|
Izbegle iz Prizrena Rastanak i od klavira U Beograd su stigle Olja Trifunović i njena usvojena kći koja, sa sedamnaest godina i pobedama na međunarodnim takmičenjima mladih pijanista, iznad svega želim da se upiše na Fakultet muzičkih umetnosti Dok silazimo niz kaldrmu beogradske Skadarlije, Selena Trifunović gotovo skakuće ispred nas. Nestašna i nezadrživa u svakoj svojoj nameri i pokretu, govorljiva, odjednom stade i ućuta. - Hodam ovom kaldrmom, a svakim korakom kao da se vraćam u svoj Prizren, u svoje dvorište. I brinem: ko li sada živi u mojoj kući? - lagano izgovara 17- godišnja devojka zagrlivši pomajku Olju. O njima smo već pisali u našem listu. Najpre o tome kako je Olja Trifunović, profesor geografije, docnije inspektor republičkog Ministarstva prosvete, usvojila tek rođenu devojčicu koju su našli prijatelji, umotanu u maramu i okačenu na granu drveta u dvorištu bolnice u Prizrenu. Potom smo desetak godina kasnije pisali o čudu od tog istog deteta koje je osvajalo prve i druge nagrade na raznim domaćim i međunarodnim nadmetanjima mladih pijanista. Selena Trifunović je još na trećoj godini niže muzičke škole zakoračila stazom uspeha. Zaljubljena u klavir, nošena silinom energije koju poseduje, obdarena neprocenjivim talentom, Selena je sa svega sedamnaest godina završila Srednju muzičku školu "Josip Slavenski" u Prizrenu i - eto je ovih dana u Beogradu da se upiše na Fakultet muzičkih umetnosti. Naravno, ona zna da je konkurencija za upis velika. Znaju obe i te kako dobro kakva je razlika između mogućnosti jednog Beograda i njihovog Prizrena za Selenin prodor u vrhove carstva muzike. Selena je uporna, ali brine: - Previše nevolja nas je stizalo u poslednje vreme da bih mogla da se baš sa svom ambicijom posvetim muzici - veli Selena. - Što zbog onih vražjih terorista, što zbog bombardovanja, nisam mogla da radim redovno. Nisam mogla ni sa svojim profesorom Markom Savićem da sarađujem kako valja zbog svih tih pokidanih veza, pa sada, ipak, strepim hoću li moći da se pripremim za prijemni ispit. Vežbam ovih dana na klavirima kod prijatelja i verujem da ću uspeti. Srećna je Selena što je svoj klavir sklonila na vreme i od bombardovanja i od terorista, ali je tužna jer nije pored nje. Za ovo vreme propale su joj mnoge mogućnosti da se takmiči sa sebi ravnima u zemlji i Evropi. Opet je trebalo da putuje na svetsko takmičenje mladih pijanista u Senegaliji, u Italiji. Ali, nije se moglo. Povodom 50. godišnjice škole "Josip Slavenski" dobila je povelju za doprinos i zasluge za razvoj i ugled škole i zlatnik. Prošle godine je, na saveznom takmičenju mladih pijanista u Nišu u kategoriji klavirskog dua, sa Jelenom Stojaković osvojila prvo mesto. Ove godine u maju Beograd je bio zasut NATO bombama čije su eksplozije zamenile sve druge tonove, a naročito takmičenja mladih umetnika, kao što je trebalo da bude ono tradicionalno pod imenom "Petar Konjović". Trebalo je da naša Selena ove godine učestvuje na sličnom nadmetanju u Rimu, pa je bilo planirano i da gostuje po Italiji, ali... - Nije važno. Biće planova i biće sreće, samo kada smo ostali živi i zdravi. Meni je sada zaista najvažnije da budem primljena na fakultet, pa da mogu iz sve snage da se posvetim muzici - žustro govori Selena Trifunović. Dok sedimo u tihoj bašti skadarlijskog restorana "Ima dana", ona bujicama reči objašnjava šta bi želela i šta je muči ovih dana. Nestrpljivo čeka svog rođaka da je povede kod jednog beogradskog profesora klavira - da vežba program za prijemni. Majka je za to vreme, kao i uvek do sada, gleda nežno kao da je Selena sav njen svet i kao da izvan toga ništa vredno za nju ne postoji. Olja priznaje da je sve baš tako, da ona živi za svoju kćer vragolicu. Olja Trifunović je tek sa jedinicama Vojske Jugoslavije izašla iz Prizrena da bi bila sa svojom Selenom u ovom vremenu neizvesnosti i iskušenja. Teško joj je da govori o poslednjim prizrenskim danima, o prizorima divljanja i nasilja pripadnika takozvane OVK nad srpskim življem. - Nas je i za vreme bombardovanja više bilo strah od terorista nego od granata, bez obzira na to što nas ni NATO nije štedeo. Mi smo u poslednje vreme spas nalazili u našoj Bogosloviji, ali nikada neću moći da zaboravim dedu koga su teroristi klali pa nisu dovršili svoj grozni posao, a onda su ga lekari vojske NATO-a zašivali - priča Olja Trifunović i podrhtava, dok se uz nju nežno privija njena uzdanica Selena. Gotovo stidljivo Olja kaže da će, ipak, sve njene životne želje i svi snovi biti ispunjeni i da će za svaku životnu muku imati satisfakciju ako Selena bude primljena na fakultet. Sve vreme je očigledno da njih dve s teškom mukom potiskuju sećanje na rodni kraj i čežnju i brigu za njim. Na pitanje kada će moći da se tamo vrate, u njihovim očima su kao odgovor zaiskrile suze. Slegnule su ramenima. |
Ljiljana BULATOVIĆ