Specijalac naišao na minu

Sada je dečak glava kuće

Ime Gorana Nikolića Nišlije su upamtile kad je pre šest godina spasao bolesnog mališana iz vatrom zahvaćene višespratnice "Gorča". Ovog puta pominju ga s tugom: nije se vratio s puta prema Velikoj Kruši

Četrnaestogodišnji Marjan se nije premišljao:

- Želim da se upišem u vojnu školu i na akademiju!

Njegova majka Jasmina je nekoliko puta zatresla glavom i rečito procedila: "Ts..." Zatim je okrenula lice na drugu stranu i obrisala suzu. Baba Desanka je zavapila:

- Ne možemo da ga odgovorimo. Hoće kao tata.

Marjan ima još godinu dana da razmisli i da se odluči, koliko da završi osmi razred: ili će biti po njegovom ili će dve žene u crnini uspeti da ga odvrate. Sve se vrti oko njegovog oca, dečakovog idola. Odrastao je uz njegovu uniformu, taj plećati i visoki čovek je uvek s osmehom ulazio u kuću, donosio je spokoj, ulivao sigurnost, nikad nije rekao ni pokazao, i kad je za to bilo razloga, da mu je nešto teško. Najmlađi Nikolić liči na njega, visok je za svoje godine, krupan, ima snažne kosti, čvrste crte lica.

Ali, Marjanovog oca više nema. Poginuo je na Kosovu. Sahranjen je 3. juna.

Marjan je jedinac. Majka Jasmina više nikako ne bi mogla da otrpi tu neizvesnost, brigu, noći bez sna ako bi on jednog dana obukao plavu uniformu. I zato će se, koliko bude u moći, ta mršava i krhka žena boriti da njen sin krene u život nekom drugom stazom.

Mina na putu

Goran Nikolić, vodnik u dežurnoj službi u SUP-u Niš, poginuo je 2. juna u blizini Velike Kruše.

- Čim su ušli u naše dvorište, znala sam - priča supruga Jasmina. - Pogotovo kad sam videla doktorku. Rekli su mi samo da je teško ranjen. Ali, znala sam...

Njihovom ulicom u Niškoj Banji retko prolaze policijski automobili. A jedan se takav zaustavio pred kućom. Izašli su načelnik Milić i doktorka iz SUP-a. Nije bilo Gorana. "Kamo ga moj Goran?", viknula je majka Desanka iz bašte. Šta su mogli da nose osim najstrašnije vesti uvijene u malo blažu oblandu. Posle onih prvih reči ubrzo će im kazati istinu. Ne znaju mnogo o tome. Rekli su im da je policijsko vozilo, u kojem je Goran bio s dvojicom kolega, naletelo na minu. Goran je poginuo na mestu. Njegov drug Dejan Petrović, s kojim je godinama radio zajedno, teško je povređen. Saznali su da je odvezen u VMA u Beograd s povredama lica i očiju. Sad mu je bolje i leči se u niškoj vojnoj bolnici. Trećeg je iz automobila, takođe Dejana, eksplozija izbacila kroz zadnje staklo. Prošao je s lakšim povredama.

- Nisam se još srela s njima - nastavlja Jasmina. - Ali mi je preneseno da je posle eksplozije Dejan Petrović, onako ranjen, pokušao da izgura mog Gorana iz automobila. Zatim se onesvestio. Videću se ovih dana s njim, saznaću sve.

Dejan Petrović i Goran Nikolić su trinaest godina radili u istoj smeni. Gotovo da su na svaki zadatak išli zajedno. I karijera im je tekla istovetno. Bili su u dežurnoj službi, zatim u posebnim jedinicama. Zbog povrede malog prsta na desnoj ruci Goran je bio vraćen iz te jedinice specijalaca. Kratko je to bilo, ponovo se obreo u najelitnijoj četi, na najtežim zadacima. I opet je radio s Dejanom.

Ovih godina je često odlazio na Kosovo. Poslednji put je krenuo 11. aprila. Dva puta je bio na kratkom odmoru kući. Poslednji put je došao u kaljavoj uniformi. Napali su ih bili teroristi i on se našao u blatu. Šta se tačno desilo, Jasmina nije nikad saznala.

- Nije pričao o tome. Ništa o svojoj službi. Pitam ga, a on samo kaže: "Teško je. Mnogo je teško. Glava mi je stalno u pokretu, večito sam na oprezu".

Čuli su Nikolići da se Dejan posle žalio, da je rekao: "Goran je poginuo umesto mene. Ja sam seo na njegovo mesto".

Podvig koji se pamti

U februaru 1993. godine Goran Nikolić je bio junak dana u Nišu. Kad je najviša zgrada, "Gorča" u centru grada, bila obavijena dimom i plamenom, dok su vatrogasci šmrkovima zasipali njenu fasadu i prozore, ulicom se proneo glas da je na jednom spratu ostao zaključan sedmogodišnji bolesni dečak.

