Petropolje traži Dobrilu

Talas je bio kao kuća

"Video sam na čas kako nesta, a onda i mene ponese. Eh, da nosi... To ti je kovitlac, voda te baca od obale do obale, kida, udara, premeće", priča Radovan Veselinović, zet Dobrile Teofilović, koja je nestala pre petnaest dana

Dobrila Teofilović kao da je u zemlju propala. Deseti dan već zaredom seljaci iz Petropolja prolaze izrovanim koritom Drlupske reke, ponovo zaviruju u iste vrbake, čeprkaju po nanosima peska, zalaze u potoke i jaruge, ulaze u njive gde se voda izlila, sve do dole, do Gruže. Uzalud.

Najpredaniji među tragačima je Radovan Veselinović zvani Rajko, Dobrilin zet. Pođe od kuće ujutru, ne vraća se dok ne omrkne. Šepucka po obali oslanjajući se na štap, svaki mu pokret pričinjava bol, ali ne odustaje. Kopni od bolova, tuge i griže savesti naočigled ukućana i komšija. Zarastao u bradu, izgleda još ispijenije.

- Da je živa, nije - promrsio je Rajko. - Al’ moja je dužnost da je nađem i saranim kako dolikuje. Boli, sav sam izlomljen i ugruvan, ali savest ne da mira. Pa i ako svi odustanu, ja ću je tražiti sam.

Kraj njega je sve vreme otac Miroslav: traga i on za Dobrilom, a ujedno pazi na sina koji bi pre trebalo da je u postelji i da vida rane i uboje, nego da klipše po planini gore-dole.

- Događaju se razne nesreće, pa i da se neko udavi - kaže Miroslav. - Ali, još se nije dogodilo da se unesrećeni ne pronađe. Zato razumem Rajka.

Kad planina podivlja

Ovog leta su već dva puta bujice harale niz Gledićke planine, s leve strane puta što od Knića vodi ka Kraljevu. Prva je odnela nekoliko plastova sena i podlokala seoski put što se od asfalta penje do Petropolja desnom obalom Drlupske reke. Druga beše gadna: vodurina je odnela mašine, stoku i useve, a što je najgore, sasvim je iskidala i odnela put.

Trećoj bujici se niko nije nadao.

Tog četvrtka, 29. jula, Dobrila Teofilović je ranom zorom otišla u Kraljevo, kod lekara. Tamo joj rekoše da je zdrava kao dren, a da je kila što se pojavila u levoj preponi bezazlena: može, a i ne mora da se operiše. Zadovoljna ovakvim nalazima, pohitala je u selo autobusom. S njom se u Kraljevu ukrcala i trinaestogodišnja Dragica Ristović, komšinica.

- Iskrcale smo se kod Midove kuće i tu je tetka Dobrila nazula opanke - priča mala Daca. - Slutila se kiša, pa me je požurivala. Nisam htela da je ostavim jer sam imala kišobran. Kod Gružanskog mosta dočeka nas čika Rajko: spustio se traktorom niz Drlupsku reku, da dočeka taštu. Povezoše i mene. Malo poviše mosta, kod Milakovačkih polja, poče kiša. Ništa strašno. Nastavismo. U jedan mah primetim da se voda muti, a to ne sluti na dobro. Tetka Dobrila predloži da stanemo i sačekamo da voda prođe.

Pomislili su da će se, ipak, domoći sela, pa su nastavili dalje. Stigli su tako na stotinak metara od ušća Petropoljske u Drlupsku reku, kraj deteliništa što se pruža pod kućom Ristovića.

- I tu mene obuze strašan strah - nastavlja devojčica. - Prosto sam se oduzela. Zakukam i zamolim čika-Rajka da me iznese na obalu. On zaustavi traktor, pa me izvede na levu obalu i okrete natrag. Ma, kako se uhvatio za volan, to grunu odozgo. Talas kao kuća. Ogroman. Zanese traktor i prevrte ga. Ja pobegoh.

Prestravljena, poletela je kroz šumu uzbrdo, do kuće Obrada Tomovića. Tu je počela da zapomaže, a zabrinutim ljudima jedva objasnila šta se dogodilo. Bila je ubeđena da su se i Rajko i Dobrila udavili. I u isti mah krenu potraga.

Borba s bujicom

- To se ne da opisati - priča smrknuti Rajko. - Kako je voda uspela da zanese i prevrne onoliki traktor, nije mi ni danas jasno. A sila je to, ogromna. Video sam na čas kako nesta Dobrila, a onda i mene ponese. Eh, da nosi... To ti je kovitlac, voda te baca od obale do obale, kida, udara, premeće... A u bujici granje i kamenje što ga je otkinula usput. Ja sve mislim da sam se obeznanio. Tek, u magnovenju, videh jednu granu i uhvatih se za nju. Pedesetak metara nizvodno, ta grana se zapetlja u korenje vrbe i tako se zaustavih. To je bilo na dva i po kilometra nizvodno od mesta gde je bujica prevrnula traktor. A taj traktor smo našli petsto metara niže. Sav iskrivljen i izlupan, eno ga kod majstora, jedva smo ga izvukli.

