|
|
Aleksinac se obnavlja
Ruža na ruševini
U varošici koja je najviše stradala tokom bombardovanja počela je izgradnja
stambene zgrade sa četrdeset devet stanova za najugroženije
Sleva, kuća više nema. Nasred zaravnjene ledine, koja kao da je ostavljena
da namernike podseća na užase rata i bombardovanja, stoji dopola srušena
zgradica. U prizemlju je ono što je ostalo od automehaničarske radionice, a na
spratu potpuno ogoljen stan.
(Nastavak sa prve strane)
Na desnoj strani ulice su porodične kućice u kojima, vidi se odmah, niko
više ne živi. Razvaljene, bez drvenarije i crepa na krovovima, odzvanjaju
zlokobno.
- Ulica Vuka Karadžića je do proletos bila najlepša u Aleksincu - uzdahnuo
je bolno Srba Stojanović, nekada ponosni vlasnik zgrade broj 33, danas
beskućnik. - I to što je preostalo je moje: dole mi je bila radionica, gore stan
u kojem je živeo sin sa svojom porodicom. I to je predviđeno za rušenje, ali sam
zamolio da je još ne diraju zbog radnje.
Srba i njegov sin Boban su na spisku onih koji će dobiti stanove u novoj
zgradi što se podiže u Ulici Dušana Trivunca, stotinak metara prema centru
varošice. Ali, ugledni aleksinački zanatlija to već sada doživljava kao nužni i
privremeni smeštaj.
- Dok je radnje, biće i života - kaže prkosno. - U stanu ću živeti samo dok
ne sagradim novu kuću, istu onakvu kakva je bila stara, srušena. Ali, milo mi je
što se misli na nas. Nekima će taj stan biti jedina nada, jedina budućnost.
Tračak života
Odjednom, u sumornom sivilu zaravnjenih ruševina, pažljivi
posmatrač ugleda trunčicu boje. Ta nežna rascvetala ruža bi svakako raspalila
maštu nekom ko u neobičnim pojavama otkriva skrivena značenja. Jer, crveni cvet
je bio jedini tračak života u pustoši koja ga okružuje.
Ta ruža je bolna uspomena, ali i zalog nadanja Srbe Stojanovića. Bila je
utkana u živicu između njegove i kuće komšija Todorovića koje, takođe, nema. Po
njoj se orijentiše. Na osnovu njenog položaja zna gde mu je bila kuća i gde će
graditi novu.
- Dolazim i radim u radnji pomalo svakog dana - veli Srba. - Ružu zalivam
redovno. Ona mi je, ovde, jedino društvo, kao neko s kojim se odavno poznajem.
Ne bih je dao ni za šta na svetu.
Pomisli ponekad da je ta ruža zapravo spomen na sedamnaest žrtava
bombardovanja Aleksinca, na četrdeset četiri potpuno srušene kuće, na još stotinu
njih koje više nisu za stanovanje, na 1.200 uništenih i oštećenih objekata u
varošici, na udovice, prestrašenu decu, na patnje kroz koje su prolazili tokom
jedanaest nedelja i tri razorna bombardovanja.
- Strah me je da je neko nepažnjom ne polomi - miluje je pogledom
zabrinuto. - Opasno je, ali ovamo dolaze deca, igraju se. Odrasli uglavnom
izbegavaju ovu pustoš.
Lako je srušiti
Na drugoj strani ulice, iza ogoljenih zidova kuće s brojem
16, u senovitom dvorištu sede Vesovići: Snežana, Milomir i Oliver.
- Dolazile su komisije, i opštinska i "Energoprojektova" - priča Milomir.
- Ma, kako su videli kuću, procenili su da je za rušenje. Eh, lako je srušiti.
Ono, vidim i sam šta je: zidovi popucali od prizemlja do krova, zjape rupe, može
se ruka kroz njih proturiti. Kažu, poremećena je statika i ništa se ne može
uraditi. A meni se sve čini da može. Dobili smo nešto građevinskog materijala,
ali s tim se ne može ni početi. Daju nam stan, a nama se ne ide odavde. Tu smo
od 1966. godine, ceo život.
Od novčane pomoći koju su dobili kupili su šporet i frižider. Bilo je
taman za toliko. U kući, inače, ništa nije ostalo čitavo. Ni varjača, ni komad
rublja.
- Padne čoveku na pamet da podigne kredit, pa da sam pokuša nešto da sredi
- razmišlja Milomir naglas. - Ali kako, kad i Snežana i ja radimo u trgovini,
zaboravili smo šta je plata. A kredit treba i vraćati.
Priča da su celog života maštali o tome da kupe tri plakara: kad je kuća
zidana, predviđeno je mesto za ugradnju. Štedeli su, dovijali se i, konačno,
uspeli da ih kupe početkom godine.
- Od ta tri plakara uspeli smo da spasemo dve daske - veli Snežana. -
Čuvamo ih, zatrebaće. A opština nam davala jednu kućicu kao nužni smeštaj. Pod
propao, nema prozora. Parama koje bismo dali da je sredimo bolje da sređujemo ovu
našu kuću.
