Drama u Donjem Matejevcu kod Niša

Onesvestio se i pao u bunar

Radomir Rade Jovanović, 45-godišnji mašinbravar, kao i mnogo puta do sada, sišao je da opravi instalaciju za hidrofor. Osetio je muku pa je izašao i seo na betonsku ogradu, ali se odatle strmoglavio u bezdan dubok osamnaest metara. To je, inače, samo poslednja od opasnih zamki u životu ovog čoveka

Majka Ružica kao da je naslućivala nesreću pa ga je, svijajući čvornovate prste, zabrinuto zamolila:

- Rade, sine, nemoj baš danas to da radiš. Verski je praznik, Krstovdan je.

Mašinbravar u niškom PTT-u 45-godišnji Radomir Rade Jovanović uslišio je majčinu molbu i - odustao. Ali, sutradan je naumio da po svaku cenu siđe u bunar pored kuće i popravi metalnu cev od hidrofora. Rade, inače, živi u Donjem Matejevcu nadomak Niša. Događalo se to i ranije da hidrofor zataji i majstor- Rade, izuzetno vičan i u vodoinstalaterskom poslu, za tili čas je to sređivao.

"Rade se udavi!"

A živac je, inače, pa kad nešto naumi to prosto mora odmah da obavi. Što pre. I baš je tako i bilo sutradan, u utorak. Ustao je u sedam i trljajući oči pustio korak prema bunaru. Nekoliko minuta kasnije za sinom je pošao i otac 74- godišnji Dimitrije, penzioner, voćar, ratar i vinogradar.

- Zbunio me je prizor koji sam video. Sin je sedeo na betonskoj ogradi bunara. Sa šakama na obrazima i laktovima naslonjenim na kolena, zurio u bezdan. Približio sam se i hteo da ga upozorim da tako ne sedi. U tom trenu njega kao da je neka avet svom silom povukla prema dnu bunara. Obema rukama sam ga ščepao, ali težak je moj Rade, devedeset kilograma ima, nisam mogao da ga zadržim.

Dimitrije, kao da se od nečeg brani, uz dubok uzdah podiže šake. Sećanje na strašan događaj iskaza mu se i u grču na licu sa čijih stegnutih usta opet izlete razvučen i isprekidan huk.

- Sledio sam se i tako bespomoćan vrisnuo: "Jaoooj, Rade se udavi!" Žena Ružica i snaha Biserka prestravljene su dotrčale do bunarske ograde i kad su, šakama iznad očiju zaklanjajući svetlost vedrog jutra, uočile, baš kao i ja, da se voda na dubokom dnu smirila, počele su da kukaju i zapomažu. "Tišina", dreknuo sam ne podižući glavu. A onda sam počeo po imenu da ga dozivam. Bog mi je svedok, bio sam spreman da i ja za sinom skočim, ali isuviše sam dobro znao moj bunar i to bi značilo naše zajedničko umiranje a ne moje spasavanje sina.

Palcem leve ruke Dimitrije gurnu naočare prema korenu nosa. Lice mu se razvedri:

- Posle dvadesetak sekundi, pola minuta uočio sam kako se sinovljeva glava, trzajući se, pomalja na površinu vode. Onda i njegov glas: "Živ sam... Ne brini... Živ sam, dobro sam..." Odmah sam mu bacio limenu kofu privezanu za lanac kojom ponekad pomoću makare zahvatamo vodu. Pokazalo se da je to suvišno jer je Rade hitro, poput veverice, počeo da se penje hvatajući se rukama za vertikalno postavljene metalne cevi uz kameni zid bunara.

Nije znao gde je

Stari domaćin nežno stavi ruku na rame sina - uzdanice. Otac je tako iskazao svoju sreću, a sin odmah, oštro gestikulirajući rukama, nastavi o nesreći koju je doživeo i preživeo.

- Nebrojano puta sam silazio u naš bunar. Uvek sam se vezivao konopcem. Tako sam učinio i sada. Zategao sam ga oko pasa na pet-šest metara ispod otvora, raširenim nogama sam se čvrsto upro između kamenja okruglog zida i kleštima koje su visile na kanapu privezanom za direk stativa na kojem je makara počeo da odvrćem metalnu cev. Dok sam to radio, osetio sam neku muku pa sam izašao na površinu bunara da se odmorim i osvežim. Dole, zbog ustajalog vazduha, to nije bilo moguće. Seo sam na betonsku ogradu baš onako kako vam je moj otac ispričao. Dok sam punio pluća vazduhom, zaključio sam da će biti najbolje da odem do kuće, doručkujem i popijem kafu, pa da tek onda nastavim posao. Tad mi se i pomutila svest i ja se ničeg posle toga ne sećam. Ja sam tek kasnije moju nesreću rekonstruisao. Konopac kojim sam bio vezan oko pasa nije izdržao moju težinu, pokidao se i ja sam pao u vodu. Duboka je šest ili sedam metara. Ne znam koliko sam bio u njoj kada sam počeo da se osvešćujem. Osetio sam da sam u nekoj dubokoj i hladnoj vodi, ali nisam znao gde. Pitao sam se gde se ja ovo i zašto kupam, a ne sećam se kako sam isplivao na površinu vode. Potpuno sam se osvestio tek kad sam udahnuo vazduh. Gore, a to je oko dvanaest metara od površine vode, ugledao sam oca i čuo njegovo očajničko dozivanje. Oglasio sam se da sam živ, a sve ono posle toga baš i nije previše zanimljivo.