Priča da je sam krenuo obalom uzvodno i stigao do Ristovića bunara i stare kuće Živote Aleksića. Tu je pao od iscrpljenosti.

- Tu me je našao komšija Miroslav Tomović zvani Čudo Bežanac - kaže smrknuto, kao da mu je komšija kriv zbog nečega. - Bacio neku motku preko potoka i preveo me, pa odvukao svojoj kući. Htede da me nosi, al’ kud da mu dozvolim od sramote. Kod kuće me presvukao: svukao s mene onu iskidanu i mokru odeću, a odenuo me u svoju. Njegova žena mi skuva čaj, al- ne mogadoh da pijem. U taj mah polete iz mene: povratio sam vodu i pesak. Tu se ponovo obeznanih.

Kaže da je došao k sebi tek kada ga je Hitna pomoć odvezla u Kraljevo.

- Odmah su me snimili, da provere da li je nešto slomljeno - priča Rajko. - Onda sam morao da kupim serum i vakcinu, ne znam za šta. Dadoše mi neki antibiotik i nešto za smirenje živaca. Očistili su mi ranu na glavi, al’ je nisu šili da se ne zagadi. Tada su me otpustili, ali da tri dana zaredom dolazim na kontrolu.

I dok su Rajka vidali u Kraljevu, selo se diglo na noge da traži Dobrilu, sve u nadi da je nesrećna žena živa negde kraj obale i da iščekuje pomoć. Sutradan isto, ali s istanjenom nadom. Prekosutra nesta svake nade, ali se potraga nastavila.

- U ovaj četvrtak, osam dana po nesreći, unajmio sam za sto maraka dvojicu gnjuraca iz Kragujevca, da pretraže dno Gruže ispod ušća Drlupske reke - priča Rajko. - Roniše celo popodne i ništa. Kud joj se telo dede, ne mogu ni da sanjam. Ili ju je voda odnela ili je negde zatrpana peskom i nanosom.

Život bez mostova

Obronci Gledićkih planina što se spuštaju ka putu ispresecani su bezbrojnim potočićima koje ovdašnji seljaci neumereno nazivaju - reke. Drlupska reka leti obično presahne. Korito ispuni tek na proleće, kad snegovi počnu da kopne. Petropoljska reka je još manja i beznačajnija.

Ipak, duboke jaruge s vrletnim stranama svedoče da potočići znaju da podivljaju, da nabujaju bezmerno, do katastrofe kakva se zbila s Dobrilom onomad.

Do ove poslednje bujice nije bilo ljudskih žrtava. Ali, žrtve su bili - mostovi. Danas, praktično, tu više nema nijednog mosta, ne računajući brvna koja se očas mogu obnoviti. Tako sad vredni seljaci, kud god da pođu, gacaju kroz potoke bosonogi. Ne brinu oni preterano za sebe, ali strepe šta će deca na jesen, kad krenu u školu. Šta će kad zafijuču vetrovi i stegne mraz?

Vojska je odavno trasirala jedan put od Petropolja, poviše kuće Ristovića, koji se sunovraća do Gružanskog mosta u Vitkovcu, kraj magistrale. Vodi paralelno sa starim, koji je nestao s dobrim komadom desne obale Drlupske reke. Taj stari da se nasipa ne može. Procenili su da bi im trebalo bar petsto traktorskih prikolica materijala da naspu sve ono što je reka odnela. A toliko goriva i vremena nemaju.

Mirko Arsić iz Drlupa nudi da pomogne koliko može, ali ne može sve i ne može sam. Njemu je to od životnog interesa, između ostalog i zato što gore, u selu, ima farmu sa dvesta svinja. A bez puta i bez mostova badava sav uloženi trud i pare.

- Od države da čekamo načekaćemo se - uzdiše Obrad Tomović, penzionisani oficir. - Ja sam ovde, u selu, od 1941. godine, otuda celoj familiji nadimak Bežanci. I od tada do danas ništa od države nismo dobili. Zašto bi danas bilo drukčije ne znam. Zato i ne verujem da ćemo išta dočekati, osim ako sami ne zasučemo rukave. Da radimo, to umemo i možemo: s parama će ići znatno teže. Njih nema. A nešto mora da se preduzme. Eto, da smo nešto uradili ranije, ni ovo sa Dobrilom se ne bi dogodilo. Ne kažem da je krivica naša, niti da je do države, al’ moglo se izbeći. Sad, šta je, tu je. Da kažemo jedino hvala Bogu što nesreća nije gora. Jer, sve troje je moglo da strada.í

Miloš LAZIĆ