Povratak ratnika

TATA SE VRATIO IZ RATA

Aleksandra Zlatkova su na beogradskoj Zvezdari dočekali supruga Sanja i sinovi Mihajlo i Sava i odmah ga zaposlili. Svakodnevni život traži svoje, pa nema odmora

Petogodišnji Mihajlo već dva meseca muku muči i ljutito šeta svojim dvorištem na beogradskoj Zvezdari jer ne može da vozi bicikl i ide na kurs karatea. Toliko mu je baš od kuće odsutan otac Aleksandar, potporučnik u rezervi Vojske Jugoslavije.

(Nastavak sa prve strane)

Biciklu je već rasklimatani lanac spao sa zupčanika, baš dan po odlasku Aleksandra "tamo na položaj", kako šapuće Mihajlo, svestan u svojoj glavici da valjda nije uputno reći gde se tata nalazi.

U dvorištu porodice Zlatkov na Zvezdari za ova dva meseca, koliko je glava porodice odsutna od kuće, bilo je određenih teškoća. Prvo, ne računajući bicikl i vođenje deteta na vežbe karatea, ljuljaška je bila postavljena visoko, na trešnji, koja se u međuvremenu osušila i prvi put ove godine nije rodila. Tata Aca, shodno svojoj visini, visoko je podigao ljuljašku da bi ljuljao sinove Mihajla i Savu a kad je iznenada otišao, majka Sanja se nije usuđivala da sinovima dozvoli pentranje na te visine. Odvezala je nekako ljuljašku, pomoću merdevina i bake Rade koja je pridržavala. Vezala je na najnižu granu, pa je Mihajlo izgubio interesovanje da se ljulja tako nisko jer mu se tatin način više dopadao.

Pored ljuljaške bliže zemlji Laza i Lora su dobili prinove. Pet štenaca, kao lutke. Gazda Aca ih je video tek kada su postale dvomesečne bebe. Laza i Lora su dobermani, šampioni, tako da su Mihajlo i Sava, ipak, u dvorištu imali neku razonodu.

Aleksandar Zlatkov se vratio, došao kući, u uniformi artiljerca. Njegova raketna protivoklopna jedinica je izvršila zadatak na prvoj liniji odbrane. Toliko može da kaže uz još jednu opasku:

- Bilo je povremeno gusto, ali je drugarstvo bilo zadivljujuće. Ta u ratu stečena drugarstva su najčvršća. Zahvaljujući komandnom kadru i domaćinima iz sela gde smo boravili, koji su nas pazili kao sinove, sve je dobro prošlo.

Toliko o samom vojevanju. Preplanuo od sunca, kratko podšišan, malo je neobičan i supruzi Sanji koja ga je u čudu gledala zbog nove frizure:

- Pa, baš ti dobro stoji - na kraju se odvažila da mu kaže.

Tamo u rovu, Aleksandar se, s razlogom često sećao svog pradede Stojana Svetozarevića. Stole Solunac, poslednji od hiljadu i trista kaplara, umro je u 101. godini prošlog proleća. Vitalna i držeća starina pričala je svom praunuku Aci, baš pred smrt, da mu je jedan narodni prorok još davno rekao kako će, kad umre i poslednji kaplar iz te čuvene golgote kroz Albaniju i jug Balkana, ponovo početi Kosovski boj. Ali da tada neće Turci da nagrnu nego Arnauti i još ppla sveta na same Srbe.

- Nisam deda Stoleta i njegovu priču uzimao za ozbiljno, ali on je uporno pričao o tome u svakoj prilici. Otišao je početkom novembra 1996. godine u Pariz, na proslavu Dana primirja Prvog svetskog rata. Dobio je poziv iz Francuske, da se vidi sa ratnim drugovima Francuzima i tamo ga je lično Žak Širak, predsednik, primio i pozdravio. On i njegovi ispisnici su položili tada venac na Srpskom ratnom groblju u Tijeu, a posle toga i vence pred spomenike kraljevima Petru i Aleksandru Karađorđeviću u Bulonjskoj šumi. Verovao sam, kada se vratio, da je srećan što se, eto, podsetio mladosti. Ali, nije tako bilo. Bio je razočaran. Pitao sam ga šta ga je pogodilo, a on je rekao da su neki drugi, koji nisu ni u kom slučaju bili saveznici, imali bolji tretman od Srba, proverenih francuskih saveznika. Deda, što si stariji, to si namćorastiji, kazao sam mu, ne da ga uvredim. Nisam, Aco, nisam, videćeš da neće valjati posao. Nisu Francuzi više ono što su bili, uzvratio mi je. To me sada kopka, krivo mi je što moga dedu Stoleta, solunca i ratnika, nisam pažljivije slušao. Znao je, ili je barem imao instinkt, da nešto ne valja. Pazi sinove, govorio mi je pred smrt, i imaj što više sinova. Jedino će se tako Srbi održati, tvrdio je.

Na kraju svog monologa, on sam, uz uzdah, umesto da priča o vojevanju, veli kratko:

- Ljut sam na deda Stoleta što se uopšte rukovao sa Širakom. Sada se sigurno prevrće u grobu.

Ljuljaška je vraćena na višu granu, bicikl je brzo popravljen, a Sanja, 27- godišnja majka Mihajla i Save, sama podseća na zavet Acinog pradede solunca:

- Nema šta, mladi smo, rodićemo još jedno ili čak i više dece. Ako je to način da opstanemo.

Aleksandar Zlatkov, privatnik, u radnji u kojoj je on i šef i jedini zaposleni, sada razmišlja glasno, da što pre nastavi tamo gde je stao. Jedini je hranilac porodice, kako se to obično kaže, pa ne može da se odmara.

Ozren MILANOVIĆ