Kako se uzme. Radeta su odmah odveli u kuću i presvukli. Na glavi je imao dve posekotine ("moguće je da je jedna i od kofe koju je bacio otac"). Zaradio je i manji potres mozga pa je do sledećeg dana odležao na neurohirurškom odeljenju Gradske bolnice u Nišu. Vratio se otuda kao da se ništa nije dogodilo. Ali ne može da dokuči zašto se onesvestio. Ima dve pretpostavke: otrovni gas zbog neprovetrenog bunara ili nesvestica jer se bez doručka u bunaru naprezao. Više i to nije važno. Bitno je da se i iz ovog zagrljaja smrti izvukao. Pobedio je.

Saputnica se onesvestila

Jednu od mnogih.

- Da - potvrđuje. - Ne mislim da sam malerozan čovek. Ali, meni kao da su nesreće u sudbini, a početak im je još u mom detinjstvu. Imao sam samo šest godina i sa roditeljima sam bio na njivi. Voleo sam da radim, pomagao sam im i u toj ispomoći našao sam se pod točkom volujskih kola. Slomio mi je desnu butnu kost. Otvoreni prelom.

Tako je počela Radetova crna serija. Sve i svašta mu se posle toga događalo, a on je iz svake nesreće izlazio kao pobednik. I snažniji, jači. Hrabar je Rade. A od straha kao da je pelcovan. Doduše, obazriv je, ali kad se već dogodi da iz tela počne da mu lipti krv, nema u njemu kukavičluka. Niti sekiracije zbog velike štete, što se, uostalom, potvrdilo i 15. marta 1992. godine.

Naš domaćin, inače strastven lovac, krenuo je svojom "opel askonom" da se pridruži ostalim lovcima u akciji uništavanja štetočina. Nedaleko od Niša velikom brzinom je uleteo u krivinu. Savladao bi je, ali je na asfaltu bila rizla od prethodne zime i automobil je, skrenuvši sa druma, počeo da se tumba. Toliko da je posle završio na otpadu. Radetu ništa! Kao da su veliki vazdušni jastuci bili svuda oko njega.

Bez automobila nije mogao pa je ubrzo kupio drugi, polovan. Počeo je da ga sređuje, a u nedelju, 31. maja te iste 1992. godine, baš mu je bio neophodan nitrorazređivač za farbanje. Od drugara je pozajmio "vespu" i ubrzo se iz Niša, iz sestrine prodavnice, vraćao sa opasnom tekućinom. Litarsku bocu je zadenuo za pojas radničkih pantalona sa tregerima. A onda:

- Na putu prema Donjem Matejevcu, baš na krivini kod nadvožnjaka, izgubio sam kontrolu nad "vespom" i pao potrbuške. Boca se razbila i ja sam osetio kako me razređivač peče po stomaku i nogama. Na trenutak sam to zaboravio i otišao da podignem motocikl. Tuđ je, nije red... Tek onda sam sebe pogledao. Zgranuo sam se. Razbijena boca mi je kao nožem rasporila stomak i meni su creva počela da izlaze. Obema rukama sam ih, koliko se to moglo, vratio, a posle sam, držeći ih jednom rukom, drugom stopirao automobile. Stao mi je čovek koji je prema Nišu vozio neku svoju koleginicu sa posla. Seo sam na zadnje sedište, zamolio sam ga da mi da maramicu da prljavim rukama ne držim creva koja su mi prosto bežala iz stomaka. Žena pored vozača se okrenula da mi je pruži i... Ubledela je i glava joj je klonula prema vetrobranu. Onesvestila se od strašnog prizora na zadnjem sedištu i sada je ovaj meni nepoznati čovek za volanom u automobilu imao dva slučaja za lekare.

Međutim, on nije izgubio prisebnost i uz škripu kočnica zaustavio se pred Hirurškom klinikom Gradske bolnice u Nišu. Nastala je trka, hitno su bila potrebna bolnička kolica. Radetu se učinilo da će to da se oduži i, držeći rukom creva, prosto je utrčao u hiruršku salu.

