|
|
Piše i puca na avione: pogodio "harijer" iznad Beograda
Sedma sila protiv svetske sile
Kada je počela agresija, Milan Galović, novinar "crne hronike" beogradske
"Politike", pisaću mašinu je zamenio "pragom", a krajem maja mu se na nišanu
našao zlokobni lovac bombarder
Zeleno-žuto žito pri punoj mesečini delovalo je nestvarno.
Blagi vetrić, povijajući retko granje i klasje, remetio je noćnu tišinu. Prošlo
je dva sata od ponoći 29. maja kada se čula zaglušujuća buka na nebu. Avioni su
sa zapada preleteli sremsku ravnicu i obrušili se na Batajnicu. Napad je trajao
petnaestak minuta. Eksplozije su se razlegale na sve strane. I onda je
apokaliptična nebeska "konjica" krenula po obavljenom poslu odakle je i došla.
(Nastavak sa prve strane)
Na "pragi", zakamufliranoj u žitu, sedeo je 28-godišnji Milan Galović,
desetar - rezervista. Znojili su mu se dlanovi dok je iščekivao prelet iznad
glava svojih drugova iz jedinice kapetana Vladana Anđelića. Znao je da je domet
njegove "prage" do tri hiljade metara visine. Molio se u sebi da se neka od tih
ptičurina spusti nadohvat granate iz njegovog topa.
Noćima pre toga je Galović sa svojom posadom, Draganom Matkovićem i
Strahinjom Radojičićem, pogledom ispraćao avione koji su nadletali, ali i bili na
suviše velikoj, nedohvatljivoj visini.
"Uzeo sam ga na nišan"...
- I odjednom, pogledao sam na sat, u tom trenutku bilo je 2 i 15,
jedan avion se jače čuo od ostalih. Video sam mu siluetu na nebu. Ispuštao je
infracrvene mamce da bi zavarao tim toplotnim iskrama eventualno ispaljenu raketu
sa zemlje. Ali, te svetleće tačke su mu i obeležavale putanju. Uzeo sam ga na
nišan, jer je po mojoj proceni bio na otprilike dve hiljade metara visine, kad
sam začuo granate sa susedne "prage" kojom je nišanio naš drugar Đorđe
Milutinović. Ispalio je dve-tri i zaćutao. "Preuzeo" sam paljbu i rafalno ispalio
petnaest hitaca. Nekoliko poslednjih ga je dostiglo. Avion je naglo počeo da
ponire, pojavio se dim iz repa, a onda plamen. Vatru je ugasio protivpožarnim
sopstvenim sistemom, ali je nastavio da leti ostavljajući trag na nebu. Zamakao
je tako ka zapadu i na nebu je ostao crni trag.
Nije mnogo vremena prošlo kada su radio-amateri potvrdili ono što je
Galović već predosećao. Avion "harijer" je nekoliko minuta kasnije pao u Bosni,
kod Karakaja. Bilo je mnogo očevidaca jer je noć bila vedra. Pilot se
katapultirao, a aparat vredan tridesetak miliona dolara, kao užarena kugla zario
se u zemlju. Jedinica Sfora je brzo okupirala ceo kraj i zabranila mu pristup.
- Tek ujutru sam pitao Đorđa što nije nastavio da puca. "Praga" mu se
zaglavila, imao je silan peh. Moja, srećom, nije. I dobro je obavila posao. Kada
smo se uverili da smo ubeležili "poen", palo je čestitanje. Ujutru je stigao
vlasnik jednog obližnjeg diskonta pića i doneo tri gajbe piva. Promukao, malo je
čudno govorio. Izvinio se jer je te noći gledao uživo rušenje aviona i iz sveg
grla navijao. Doneo je pivo da počasti jedinicu. Već je strana štampa potvrdila
da je oboren te noći engleski "harijer".
- Nisam loše prošao. Posle svih čestitanja, od kapetana sam dobio nagradnih
sedam dana odsustva. Spremio sam se i stigao u Beograd. Odmorio se i otišao do
redakcije...
Jer, Milan Galović je novinar "Politike", stalno akreditovan kod policije
i vojske. U našem najstarijem dnevnom listu prati "crnu hroniku", znači ubistva
i kriminal. Šali se da su i NATO kriminalci - njegov resor.
- Za razliku od Dobanovaca, gde su nas meštani častili pićem, u redakciji
sam ja morao da platim naručeno. Takav je običaj kod novinara. Naravno, pale su
i šale na moj račun. Da, recimo, bolje gađam nego što pišem. Ne zameram jer i to
je svojevrstan kompliment.
Zaljubljen u avione
Milan je jedinac u majke Mare i oca Stevana. Za sve vreme
agresije Mara, medicinska sestra u vračarskom Domu zdravlja, i otac Stevan,
elektroinženjer u "Elektrodistribuciji", bili su kao i sin Milan, na "položaju".
Mara je redovno dežurala i pružala pomoć ranjenima, a Stevan je bio u ekipi koja
je posle "mekih bombi" pokušavala i uspevala da Beograđanima vrati struju.
Porodica za drugi "Dnevnik" i udarne vesti, šalile su se komšije sa Galovićima.
Milan je 1989. godine služio vojni rok baš u jedinici protivvazdušne
odbrane, na skopskom aerodromu Petrovac i na poligonu Krivolak koji sada u
Makedoniji drži NATO.
Zaljubljen u avione, aviomodelar i zagriženi čitalac sve moguće literature o
avionima, Milan je, na nagovor majčin, izabrao rod koji mu je tada pružao velike
mogućnosti da prouči sve tipove borbenih aviona.
- Nije mi ni padalo na pamet da ću bilo kada biti u situaciji da ih
nišanim i obaram.
Od kada je završio vojni rok, niko ga ni na kakvu vežbu nije pozivao punih
deset godina. A onda, kada su nas napali krajem marta, pozivar je zakucao na
vrata Galovićevih. Već 27. marta Milan je bio u svojoj jedinici.
- I odmah, prve noći, imao sam borbeno krštenje. Čuveni F-117, "nevidljivi",
pojavio se na sremskom nebu. Video sam ga, ne samo ja, kako pada i eksplodira.
Bilo je veselo. A krajem maja, posle dva meseca služenja, u jedinici su se desile
lepe stvari. Istog dana, 27, javljeno nam je da je naš vozač "prage" Nenad Toman
dobio kćerku. Malo kasnije, istog dana, da je nišandžija Dragan Milosavljević
dobio sina. I taman smo to proslavili kad se, eto, desio "harijer" na nebu. Da
ga mi smandrljamo.
Pisaću mašinu je iznenada zamenio "pragom" a ovih dana se vratio svom
pozivu. Da se, umesto granata, perom bori protiv kriminala. I više nije desetar
u rezervi, sada je mlađi vodnik. Ne samo zbog oborenog "harijera" već i zbog
ostalih vrlina koje je iskazao za ova tri meseca vojevanja, to jest odsustva iz
redakcije.
|