Sa izbeglicama u Lađevcima kod Kraljeva

I mali Bojan pati za selom

"Sve smo ostavili da spasemo glavu, a da mi daju soliter u Beogradu, ne bih za njega menjao svoj izvor hladne vode u Mlečanima. Tamo nam je duša i vratili bismo se onog časa kada bi postojala i mrva nade da ćemo biti bezbedni", kaže Nedeljko Janković

U Lađevcima su se u osnovnoj školi sabrali 140 Pešića, Lazića, Jankovića, Neimanovića, Krasnićija - svi iz opštine Klina, Istok i Vučitrn. Više od tridesetoro su deca do pet godina. Rekoše nam da one starije ne računaju u decu. Zato se na školskoj ogradi najviše suši dečje rublje.

U dvorištu na desetak traktora i raznih vozila stoje neraspakovane stvari. Dve-tri bake sede na travi i nešto ćućore, žene posluju. Između njih se motaju deca, ali bez galame i trčanja. Nemaju loptu. Ljudi sede na klupama i razgovaraju. Svima je na licu izraz zabrinutosti, pa i izgubljenosti.

Čim smo se pojavili u dvorištu, našli su 66-godišnjeg Nedeljka Jankovića iz Mlečana da on sa nama u ime svih goviri. Nedeljko je, inače, naučio da brine i govori u ime seljana: godinama je bio odbornik u svom selu, jednako poštovan i među Srbima i među Albancima.

Rok - dva sata

- Velika je naša nevolja: za godinu dana dva puta smo bežali od šiptarskog terorizma, a iz svojih kuća i sa svojih imanja - počinje kazivanje Nedeljko Janković. - Prvi put 20. juna prošle godine. Dođoše teroristi u naše selo i poslaše jednog našeg komšiju po mene. Došao naoružan i veli: "Zove te naša vojska". To je on mislio na tu njinu "UČK". Ja se branim, kažem mu da ja nemam ništa ni sa kakvom vojskom, da sam ja star čovek, domaćin svoje kuće i familije. Ali, on ne odstupa: moraš i moraš. ’Ajde, de. Bio sam isterao krave, pa ih vratim i uputim se kod tog tamo kao oficira. Znam ga, iz susednog je sela. Pustio bradu, obukao uniformu, na sebe stavio četiri redenika metaka i pištolj za pojasom. Dočeka me na prvi pogled ljubazno. Pita: "Kako si, kako su tvoji? Što ti ne dolaziš kod mene da se vidimo, da popijemo?" Ja kažem: "Hvala, ja ne pijem, bolestan sam čovek". On nastavlja: "Pa, ja pijem. Nego, ima jedna novina: ja sam došao da vas sve upišem u naše knjige i da vam garantujem slobodu!"

Sa Nedeljkom je tada pozvano još nekoliko Srba iz Mlečana. Mesto je imalo tri stotine kuća od kojih je samo dvanaest bilo srpskih. Ostale su šiptarske. Ali, selo je prilično mirno živelo. Nedeljko se začudio ovoj ponudi iako je već mesecima brinuo za budućnost Srba u tom kraju jer je sve više naoružanih, poznatih i nepoznatih u uniformi i civilu, kružilo oko njih. Sada su oni odlučili da im nude "zaštitu", pod uslovom da se svi Srbi prijave na popis i da im donesu sve oružje koje imaju kod kuća. Tako se njih nekoliko Srba našlo među dvadesetoricom naoružanih Šiptara.