Kuća kao sito
Kada su se stanari 1995. godine uselili u tek dovršenu
šestospratnicu u Ulici Živote Cvetkovića broj 1, priređeno je veliko slavlje.
Niko srećniji od njih. Ali, oni čiji su prozori gledali na ulicu potajno su
zavideli onima čiji su stanovi okrenuti ka tesnom dvorištu. Jer, prekoputa
zgrade je uvek bučna pijaca, a iza nje muk i spokoj što se oduvek nadnosio nad
Ulicu Dušana Trivunca.
Danas je ta zadnja strana zgrade unakažena gelerima. "Izbušena kao sito",
kažu Aleksinčani.
Na četvrtom spratu su, do prvog bombardovanja, stanovali Svetlana i Zoran
Davidović. Sa dva sina. Danas stanuju kod Svetlaninih roditelja na selu. Ipak,
svakog jutra dolaze putničkim vozom u Aleksinac, odlaze u svoj stan i sređuju
ga. Kako znaju i umeju. Uveče natrag.
- Stan je potpuno uništen, ali za nas kažu da smo dobro prošli - jada se
Zoran. - A ovde ne može više da se živi. Nikakva komisija nije zalazila ovamo,
ali i bez njih znam da mi je samo za otklanjanje oštećenja potrebno najmanje desetak
hiljada nemačkih maraka. Zidovi, stolarija, stakla, instalacije, sve... I to pod
uslovom da sam radim sve. Gledamo s terase kako se zida zgrada za postradale u
Ulici Dušana Trivunca i iskreno zavidimo onima koji će se tu useliti. Jesu oni
gore prošli nego mi, al’ dolaze u novembru na gotovo. Mlađi sin nam na jesen
polazi u školu i mi do septembra moramo stan da spremimo za život. A septembar
je tu, samo što nije. Pomažu komšije, pomažemo i mi njima. Ali, vreme nam
bespovratno curi...
Od srca
Sa terase pokazuje gradilište sa građevinskim mašinama koje brekću, kaže,
od jutra do mraka. Rade i na praznik (7. jul). Sumorno primećuje da će se ta
trospratnica sa četrdeset devet stanova završiti pre nego što on uspe da sredi
svoj jedan.
- Počeli smo pre nedelju dana i pripremili temelje za betoniranje - kaže
Srđan Ivanović, šef gradilišta. - Ako bi trebalo da procenim, radi se duplo brže
nego inače.
Spominje da radove, po projektu "Energoprojekta", izvodi preduzeće DD
"Visokogradnja". Dok to priča, posmatra značajno reakciju slušalaca.
- Znate, mi smo do sada podizali skoro isključivo atraktivne zgrade na
poželjnim lokacijama - objašnjava. - A tu je zarada izuzetna. Ovo što sad radimo
je sa finansijske strane neisplativo. Ali, nije reč o novcu. Gradimo od srca,
svesni zla koje je pogodilo ovaj narod ovde. Nije moje da procenjujem takve
stvari, ali čini mi se da će zgrada biti dovršena i pre ionako kratkog roka.
Onda priča u pola glasa, kao da otkria kakvu strašnu tajnu.
- Svaka od tih kućica što su se nalazile ovde imala je podrum. Mi to nismo
znali. Ovde smo zatekli zaravnjenu ledinu. I kad smo počeli da kopamo za temelje,
bager je otkrivao te podrume, netaknute. Čak smo na policama nalazili zimnicu.
Flaše, tegle, turšija, sokovi. Bilo je strašno, sumorno, ali život teče dalje.
Samo da zima ne porani ove godine...
Vidanje rana
- Mi smo, kako je to cinično objašnjeno, prva "kolateralna
šteta" u tom suludom ratu - kaže Dragan Ristić, potpredsednik Skupštine opštine
Aleksinac. - Po broju civilnih žrtava i po stepenu razaranja mi smo najgore
prošli u celoj Srbiji. Zato mislim da je sasvim ispravno što je obnova počela
baš ovde kod nas.
Kaže da bi sve bilo mnogo lakše da opština ima para. Rudnik je odavno
zatvoren, a ono malo industrije ili radi na granici rentabiliteta, ili ne radi
ništa.
- Praktično, svu pomoć smo dobili sa strane - veli Dragan. - I zahvalni
smo dobrim ljudima zbog toga. Tako smo uspeli da sprečimo katastrofu. Ali, iako
ne pretiče, imamo hrane. Nama je potreban građevinski materijal. U zgradi koja
se podiže uz pomoć Vlade Srbije smestiće se četrdeset devet najugroženijih
proodica, oni koji su ostali bez igde ičega. Ali, ugroženo je još najmanje hiljadu
domaćinstava. Bar toliko stambenih jedinica je teško oštećeno. Pomoć u
materijalu koju smo im uručili je nedovoljna. Nažalost, nismo jedini kojima je
potrebna. Borimo se, izguraćemo. Drugačije ne može biti. í
|