvali su Hitnu pomoć i Ljubomira otpravili u bolnicu. Dragocena pomoć

Poginula žena i njen teško povređeni sin su se doselili ovamo pre četiri godine. Svi u ovom delu Ripnja stanuju po petnaest-šesnaest godina - Ilići, Saitovići... Zašto su Slavica i Ljubomir došli niko ne ume da kaže. Znaju samo da su menjali stan u Ulici Đure Đakovića u Beogradu za kućicu na ovom brdu. Nije im se posrećilo.

Novu sreću sad moraju da traže i svi ovi ljudi ranjenih duša i ostavljeni gotovo bez ičega. Iz domova Radosavljevića i Saitovića su izvučene sve iole vrednije manje oštećene stvari. Stoje u dvorištu - urolani tepisi, uspravljeni jogi-dušeci, složena je posteljina, stolice podignute na sto, kuhinjski elementi, rastavljeni plakari, kreveti, šporet, frižider. Zvezda je upekla, ne smeta mnogo stvarima, ali neki čudni oblaci sa strane prete kišom.

- Ništa se ne brinite - odgovara Branislav Ilić, s faraonskim mirom na naše nepostavljeno pitanje. - Doći će danas kamion, čekamo ga. Sve će to da odnese, sklonićemo negde.

Želi prvo da obezbedi komšije. Onda će početi da leči i svoju muku. Tavanica na njegovoj kući je ulegla na dva mesta. Pali su komadi betona, kao da je pritisnuta nekim ogromnim palcem. Jedna soba je ispucala uzduž i popreko. Nema tu više popravke, mora da se ruši.

U dvorištu je naslagan materijal za zidanje - cigle, blokovi siporeksa, betonske i drvene grede. Spremljeno je to bilo za sprat u nekim boljim vremenima. Poslužiće za popravku zgrade. Dobio je Branislav od svog "Rekorda" iz Rakovice mesec dana da se skući, da drugi put sebi i svojima obezbeđuje krov nad glavom. A posle - ako bude volje, vremena i para, baciće se i na izgradnju sprata.

Njegov mlađi sin Žarko nam naglašava da su sve ugrožene porodice od Društva Roma iz Beograda dobile pakete sa stvarima za ličnu higijenu.

- Hvala im - uzbuđen je. - Hvala i "Beogradskim elektranama", koje su sa po hiljadu i po dinara pomogle tri familije ovde.

Naselje je to gde se više od dva meseca malo spavalo, a mnogo strepilo.

- Sad je još gore - veli Žarko. - Kad čujemo sirene, bukvalno se svi tresemo.

Putem koji vodi za Ivanoviće, zapravo prašnjavom džadom, gega se starica Živka Radović. Oslanja se na štap, pazi na svaki korak, na licu joj se vidi kolio je pešačenje muka za nju.

- Idem peške od Avale, četiri kilometra. U Beogradu sam na stanu, a ovde mi je bila kuća. Teško je oštećena.

Prilazi joj mnogo mlađa poznanica. Gura bicikl, hoće da joj pomogne, da joj ponese torbu.

Živka se osvrće i polako kaže:

- A šta, vi niste iz komisije? Kažete novinari?

Ognjen JANEVSKI