Nedeljko, najstariji među njima, ovako je smislio izlaz iz ove preteće situacije:

- Kažem "oficiru" da nam da neki rok da bismo se mi dogovorili šta da radimo, da odemo kućama. On hladno reče: rok je dva sata, ni minut više! Povučemo se mi u jednu komšijsku avliju. Ja sam predložio da se mi negde grupišemo i da im pružimo otpor. Možemo kod mene, imam jaku trospratnu kuću i dobar podrum. Ostali se ne izjašnjavaju baš laka srca. Onda se i ja zamislim: njih ima oko dvesta, dobro naoružanih, nas jedva dvadesetak sposobnih za borbu. Ako neko, ne daj bože, pogine, svako će da kaže da sam naveao decu da izginu. Sve vreme uza me je bio i moj sin. Opet ih pitam šta da radimo i zaključismo: ajde da begamo, dok se može! Brzo se raziđemo po kućama da pokupimo čeljad i put pod noge.

Iz sela su pokrenuli tri traktora, tri su ostala, jer u onoj hitnji neko nije mogao da upali mašinu, neko nije imao goriva. Potovarili su nasumice šta je kome pod ruku došlo.

- Koliko je bilo opasno, verujte da sam ja, koji nikad nisam bio strašljiv, zaboravio kofer sa najvažnijim dokumentima naše familije, još od moga oca - priseća se Nedeljko Janković, dok uz njega sedi supruga Radmila i pomno sluša, povremeno brišući suze.

"Junice ne odvezasmo"...

Mlečani su tada prvi put bežali iz svojih lepih kuća, širokih dvorišta, prepunih obora i štala, zasejanih njiva. Najpre su uzmakli do susednog sela Kijeva u kome je tada još živelo više Srba. Samo tri kilometra od Mlečana, ali pod kakvo-takvo okrilje srpske policije.

Jankovići su se uselili u kuću daljnjeg rođaka koji je ranije otišao u strahu od šiptarskih terorista.

- U Mlečanima nam je ostala stara kuća, naša dedovina još iz turskog vremena. Ostala nam velika nova kuća u kojoj smo imali svega što je trebalo za četiri domaćinstva, jer smo živeli sa sinovima. U podrumu smo imali posuđa da dočekamo stotinak gostiju, da ne pozajmimo ni kašičicu. Imali smo veliko plodno imanje i sve potrebne mašine. Ostala nam u dvorištu lepa luksuzna kola - kaže Nedeljko.

A Radmila jauče:

- Svakog jutra i svake večeri izlazila sam na žicu ograde da gledam u pravcu naših kuća i naše okućnice. Mogla sam da ih vidim. A imali smo i tri krave i četiri junice i dva teleta i sedam krupnih svinja. Jedna je baš trebalo da se oprasi. Sve smo ih pustili u šumu, a najtužnije mi je što smo zaboravili da odvežemo one dve junice. Ko zna, jadne, kako im je bilo kada su nam kuće palili i rušili. Svega mi žao, ali mi moj četvorogodišnji unuk Bojan srce izvadi što ga još jednom ne povedoh da vidi naše selo. Kud jadna da ga vodim, u vatru i smrt.

Jankovići su u Kijevu, kao svaki dobri domaćini, uspeli da na tuđem imanju zaseju šta je trebalo za domaćinstvo, sve u nadi da će se tu zadržati, a možda jednom i na svoje ognjište vratiti. Za to vreme, doduše, i njihove komšije Šiptari iz Mlečana takođe su bežali pred "svojom vojskom", pa se vraćali. Šta je najzad sa njima bilo ne znaju.

Seoba, drugi put

- A kada posle završetka bombardovanja navališe neki novi teroristi, kada su naša vojska i policija počele da se povlače, pokrenusmo se iz Kijeva. Opet na brzinu i sada gotovo bez ičega. Rasturi nam se domaćinsto načisto. Ali smo, uz svu ovu muku, imali još jednu brigu: sve vreme ovog rata je naš najmlađi sin bio na odsluženju vojnog roka. Bio je u Uroševcu zvanično, ali svuda po Kosmetu. Kod Kačanika su naišli na jednu minu, pa je bio i ranjen u ruku. Pogodilo se da smo mi iz Kijeva otišli u vreme kada je on bio pušten iz vojske, pa sam se sekirala da ne ode u Mlečane. Celim putem sam plakala zbog njega. I zbog svega. I zbog ove naše nejači što se poskitala sa nama - krši ruke i priča vlažnih očiju majka Radmila.

