Život Srba u opsadi u Kosovu Polju

Noć je više nego mora

Prizrenki Slađani Jovanović se porodica rasula pri naletu šiptarskih separatista. Ona je ostala na Kosmetu kao raseljeno lice. Živi, kao i većina njenih sunarodnika, u kućnom pritvoru jer je na ulici izložena šikaniranju

Sedim već dva dana u stanu, nikud ne izlazim, jer sam čula da je sve opasnije i opasnije. Nisam od nedelje išla u školu po obrok koji me sleduje. Jer, do škole treba proći raskrsnicu u Kosovu Polju, a Šiptarčići napadaju kamenicama. Gađaju nas Srbe, a kad retko naiđu vojnici Kfora, oni prestanu i čekaju da odu.



(Nastavak sa prve strane)

Ovako je počela svoju ispovest Slađana Jovanović, Prizrenka, koja se posle mnogo muka i potucanja smestila u Kosovu Polju. Javila nam se telefonom u redakciju da ispriča šta ona i ostali Srbi preživljavaju zbog osionog i surovog ponašanja Šiptara i neadekvatnog delovanja Kfora i međunarodnih civilnih predstavnika na Kosmetu.

Te telefonske razgovore, u stvari njene monologe o događajima u Kosovu Polju, prenosimo u celini.

- Gladovala bih - kaže ona - da mi nije još u stanu nekog bajatog keksa pa ga topim s vodom i povremeno uzimam tu kašu. Već nedelju dana u zgradi nema vode, ali se snalazimo. Komšija Srbin ima bunar u dvorištu pa nas pušta da je zahvatimo u kante. U sve tri zgrade ovde u okruženju ima oko pedeset srpskih porodica a okolo su privatne kuće. I svi idemo po vodu na taj jedan bunar. Ovaj kraj u Kosovu Polju se naziva Mašinski park. Do škole ima desetak minuta pešice, u kojoj nama, kako nas zovu, raseljenim licima, dele hranu sa kazana. Život mi je trenutno miliji od porcije makarona ili pasulja.

Viču, lupaju na prozore

Pošto dobro znam albanski jezik, ranije sam, kad me Šiptarčići prate i provociraju, znala da odgovorim na njihovom jeziku, pa oni pomisle da sam njihova i puste me da prođem. Ali, shvatili su valjda da nisam Šiptarka jer je nekakva komisija obilazila stanove i popisivala ko sve živi u njima. Otvorila sam im i rekla da se zovem Slađana Jovanović i da sam rodom iz Prizrena. Ta "stambena komisija" je ovde u Kosovu Polju "snimila" ko gde živi i sada ne prestaju napadi. Kad padne mrak, zaključavam se u stanu, stavljam stolicu ispod brave i ne prilazim prozorima.

Napolju počinje orgijanje, šiptarska muzika iz razglasa čuje se - do duboko u noć. Dozivaju nas ispod prozora, izvikuju ružne reči, prete.

Nekako mi je lakše kad svane. Dan je dan, pa iza zavese mogu da vidim koliko ih je, i koliko su blizu zgrade. A noću su kao utvare.

U dvorište Slobe Vučinića, u Železničkoj koloniji, pre neku noć su bacili ručnu bombu. Eksplodirala je. Došli su kforovci i napravili uviđaj. I dok su oni na terenu, dobro je, Šiptari se primire. Tako da sam shvatila da je dobro da nešto eksplodira, jer onde nastupi mir nekoliko sati.

Jelki i Radetu Vučiću u Kruševačkoj ulici su nekoliko puta iste noći kamenovali kuću. Kamenice su opasne, lete, razbijaju, a nisu glasne...

Kad zovemo telefonom Kfor u pomoć, dok se razjasnimo i objasnimo sa prevodiocima Šiptarima prođe voz. Najbolje je kad je neka eksplozija ili pucnjava. Onda vojnici sami dođu. Da bih znala da sam mirna nekoliko sati, ja čekam pucnjavu.

Deca se nekako snalaze

Inače, meni nema mira od zimus. Radila sam u rodnom Prizrenu u "Printeksu" kao tekstilna radnica. Kad je NATO napao, prestala je proizvodnja i rekli su nam da idemo kući. Bežali smo od bombi i raketa, sklanjali se u podrume, ali sad mi se čini i da je to bilo lakše i manje opasno od ovoga što danas preživljavam.

