Tarabićevo proročanstvo se ostvaruje: obnavlja se pruga uskog koloseka

Kartu za Šargan, molim!

Šine su skinute pre četvrt veka jer se smatralo da je "ćira" zreo za muzej. Sada se shvatilo da spora vožnja parnjačom može da bude izuzetno privlačna za turiste

Na obronke planine Šargan tog jutra su specijalnim poslom iz Užica došle dve starine. I ne pamte kad su poslednji put bili na tom mestu gde se nalazi zgrada železničke stanice pored koje je, davno, prolazio "ćira". Stanica se sada obnavlja, kao i cela trasa čuvene "šarganske osmice", pruge uzanog koloseka, (760 milimetara), koja po svom graditeljskom rešenju predstavlja jedinstven poduhvat u Evropi, vijugajući kroz borovu šumu i stene.

Ispred bele okrečene stanične zgrade su šine i parna lokomotiva na koju je jednom rukom naslonjen 77-godišnji Radomir Obućina, dok se drugom pridržava za štap. Bivši železničar stoji pomalo nesigurno, ali strpljivo. U lokomotivi, njegov stariji kolega Dragomir Tomanović protestuje!

(Nastavak sa prve strane)

Vozio je "ćiru" od 1943. do 1966. godine i nebrojeno puta prolazio tunelima "šarganske osmice". Nemci su ga u vreme rata privodili na saslušanja jer su ložači ispod uglja uvek nešto švercovali iz Bosne za Srbiju, a najčešće eksere. Zimi, po vlažnom koloseku, tako vešto je posipao sitni pesak da lokomotiva nikada nije proklizala. Majstorski je vladao potiskom i zaprekom i uvek je, kao mašinovođa, stajao na desnoj strani parnjače. Sad ga prvi put u svom veku, u 91. godini, teraju da stane na levu. Zbog snimanja!

Snimatelj ga uverava da strana nije bitna i da bi ga umirio kaže mu:

- Deda Došo, na filmu će to biti kao da si na desnoj.

Dragomir i dalje gleda mrko kao što je nekada gledao železničko osoblje od Užica do Višegrada i dodaje da ova lokomotiva nije kao ona koju je on vozio. Saginje se da namesti neki kaiš koji, zapazio je to čim je ušao, nije na svom mestu, pa tek zatim pristaje da po scenariju dokumentarnog filma siđe niz povisoke metalne stepenike, uz pomoć sina koji ga pridržava. Pomilova lokomotivu i krete prema Radomiru da mu, kako to režiser zahteva, ispriča neku od priča o putovanju kroz najlepšu trasu pruge uzanog koloseka koja je pravila petlju u obliku osmice oko Šargana i povezivala Beograd sa Dubrovnikom i Sarajevom.

I Bata Živojinović greši

Kad negde zapne, kad se dve starine previše zapričaju, kad neko od radnika koji su odavno prekinuli da kreče fasadu stanične zgrade i stali u red da posmatraju snimanje filma nešto dobaci, reditelj zaustavi kameru i pomene Batu Živojinovića.

- Deda Došo, i glumci greše. Greši i Bata Živojinović. Ajmo ovo još jednom.

Poslednja parnjača prošla je ovim putevima pre četvrt veka. Od tada je borovim šumama koje izranjaju iz kamena zavladao muk, meštani kažu, mrtva tišina. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih uklanjana je trasa po trasa pruga uzanog koloseka, na poslednje putovanje "ćira" je ispraćen natpisima na vagonima: "Vozi ćiro sve što je tvoje". Bilo je i onih sentimentalnih koji su i zaplakali, ali se nigde od Čukarice do Sarajeva i dalje do Dubrovnika "ćira" nije žalio kao na Šarganu. Muškarcima su igrale vilice, a ženama Mokre Gore bilo je došlo da od tuge vezuju crne marame.

Ove jeseni od Šargana do Tare ljudi su veseliji. Čuju brundanje bagera koji ravnaju zemlju, škripu kamiona što dovoze pružne pragove. U dvorišta im zalaze fotoreporteri i filmski snimatelji. Svraćaju inženjeri i geometri. Kad zaškripi kapija u ovim selima gde su ostali samo stari, pognuti domaćini izlaze sa osmehom roditelja koji veruju da će im obnovljena pruga vratiti decu i unuke iz Beograda i Užica, a starice idu za njima i nameštaju marame.

Tako i deda Radomir i deda Doša su ceo radni vek proveli na železnici, a sada će na filmsko platno. Železničko-transportno preduzeće Beograd, kojeje donelo odluku da obnovi "šargansku osmicu", naručilo je snimanje dokumentarnog i kratkog igranog filma koji će biti prikazani na domaćim i međunarodnim filmskim festivalima. Očekuje se i učešće na međunarodnom festivalu železničkog filma u San Pjer de Korpu u Francuskoj idućeg aprila.