Skočio na hirurški sto

A onda je maltene skočio na hirurški sto i ležeći se raskomotio. Tako spreman je sačekao hirurga. Ali:

- Plašio sam se da se ne onesvestim, pa sam lekaru, čim je ušao u salu, kazao: "Doktore, meni su creva prosto natopljena nitrorazređivačem, a to je opasna tekućina. Deset godina sam radio u industriji boja i lakova pa to znam. Čak i tanji lim za nekoliko sati razori... Počeo je da me teši, ali sam ja bio uporan: "Ja vas molim da mi stomak ne ušivate dok se i sami ne obavestite o nitrorazređivaču..." Poslušao me je i veliku ranu mi je privremeno zatvorio hirurškim aluminijumskim štipaljkama. Posle je sa ostalim hirurzima prevrtao cele noći knjige, a kad sam se osvestio, kazao mi je: "Bio si u pravu. Opasna tekućina! Za ispiranje tvojih creva utrošio sam toliko rastvora koliko maltene za sve ove ljude koji operisani leže u posteljama. Ne smem ni da pomislim šta bi se desilo da si kojim slučajem bio bez svesti.

Rade je jedanaest dana bio na veštačkoj hrani. Hirurška intervencija je uspela i brzo se oporavio. Do sledeće nesreće. Na nju nije čekao dugo. Posle povratka iz Švedske, gde je proveo mesec dana, iako umoran od 36-časovnog puta, traktorom se zaputio u planinu da seče drva.

- Da bih što pre obavio posao od moga sada pokojnog ujaka sam uzeo triput bržu a manju motornu testeru. To je bilo kobno. Dao sam gas i unutrašnja potkolenica moje leve noge kao da se našla u mašini za mlevenje mesa. Krv je šiknula i ja sam, čim sa nekako uspeo da podvežem veliku ranu, seo za volan traktora i pojurio prema selu da bih se automobilom odvezao u bolnicu. Inače, kad sam se isekao testerom, pored mene su bili ujak i otac, ali kao i da nisu. Ubledeli su kad su videli krv. Tako je, eto, tog dana bilo. A sledeće godine, baš na taj isti dan, motornom testerom gotovo da sam otfikario prst na ruci. Ali, i tada sam sam sebi pomogao i, evo, hvala ti Bože, deset mi je i dalje na rukama.

I u mnogim sličnim prilikama Rade je sebi bio spasitelj. A tek drugima! U sećanju mu je, ipak, najviše drama starešine dok je vojnikovao u Somboru. Zbilo se to na poligonu pored grada kada su imali gađanje ručnim bombama.

- Kad smo završili, četiri bombe su ostale i valjalo ih je uništiti. Naš vodnik, inače mladić iz obližnjeg niškog sela Medoševca, moja sestra je sa njim išla u gimnaziju, izdvojio se u zaklon i jednu po jednu, udarom kapisle u kamen, počeo da aktivira i baca. Rafalno, ako tako može da se kaže. Kod četvrte, odnosno poslednje malo se zabunio. Nije bio siguran da je aktivirao kapislu pa je još jednom udario u kamen. Još prilikom prvog udarca aktivirana bomba je eksplodirala u trenutku kada je hteo da je baci. Raznela mu je ruku, deo grudnog koša, deo glave iznad slepoočnice. Krv je liptala na sve strane. Video mu se mozak i pluća kako se nadimaju dok diše. Jeziv prizor, pa su se vojnici bolničari, koji su ga poneli na nosilima, već posle dva-tri koraka onesvestili i pali na zemlju zajedno sa našim teško ranjenim starešinom. Priskočili smo moj drug Sadik Murselović iz Bosne i ja. On je imao burnu prošlost, sav je bio istetoviran, ali je bio izuzetno hrabar. Ako nije neskromno, i ja, pa smo teškog ranjenika uneli u kamion i pazili na njega sve do bolnice. Tamo sam dao i krv. Posle i mnogi drugi vojnici. Ali, našem dragom i dobrom starešini nije bilo spasa. Posle 26 dana je umro.

Rade se uz ovlažene oči priseća tuđe nesreće. Za svoje ima osmeh:

- Neće mene Bog da uzme. Možda što sam previše dobar ili što sam, pak, nevaljao pa mu ne trebam. A da su mi nesreće u sudbini, e to jesu.

Rastali smo se uz želju da mu se više nijedna ne dogodi. I da mu i druga ćerka završi školu, da se dobro uda i postane majka. Starija je to učinila, pa je Rade već četrnaest meseci deda. Toliko meseci upravo ima njegova unuka Anja.

Desimir MILENOVIĆ