Radmila i Nedeljko Janković imaju četiri sina i četiri kćeri, sa dve snahe i četiri zeta i sedamnaestoro unučadi. Samo su dve unuke, ostalo su dečaci. Ovamo su doputovali samo jedan sin i jedna kći sa porodicama. Uskoro će morati da se svi opet sastave, a gde će i kako će dalje ni sami još ne znaju.

- Kada samo pomislim kako smo se tri dana i tri noći lomatali putem ovamo, dođe mi muka - priča Nedeljko. - Ljudi nevični da se na traktorima voze po ovim krivudavim i strmim putevima, pa još kiša. Neki su se prevrtali, nekima se dešavali kvarovi pa su zaostajali. Noću smo spavali na goloj travi. Ujutru ustaneš, mokar kao iz vira da si izašao. Deca cvile, neće dalje da putuju. Čim smo ovamo došli, odmah su nas pritisli neki ljudi iz opštine da se vratimo. Ja im velim: "Znate li vi, bre, ljudi, kud nas terate?! Ako nam obezbedite tamo sigurnost, poletećemo da se vratimo. Radije ćemo na našu zemlju nego na ovu ledinu." Ma, ne znaju oni da ja imam na svom imanju, u svom dvorištu, živu vodu. Izvor hladne vode na samo dva metra od terase. Tamo je naša duša. Ali, oteraše nas dušmani.

Da bi se uverio ima li načina da se vrate u svoja sela, Nedeljko Janković je išao sa grupom ljudi iz ovog sabirališta izbeglih u Leposavić na razgovor sa "našim i novim vlastima", kako reče. Ali, tamo su im saopštili da će se svima koji žele da se vrate na Kosovo i Metohiju garantovati bezbednost do Prištine i Kosova Polja, ali za Istok, Klinu i Vučitrn - ne. Zvali ih da se vrate u Leposavić.

- Kud ćemo tamo?! - pita se Nedeljko. - Ide zima, valja misliti šta ćemo i kako ćemo. Otuda stižu strašne priče o stradanjima svih koji nisu Šiptari, pa i oni sami ako nisu po volji onim ekstremistima. A ja mislim, kada bi bila makar i mrva nade da ćemo biti bezbedni, mi bismo se svi vratili. Soliter da mi daju u Beogradu, ja bih odabrao da se vratim svojoj njivi i svojoj kući. Međutim, bojim se da nam nema povratka sve dok se naša vojska i naša policija ne vrate na Kosovo i Metohiju. Dok ne zatvore granice prema Albaniji i Makedoniji. í

Uz pretnju pištoljem tražio marke

Ramadan Tatari je iz Vučitrna. On je ovamo stigao pre nedelju dana, sa majkom. Drhti dok priča:

- Dali su nam samo dva minuta da se izgubimo iz Vučitrna. Iz moje kuće. Stanovali smo u Vidovdanskoj ulici. Pored mene je bila još samo jedna srpska kuća, sve ostale šiptarske. I pre su nam pretili, ali kada dođoše ovi francuski vojnici, oni osiliše. Toga dana navališe dvojica terorista u civilu na nas. Bili su naoružani. Stavili mi pištolj pod grlo i tražili zlato i marke. Ne veruju da nemamo. Majci Nadi zavrću ruku, šutiraju je, a mene udaraju pesnicama i vezuju me. Naiđoše vojnici Francuzi te nas spasiše. Dovezli nas do Kosovske Mitrovice, a mi se onda nekako dokobeljasmo ovamo. Kud ćemo dalje i šta ćemo ne znamo. Samo znamo da nam tamo nema puta sve dok je šiptarska zastava na Opštini Vučitrn i dok tamo nema naše vojske i policije.

Ljiljana BULATOVIĆ