Japanci ludi za "ćirom"

Ono što je možda još važnije je namera ŽTP Beograd da snimljeni materijal prebaci na video-kasete.

Članovi filmske ekipe producentske kuće "FIT" su Milija Životić, reditelj, Branko Stanković, scenarista, i Milan Ilić, asistent kamere.

Priča se da je u Srbiju dolazio jedan Englez sa magnetofonom da snimi "ćirino" klaparanje i tražio da kupi spravicu koja proizvodi pisak da je postavi na svojoj kući u Londonu umesto zvona. U Železničkom muzeju u Požegi kažu da se nedavno jedan Francuz interesovao da kupi parnu lokomotivu koja je proizvedena 1949. godine u Slavonskom Brodu. Nisu je, naravno, prodali jer se preostale parnjače ljubomorno čuvaju. Baš ta lokomotiva je predviđena za Mokru Goru kada proradi turistička pruga. A tek Japanci - oni kad dođu u Srbiju spremni su da plate da se "ćira" podloži da bi se provozali bar stotinak metara.

Prva varijanta pruge preko Šargana je trasirana 1903. godine, ali za vreme Prvog svetskog rata inženjeri Sarajevske direkcije su napravili izmenu. Završetku se pristupilo 1. marta 1921. Projekat trase od stanice Šargan - Vitasi do Mokre Gore razvio je Hugo Kajnc iz Direkcije za građenje železnice. Po njegovom projektu rastojanje od tri i po kilometara sa visinskom razlikom većom od trista metara rešeno je serpentinskom prugom u dužini od oko trinaest i po kilometara i petljom, čuvenom "osmicom". Na tom prostoru ima dvadesetak tunela, nekoliko mostova i vijadukta, koji su činili trećinu ukupne dužine pruge. Prva parnjača ovom prugom je prošla 1925. godine, a poslednji ćira 28. februara 1974.

Pre četiri godine ŽTP Beograd je ponovo vratio u svoje vlasništvo deo "ćirine" stanice u Užicu, kao i stanice Mokra Gora i Kremna, koje su predstavljale početnu i krajnju stanicu "osmice".

Zbog skretnice u logor

Avgusta ove godine konačno je doneta odluka o obnavljanju pruge uzanog koloseka u turističke svrhe.

- U toku je uređenje železničkih stanica. Obezbeđeno je do sada desetak kilometara šina sa kolosečnim priborom i pragovima. U smederevskom "Želvozu" adaptiraju se putnički vagoni, a od opštine Višegrad dobili smo na poklon jednu lokomotivu. Jedna parnjača iz Požege već je postavljena ispred železničke stanice Mokra Gora. Mesna zajednica je organizovala masovne akcije građana koji su očistili trasu "Šarganske osmice" - ističe Momčilo Sotirović, direktor "Želnida", beogradskog Železničkog muzeja. - Predviđeno je da u bivšoj železničkoj stanici Užice bude formiran mali železnički muzej pruge uzanog koloseka, u kojem bi bili smešteni sačuvani eksponati, fotografije i makete iz ovog kraja. Projekat obnove "Šarganske osmice" pored železničkog ima i širi turistički značaj za celu republiku. Tako se našao i u katalogu "Investicioni programi u turizmu Srbije".

U stanici Šargan - Vitasi je Vitomir Špijunović Boćin pre sedamdesetak godina nosio vodu i alat Ličanima i Dalmatincima koji su probijali najduži tunel nazvan po kralju Aleksandru. Tunel je završen 1924. godine i dug je 1.667 metara. Danas njegov sin Milenko, kao član organizacionog odbora, nadgleda rad mašinista koji utovaraju pragove i čiste put za okretnicu - takozvanu trianglu. Skretnica u Šargan - Vitasima, pričaju ovde, zauvek je promenila život Boži Lazoviću koji je tu 1941. godine radio kao skretničar. Boža je nešto zabrljao, lokomotiva se otkačila, a on je u strahu da ga Nemci ne optuže za sabotažu pobegao u šumu gde se priključio partizanima.

Posle je krenuo da oslobađa Užice i stvara Užičku republiku. Kad su se partizani povukli Lazović je ipak, pao u ruke Nemcima. Otpremili su ga u logor na sever Evrope, čak u Norvešku. Posle rata se vratio u zemlju i službovao u Ljubiću kod Čačka kao sekretar kolske radionice. Nikad više skretničar.

Do kraja ove godine je planirano da se pruga prvo postavi baš odavde, od stanice u Šargan-Vitasima do tunela kralja Aleksandra. Zimi će se raditi u tunelu.

