Život na periferiji

Garavi sokak u Žitnom Potoku

Grupa Roma je pre gotovo tri decenije stigla u ovo selo nadomak Prokuplja i danas ima svoje naselje sa oko sedamdeset domaćinstava

Iako je živa na termometru tog dana prebacila trideset i peti podeljak i sve što se kreće tražilo hlad, u garavom sokaku u Žitnom Potoku nadomak Prokuplja bilo je veoma živo. Isprepletanim sokacima jurcale su grupe mališana, podvriskujući i ne mareći baš mnogo za sparinu koja je pritisla jug Srbije. Oni stariji otišli su u nadničenje ili beru kupine. Tek njih nekoliko mahom, u poodmaklim godinama, u hladu drveća i kuća čekalo je da prođe još jedan vreli dan.

Na periferiji sela, na ledini kraj korita potoka koji je davno presušio, pre gotovo tri decenije podigla je čergu grupa Roma. Prosili, gatali, nadničili i - ostali. Danas je to zaselak sa sedamdesetak kuća. Prokletstvo velikog maga prema indijskoj legendi za njih više ne važi. Zbog toga što nisu ispoštovali želju poglavara, mag ih je prokleo da nikad ne prespavaju na istom mestu, nikad sa istog bunara dva puta ne popiju vodu i da nikada istu reku ne pregaze dva puta u istoj godini. I otuda njihova večita lutanja.

Pošto slika, kume

I dok je ljubazni domaćin Slobodan Boban Jovanović iznosio iz kuće sto da u hladu popijemo kafu, iza ugla susedne zgrade izlete konjanik. Desetogodišnjak, na malom atu bez sedla, protutnjao je put borovnjaka. U oblaku prašine koji je ostajao za njim trčao je buljuk mališana. "Aco, daš jedan krug", zadihan jedva izusti mališa koji je bio prvi u grupi. Mali Vinetu ga nije čuo od sopstvene vike i galame ostalih jurišnika.

Pošto su odustali od namere da stignu konjanika, mališani se okrenuše. Neznanac sa torbom preko ramena i fotoaparatom u ruci privukao im je pažnju. Najstariji među njima, a tek mu je osmo leto, uljudno se predstavi. Ime mu je Dalibor, ali ga svi zovu Davor. Tako im je, kaže, lakše. "Pošto slika, kume", izusti Dalibor. "Džabe", oteže tu reč kad je dobio odgovor. "Pa ’ajde, slikaj." Stavi ruke na kukove, podiže malo glavu, izbaci grudi, raširi noge, sve kao na filmu o nekom strašnom tipu koji sa takvom pozom uteruje svima strah. A onda skoči. "Čekaj, može li i moj brat da se slika." Pa je brat pozvao drugog brata, a ovaj svog najboljeg druga, a drug sestru, i tako se za desetak minuta njih petnaestak okupi na besplatno slikanje.

I tek onda je nastala muka. Svako bi da se fotografiše sam ili bar sa bratom, sestrom, najboljim drugom. Ali zajedno nikako. Udaljavali su one koji bi, prema njihovom mišljenju, mogli da im pokvare sliku, veliki su terali male jer nisu još dovoljno porasli da mogu da budu sa njima na fotografiji. Kakvo selo, takvi Cigani, glasi jedna izreka Roma. Stariji, koji nisu bili previše voljni za razgovor nisu želeli da komentarišu svoj status u selu. Njihovo naseljavanje je teklo prilično teško pošto zemlja na kojoj su se naselili pripada državi. U vreme kada je najviše kuća izgrađeno, a to je bilo pre petnaestak godina, njihovo naselje u šali su nazvali "Studentski grad", aludirajući na poznati beogradski studentski dom u kome se gotovo nikada nije znalo koliko ima stanovnika.

- Živimo prilično teško, ali sad je i vreme takvo, pa kako je ostalima, tako je i nama. Neko dobija malu socijalnu pomoći, pare se zarade i od nadničenja, sakupljanja pečuraka, branja kupina, šipuraka... Prikupio sam bio malo para i udario ovaj temelj za kuću - kaže Bane, pokazujući na beton tek malo izdignut iznad zemlje. - Osmoro nas je živelo u jednoj sobi, pa sam hteo da se malo proširim. Nisu mi dali. Kažu, državna je to zemlja. Ne može da zida ko gde ’oće. A vidi ove poljane. Pa i selo zapustelo. Ali, dobro. Vlast je vlast i zakon je zakon.

Osveženje u viru

O teškom položaju Roma u nekim državama nekad, pa i danas, Bane kao da ne želi da čuje. Čak ga i podatak da je u Francuskoj do 1968. godine na nekim kafanama bio zalepljen natpis: "Zabranjeno za pse i Cigane" nije posebno zainteresovao.

Priče oko sahranjivanja već su bile zanimljivije. Crnogorci nisu dozvoljavali da se Romi sahranjuju na njihovim grobljima jer su prihvatili priču da je Hrist prokleo Rome pošto su oni iskovali klinove za njegovo raspeće. Interesantna mu je bila i priča o običaju da se pokojniku odseče mali prst sa leve ruke pa se sa novčićem zavije u komad tkanine i zaveže crvenim končićem. Bila je to poputnina ili "pasoš" koji se daje pokojniku za odlazak na onaj svet. Jedino tako opremljenog mrtvaca je primao Del, Devel ili Devla kako sve Romi zovu Boga.

Odnekud banu grupa od desetak mališana. U ruci jednog poveći čekić, drugi nosi motiku. Tamo, preko brega, kilometar daleko od njihovih domova protiče potok. Krenuli da ga pregrade, da naprave vir i malo se osveže. Radili su to i ranije, ali im uvek neko noću razgradi. No, ne daju se mali neimari. Kad zvezda upeče, oni od kamenja i busenja brzo zaustave potok i eto plaže. Vetar sa Radan planine za trenutak kao da je spustio temperaturu. Nestalo je i dečje znatiželje izazvane dolaskom "slikara". Život u garavom sokaku teče dalje, a negde, u nekom kutku kao da odjekuje deo Andrićeve pripovetke.:

"Sudbina Roma je kao Ćorkanova, koji tek kad bude umro leći će na log koji je po njegovoj meri i koji nije tuđ - neće otvarati usta, neće jesti, neće govoriti, tek tada će mu vlažna ilovača izvući gorčinu koja ga muči i zaustaviti zauvek bolno štucanje od koga drhti."

O. RADULOVIĆ