Ćerka Aleksandra nije mogla da otrpi, pa se javila kao dobrovoljka u Vojsku Jugoslavije bila u uniformi više od tri meseca na karaulama. Dobila je za zasluge čin mlađeg vodnika. Sin Miloš mi se tek bio oženio, pa su se on i snajka Aleksandra, isto mi se zove kao ćerka, sklanjali da ne nastradaju. Kad je naša vojska počela da se povlači, Aleksandra mi se vratila kući i rekla da ne ostaje u Prizrenu. Znala je da će joj se Šiptari svetiti. Pokupili smo nešto stvari i krenuli "jugom" do Niša. Tu smo proveli nekoliko dana u kampu u motelu "Nais" pa su nas onda razmestili.

Moja ćerka se u ratu upoznala sa momkom Duškom iz sela Kukići kod Čačka, tako da je odlučila da ode kod njega kad je svukla uniformu. Vojnička ljubav se, eto, pretvorila u brak.

Bila sam i ja u Kukićima, kod novih prijatelja Garetića, nekoliko puta po nekoliko dana, ali na njihovo navaljivanje nisam htela da ostanem. Neću ćerki da kvarim sreću.

Isterana i iz Bresja

U Prizren nije dolazilo u obzir da se vratim, jer su našu kuću zaposeli Albanci. Zapretili su nam kad smo polazili da se nikad ne vraćamo jer će nas pobiti. I šta sam mogla, vratila sam se na Kosmet, ali u selo Bresje. Imala sam dogovor da budem u stanu jednog našeg Srbina koji je sada u Smederevu, i da mu čuvam stan.

Više od mesec dana sam letos izdržala tamo. Spopadali su me, vukli i tukli, ali sam stoički izdržavala sve. Ćutala sam i sklanjala se. Nešto para što sam imala istrošila sam na skupu hranu, a jedan dan su iscenirali kao da je u zgradu podmetnut dinamit i da treba svi da izađemo napolje. A i inače mi je, pre toga, Baškim Trnava dolazio više puta na vrata i pretio da izađem, da on ima dece a ja sam sama. Napisao je na vratima svoje ime i prezime, kao da se zna da je to njegov stan.

Nisam htela ni kada je, navodno, zgrada bila minirana da izađem. Došli su vojnici i naredili da napustim stan, ali ja sam se bila zainatila. Ni živa napolje. Osetila sam prevaru.

Ako ne izađem, izvešće me silom, preko prevodioca su mi vikali. Iz stana sam telefonom pozvala ćerku u Kukiće da je još jednom čujem. Ona je osetila po glasu da nešto nije u redu. Rekla sam joj da je mnogo volim, da joj želim sreću, i njoj i mužu i mom sinu i snaji i još nerođenom unučetu. I kad su ovi engleski vojnici lupali na vrata, ona je to telefonom čula. Pitala je šta se dešava i ja sam joj rekla. Tražila je, pošto zna engleski, da joj zovnem vojnika i da mu dam slušalicu.

Dugo je pričala s njim. On joj je obećao da će me odvesti na sigurno. I šta sam mogla, spakovali su me i odveli iz Bresja. Zgrada, naravno, nije eksplodirala. To je bio trik Šiptara da me isele. Vojnici su me doveli u Kosovo Polje, u srpsko okruženje i ostavili.

Obradovala sam se jer sam poverovala da su prošle moje noćne more. Leto je, lepo vreme, u Kosovu Polju je dosta mojih Prizrenaca. Što u "najlon-kampu" u dvorištu škole, što po kućama. Raspoređeni, smešteni, zbrinuti. Crveni krst i ostale humanitarne organizacije istovare po neki šleper krompira, brašna, šećera. Ali, nigde kafe i cigareta. Ostala sam bez para, a volela sam da kafenišem i uz kafu da zapalim.

Nepodnošljiva svakodnevica

Kako se leto bližilo kraju, tako su Šiptari počeli da navaljuju i nasrću na Kosovo Polje. Prvo su okupirali železničku stanicu, a onda su zauzimali deo po deo. I to ne Šiptari odavde, već Albanci iz Albanije. Oni se po govoru razlikuju. Pošto ja znam šiptarski, ove nove Albance ne razumem sasvim dobro.

