|
|
Život se nastavlja
Beba vratila nadu
U granatiranju Merdara kod Kuršumlije poginuli su joj muž i ćerka, a tada
teško povređena Marija Tošović nedavno je rodila zdravu devojčicu
Kada su avioni NATO-a uoči Uskrsa bombardovali selo Merdare
u kuršumlijskoj opštini, poginulo je nekoliko meštana. Među njima su i Božina
Tošović i njegova jedanaestomesečna kćer Bojana. Supruga Marija u sedmom mesecu
trudnoće teško je povređena. Posle dva meseca, u četvrtak 17. juna, Marija je
rodila lepu zdravu devojčicu.
(Nastavak sa prve strane)
Kuća porodice Radulović se nalazi na periferiji Prokuplja. U njoj živi
Marijina sestra Milica i tu se Marija odmah posle porođaja smestila. Vrata
otvaraju Duška i Milen, domaćini. Odmah počinju priču o hrabrom držanju dvadeset
jednogodišnje Marije i o preslatkoj devojčici koja još nema ime. I dok domaćica
pristavlja kafu, Milica donosi sestričinu. Ima tačno dva dana, veli u šali, a već
je visoka 54 santimetra i teška 3.950 grama, možda koji gram više.
Noć užasa
Sa sprata ubrzo silazi i mama Marija. Teški su joj koraci,
vidi se. Seda i ćuti. Minuti su kao sati. Šta pitati ili reći u takvim
prilikama.
Marija nikad neće da zaboravi tu strašnu noć. Spavali su, kaže, kad su
negde oko pola dva odjeknule prve detonacije. Ustali su i krenuli ka podrumu.
Božina je nosio Bojanu. A onda je grunulo još jednom i zatrpalo ih. Dva i po
sata bili su pod ruševinama. Kad su stigli spasioci i raščistili ostatke kuće,
zatekli su Božinu kako u naručju drži kćer koja još nije proslavila ni prvi
rođendan. Božina je još davao znake života, ali je ubrzo izdahnuo. Nedaleko od
njih ležala je teško povređena Marija. Posle te noći užasa i ukazane pomoći
urađen je i pregled ultrazvukom kojim je ustanovljeno, na opšte čuđenje lekara, da
dete nije pretrpelo nikakve promene i da će najverovatnije sve biti u najboljem
redu. Tako je i bilo.
Marija priča isprekidano. Sve vreme gleda u njenu lepoticu. Osećanja su
pomešana. Volela bi, veli, da prema običaju iz njenog kraja prvih četrdeset dana
provede u njenoj kući. Ali kako? Kuće odavno nema.
Prva pomoć
- Te nema, ali će valjda biti nove - kaže Duška. - Evo, dobri
ljudi su već reagovali. Ognjen Lakićević, predsednik Izdavača i knjižara
Jugoslavije, već je poslao dve uplatnice od po hiljadu dinara uz obećanje da će
svakog meseca dok Marija ne stane na svoje noge slati mesečno toliku svotu. Iz
Kanade se javio naš iseljenik i obećao da će se uskoro ponovo javiti da se
dogovore kako može da pomogne. I čelni ljudi prokupačke opštine su se oglasili.
Obećali su da će Mariji obezbediti stan.
Mariju, povremeno, kao da ne zanimaju te priče. Odluta nekud. Sećanja su
još sveža, jaka i bolna. A onda je plač tek rođenog deteta trgne. Na licu joj
zaigra osmeh. Stiže i trogodišnji Nikola, Miličin sin. Opominje tetku da joj je
beba gladna. Odlazi i vraća se noseći keks. Nudi sestri. Trpa joj u zgrčenu
ruku. Dodir je to malih ljudi pred kojima je život i neki, nadajmo se, bolji i
lepši svet.
|