Od Šargan-Vitasa na trasi bivšeg i budućeg čeličnog puta za "ćiru" ponegde ima vode, svi kanali za odvod sa strana, međutim još nisu pročišćeni. Tuneli su prohodni, ali na mestima ima naslaga šodera koji treba izravnati. Negde ima i odrona stena. Geometri vredno rade svoj posao.

Prekvalifikacija za "ćiru"

U stanici Jatare za pola veka niko nije kupio kartu jer u blizini nema kuća, a stanica je i inače služila samo za tehničke preglede lokomotiva. Miloje- Miša Sretenović iz Užica će uskoro u Mokroj Gori držati nastavu železničarima koji budu želeli da se prekvalifikuju za rad sa parnom lokomotivom. Očekuje se da će na kursu biti tridesetak polaznika.

- Majstorija je voziti "ćiru" - kaže on - jer su parne lokomotive znatno manje snage. Razvijaju brzinu oko 30 do 35 kilometara. Mašinovođa mora da bude majstor i da se vešto bori sa regulatorima za ispuštanje pare u parnu mašinu.

U dvorištu bivšeg desetara pruge Obrada Ribasovića na jednom proplanku u Mokroj Gori piše na česmi: "Dođi, mili rode, i napi se hladne vode". Ispod ovog stiha je ime i prezime domaćina i godina rođenja - 1917.

- Ako neko naiđe da pije vode, a nema nikoga kod kuće, nek zna kod koga je bio - kaže deda Obrad.

On i baba Milina žive sami godinama. Ćerka je u Užicu, a sin u Beogradu. Malene zgradice od kamena i dasaka u dvorištu, ispred kuće sto i klupa. Na stolu orasi i rakija.

- Plate su bile lepe, školovao sam decu. Bio je to težak posao, ja pružni radnik, sve se radilo ručno. Al’ pun sam sreće bio kad sam dobio pos’o. Mi smo od toga ’leba jeli. Za naš kraj bilo je teško, mnogo teško posle "ćire". Nismo imali puta - danas odeš, sutra se vratiš - priča Obrad Ribasović.

Železničari su se posle preselili u Užice, odlazili u Mojkovac i Priboj.

- Ostavili kuće. Odu ponedeljkom, a dođu petkom Krave i ovce komšije im gledale. Namučili se ljudi - nastavlja priču Ribasović.

Tarabićevo proročanstvo

Deda Obrad objašnjava i šta se dogodilo sa šinama, pragovima.

- Tu su bili - kaže - do pre nekoliko godina. Možda i više, desetak. Onda je mesna zajednica to prodala. Šine sekli i vukli na otpad, a pragove kupovali ovi što peku kreč. Neki su uzimali pragove, pa pravili direke za ogradu. Ostade nam samo dobra voda i vazduh.

Ostalo je zapisano da je i kremanski prorok Tarabić predvideo turističkog "ćiru".

"Proći će podosta godina, pa će se ljudi jopet sjetiti gvozdenog puta, te će ispotekare obnoviti ovaj put. Samo njim do Višegrada neće putovati putnici radi potrebe i puta, već ljudi od zabave i serez odmorišta i uživancije."

Taj dan čeka i Ivan Karajić koji je kao skretničar otpratio poslednji voz za Višegrad.

- Joj, koja je to žalost bila - uzvikuje supruga Stana. - Plakali smo i... Iskupio se narod pa mašemo i plačemo.

Ivanu se oči napuniše suzama, a vilica podrhtava. U sobi su i unuk Saša, ćerka Vera i zet Miloš koji su došli iz Beograda. Malo je ćutao pa nastavi:

- Bila je dobra ova prugica - kaže čika Ivan i srkuće rakiju.

- Voleo bi da me se sete i da opet, onako ceremonijalno, kao skretničar propustim prvi voz. Ako budem živ - reče kroz smeh. - Daj da je naprave, da se mladi vraćaju, da čujemo narod, viku, vrevu. Obećavaju za iduću godinu, videćemo... U selu smo školu davno zatvorili. Ima nekoliko đaka što idu u Kremnu.

O "šarganskoj osmici" ne razgovara se samo na Šarganu već i dalje, od Tare do Zlatibora. Kad sednete u neki motel, čućete ćaskanje o "ćiri" već za susednim stolom.

Jedne večeri, fino obučeni gospodin, možda i inženjer sa trase, pričao je sa vlasnicom motela o izgradnji pruge. Pominjao je i Tarabiće: negde je pročitao da kremanski prorok nije predvideo samo njenu obnovu već i da je predskazao da će, kad se obnovi "gvozdeni put" u ovom kraju, u celoj Srbiji, doći bolji dani.

- Ispričam ja to ćerci - kaže gospodin smeškajući se - a ona mi reče: "Pa, tata, radite to brže!"

Dragoljub STEVANOVIĆ