Krajem avgusta je došlo do nekoliko masovnih tuča između Šiptara i Srba jer su ovi prvi rešeni da nam zagorčaju život na Kosovu. U šiptarskim radnjama neće Srbe da usluže, a bogato su snabdevene. Ima svega i svačega. U srpskim radnjama, to jest u onim kojima su vlasnici Srbi, nema ničega. Ni mleka, ni voća, ni hleba. I kad je jedan Albanac hteo da proda Srbinu hleb i ostale potrepštine, naišli su šiptarski mladići i pretukli svog sunarodnika. Žalimo se Kforu, oni dođu i dok su tu, Šiptari nam prodaju robu, gunđaju a čim ovi odu, sve rade po starom.

Obilaze srpske kuće i ako su prazne, useljavaju se ili odnose ono što je ostalo. Zato smo podigli barikade, rešili smo da se branimo od nasrtljivaca. Nije vredelo. Jednog dana, u pet ujutru, dođu tenkovima italijanski Kforovci i uklone barikade. Ko se protivio, dobio je kundakom. Pretukli Svetu Grujića, našeg predstavnika, i odveli ga. Krvavog su ga vratili.

Zakačili smo se i sa Italijanima. Povukli su pre neki dan njih i na njihovo mesto su došli Norvežani i Kanađani. Od tada su se Šiptari još više osilili. Sreća što sam ja na trećem spratu, pa sam nekako sigurnija nego oni iz prizemlja kojima kucaju na prozore. Lupaju u roletne po celu noć.

Sedim i ništa ne radim. Imam televizor u ovom stanu, dozvolio mi je Srbin, vlasnik, da se uselim i čuvam ga, ali osim dva kanala ništa drugo ne može da se gleda. Na prvom je neki "S" kanal, samo filmovi i neke serije, a na drugom je MTV, muzika. Imam tranzistor pa vrtim dugme da uhvatim neke vesti. Ali čuje se samo šiptarski.

Nemam para za bilo šta, ni za hranu, ni za higijenu. Da mi komšinice ne udele, ne znam kako bih prošla. Ni Crveni krst više ne deli ništa, nisu se pojavili nedeljama.

Porodila se komšinica

Sin Miloš i snaja Aleksandra su mi u Vranju, smešteni su u sportskoj hali. Zovem ih telefonom, jednom dnevno, srećom još ne stižu računi, a veza postoji. Snaja treba da se porodi.

Ćerka Aleksandra se sprema da sa Duškom ode u Češku jer tamo njegov otac radi, pa da im nađe neki posao. Zove me prijatelj iz Praga i kaže da sam luda što sedim na Kosmetu, što se ne manem i odem kod njih u Kukiće kod Čačka. Šta ću, samo da im budem na smetnji.

U zgradi nam se porodila komšinica, Srpkinja. Dobila ćerku. U ruskoj bolnici je lepo primili, porodili, dali pelene. Zvali na čast, proslavili smo rođenje. Neka je živa i zdrava, valjda će imati sreće u životu. Dečaci iz kampa su išli i igrali fudbalsku utakmicu sa vršnjacima iz sela Devet Jugovića. Eto, da nije sve tako crno, da ne ispadne kako samo kukam.

Dva puta nedeljno dolazi autobus iz Niša u pratnji Kfora. Ali karta do Niša je 110 dinara. Voz čas radi, čas ne radi. Postoji veza Kosovo Polje - Zvečan - Lešak, ali kažu da Šiptari kamenuju vagone. Zato ostajem tu gde sam sada. Do škole "Sveti Sava" moram preko te jedine raskrsnice koju su Šiptari okupirali. Pre neki dan su napali i prebili dve Srpkinje. Ali, glad će me naterati da krenem, pa šta bude..."

I ispovest Slađane Jovanović, odnedavna Kosovopoljke, time bi bila okončana da nije, pred predaju teksta, ponovo zazvonio telefon, a njen glas je zvučao gotovo neprepoznatljivo. Jednom rečju - plačno:

- Jutros mi je na vratima zazvonilo. Tako retko ali sam pomislila da je komšinica sprat ispod mene. Međutim, kada sam otvorila, dva nepoznata muškarca su mi na albanskom rekli da imam dva dana da se iselim i nestanem ili mi ode glava. Kazala sam na srpskom da ne razumem šta mi govore, ali su oni bili kratki i jasni. "Razumeš ti dobro, ne čekaj nas da ponovo dođemo", uzvratili su preteći i otišli. Od jutros plačem. Od koga da tražim zaštitu. Šta da radim. Kud ću, ne znam više ni sama. Brojim sate...

Ozren MILANOVIĆ