Komandir dežurne službe nije trebalo ni da pita. Dvojica njegovih ljudi su već trčali uz stepenice. Jedan je bio Goran.

- Nisam ni znao na kojem je spratu, ni broj stana, ni na kojoj je strani - pričao je posle toga Goran za "Ilustrovanu Politiku". - Od osmog sam počeo da lupam po svim vratima, da hvatam kvake. Obuzimalo me je sve veće očajanje posle svakih zaključanih vrata ili onih iza kojih mi se niko nije odazivao. Konačno na sedmom spratu čujem glas: "Ko je?" Viknem: "Milicija!" Uđem. Vidim dečaka na krevetu, leži. Sedam mu je godina, nema više. Isti kao moj. Samo što mi suze nisu grunule na oči.

Sedmogodišnji Stevan Stevanović, tad učenik prvog razreda, imao je grip i visoku temperaturu. Njegovi roditelji su videli čudnu svetlost u sobi, osetili su dim, ali kako im je prozor bio suprotno od ulice, nisu shvatili u kakvoj su opasnosti. Pokušali su posle da se spuste, ali od dima na stepeništu nisu mogli dole. I zaključili su da im je najbolje da ostanu u stanu.

Prenuo ih je dolazak policajca, koji je rekao da moraju odmah napolje. Kršni mladić je dečka stavio na leđa. Levom rukom ga pridržavao, desnom stezao baterijsku lampu. Ona čkilji i Goran pravi pogrešan korak. Noga mu propada u prazno, zanosi se, izbacuje desnu ruku i šakom udara drveni rukohvat. Baterijska lampa se lomi, njeni komadići mu se zabijaju u dlan. Posle će saznati da je tad slomio i kost na donjoj strani dlana. Mali prst više nikad nije mogao da pokrene. Zbog te povrede je jedno vreme i bio prebačen iz posebnih jedinica u dežurnu službu.

Spasao je malog Stevana. Njegovi roditelji su mu rekli da će mu ostati dužnici celog života. Na žalost, Goranova supruga Jasmina ih nikad nije upoznala, nisu se sreli. Ne zna ni da li su bili na sahrani, da li su i oni bili u povorci od četiri-pet hiljada ljudi koji su njenog muža otpratili na groblje u Niškoj Banji.

Taj podvig je tad bio zabeležen u novinama. Hrabrom policajcu nije bio dodeljen ni čin, ni orden, nije dobio ni simboličnu novčanu nagradu.

Kojim sad putem?

Policija sad nije škrtarila. Dali su znatnu novčanu pomoć porodici, platili su troškove sahrane i sve što je potrebno da se posluže prijatelji i namernici u kući žalosti iznad mesne crkve. Posle sahrane je načelnik rekao da nije postojao zadatak koji Goran nije znao i hteo da izvrši. I dodao je da nije poverovao kad je čuo da je poginuo. Bilo ko drugi, ali ne i Goran, onako snalažljiv. "Da su pucali na njega, ostao bi živ", uveravao ih je.

Mala je to uteha kad više nema glavnog u porodici. Desanki Nikolić je pre manje od dve godine umro muž. Nije takoreći ni skinula crninu, onda je sahranila i sina.

Snaha Jasmina radi u "Srbija-turistu" u Niškoj Banji. Gostiju je sad vrlo malo, pa su je poslali na plaćeno odsustvo sa 70 odsto primanja koliko bi imala da je radila.

- Otišao je Goran kad nam je bio najpotrebniji. Marjanu najviše.

Marjan je nepomičan. Sedi i sluša. Ne progovara ako nije pitan.

- Dečko zna da je glava kuće - tiho će Desanka, njegova baba i Goranova majka. - Bio je živ, nemiran, nije mogao da se skrasi na mestu. Da mu neko kaže da sedne ovde, nije moglo. Sad je potpuno drugačiji. Preko noći je dete postalo čovek.

Završio je sedmi razred sa vrlo dobrim. Sigurno bi bio bolji da nije u novembru slomio nogu. Dva meseca je odsustvovao iz škole. Morao je da prekine i treninge karatea u lokalnom klubu "Šotokan". Onda je došao rat. U svedočanstvu su upisane ocene koje je dotad imao. Prestali su i treninzi. Za neko drugo vreme je ostalo polaganje za viši pojas u ovom borilačkom sportu. Bila je to velika tatina želja, da Marjan postane vrstan karatista.

Sad više nisu sigurni da li bi tata Goran voleo i da mu sin bude policajac. Sve zavisi od Marjana. Ima godinu dana da razmisli. A odluka glave kuće mora da se poštuje.

Ognjen JANEVSKI