Varvarinski most, 162 dana posle

Svakome je svoj bol najteži

"Nikada više s našom ćerkom nećemo moći da delimo radosti, tuge i brige. Mi nismo jedini koji su nekog izgubili", kaže Sanjina majka Vesna Milenković

Veoma je teško pronaći reč kojom bi se mogao opisati taj događaj. Slilo se mnoštvo sveta, vijorile su se zastave, deca su u naručjima nosila šarene bukete odocnelog jesenjeg cveća, sa iskićene bine su se okupljenima obraćale visoke uzvanice... Ali, to, ipak, nije bila svečanost. Teško da je svečanost nešto što počinje minutom ćutanja.

(Nastavak sa prve strane)

Tih šezdeset beskrajnih sekundi muka je nedovoljno da čovek u sebi obuzda bes zbog osionog bombardovanja mosta i tugu zbog deset nedužnih žrtava te obesti. Jer, pušten je u saobraćaj most za koji meštani kažu: to je most tuge i opomene.

Svaka čast graditeljima: oni su ostatke starog varvarinskog mosta uklonili i sagradili ovaj novi za samo sto dvadeset dana. To je više od podviga. Ali, prelazeći preko tog mosta, dugo se niko neće smejati: čak ni oni kojima je dozlogrdila skela što od 30. maja spaja obale Morave, čak ni deca iz Donjeg Katuna što u Varvarin svakodnevno dolaze u školu. Ni namernici što će, tim mostom, do Ćićevca i dalje, prema Kruševcu i Aleksandrovcu ili prema Pojatama i Nišu.

Kraj mosta, na levoj obali, nalazi se neobičan spomenik. Od bronze je izliven veliki globus i na njemu reljefno prikazani obrisi kontinenata; nad globusom je veliki šestar i kad znatiželjnik pogleda pažljivije, vidi da je jednim svojim krakom poboden upravo u Srbiju, a da je drugi zaronio u pučinu Pacifika. Svako bi u ovome mogao da otkrije drukčije značenje da nije postamenta: ima oblik jedanaestougaonika i na svakoj njegovoj strani je u bronzi izlivena poruka. U pročelju piše: "U spomen žrtvama NATO agresije na SR Jugoslaviju 24. mart - 10. jun 1999." Udesno, slede imena: Milenković Sanja, Marinković Zoran, Ristić Stojan, Ćirić Milivoje, Terzić Dragoslav, Apostolović Tola, Simonović Ružica, Simonović Ratibor, Savić Milan i Stanković Vojkan. To su imena poginulih na mostu, kobnog 30. maja. Njima je posvećen ovaj novi.

Sve je drukčije

Obraćajući se okupljenima pre otkrivanja spomenika i otvaranja novog mosta, ministar Zoran Anđelković je ispričao nešto što su stariji možda zaboravili, a mlađi nikada nisu doznali. Naime, stari varvarinski most, koji je podignut još 1924. godine, već je jednom rušen. Uništili su ga Nemci 13. oktobra 1944, dan pred oslobađanje Varvarina. Ali su čak i oni, koji nisu prezali da za jednog svog soldata pobiju sto civila, sačuvali trunku savesti i dan pre miniranja mosta upozorili narod šta će se dogoditi. Tada na mostu niko nije stradao.

Na Svetu trojicu ove godine prva bomba je s onespokojavajućom preciznošću srušila most i ubila troje. Druga je došla pet minuta kasnije, s istom preciznošću a nekoliko puta razornija, da pobije još sedmoro.

- Pet meseci i sedam dana je prošlo, a meni je sve teže - započeo je sumorno Ljuba Milenković, deda petnaestogodišnje Sanje, najmlađe žrtve ovog zločina. - Na groblje i dalje odlazimo dva puta dnevno. To je nešto što je postalo sastavni deo života, neminovnost. Toliko je vremena prošlo, a ja, uprkos, svemu, još nisam uspeo da doznam čiji su avioni leteli iznad Varvarina te nedelje? Čiji su piloti otkačili one bombe? Star sam da se svetim, ali bar da znam koga da krivim za našu nesreću. Čija je krivica najveća?

Bio je, kaže, na otkrivanju spomenika i otvaranju mosta, ali je sve ispratio izdaleka, onamo od crkvene porte. Bilo ga je strah da priđe bliže, da ga tuga ne zaskoči i ne oduzme mu razum tu, pred svima. - Sve je drukčije - uzdahnuo je. - Tom novom mostu bi se svako razuman radovao, a meni je nekako mrzak. Lepši mi je bio onaj stari. A sve bih mostove na svetu dao samo da mi se vrati moja mezimica, moja Sanja. Glas mu se zagušio, a oči napunile suzama.

Beskrajno osećanje praznine

- Prešla sam preko mosta - rekla je Vesna, Sanjina majka. - Bilo mi je teško i gledala sam da ga pređem što brže. Tu se roji previše bolnih uspomena. Deluje umorno i ispijeno, možda zbog crnine koju odonda nosi. Ali, glas joj je čvrst i jasan, kao da njime prkosi zlehudoj sudbini. - Za sve ovo vreme najteži mi je bio početak školske godine. Svi se spremaju, brinu, posebno oni čija deca uče u drugim gradovima, žale se na skupoću, na nedostatak udžbenika, na loš prevoz, strepe od neizvesnosti... A mi? Uskraćeni i za to. Nikada više nećemo raditi ono što je činilo život do sada. Nikada više s našom ćerkom nećemo moći da delimo radosti, tuge, brige. Nekada sam dva puta nedeljno išla u Beograd da obiđem moju Sanju. Živela je u učeničkom domu u Krunskoj i išla u Matematičku gimnaziju. Bila je hrabra i otresita, ali, ipak, mala devojčica tako usamljena u velikom gradu. Briznula je u plač. Posle se izvinjavala, kao da je tim majčinskim izlivom osećanja nekog uvredila. - Mi nismo jedini koji su nekog izgubili. Ali, svakome je svoj bol najteži. Odnekud je donela koverat sa Sanjinim fotografijama i dugo zurila u svaku od njih. Time nipošto nije uspela da ublaži tugu. Naprotiv. - Sve sam izgubila: ćerku, najbolju drugaricu, sestru, ljubav... Sve je nestalo tog 30. maja. Nema više ničega. Ostalo je samo beskrajno osećanje praznine. Priča posle o Saši, Sanjinom mlađem bratu. I još je tužnija zbog razumevanja što ga dečak ima za njih, za svoje roditelje. I njemu je teško, ali pokušava i donekle uspeva da uteši Vesnu i Zorana.

Ostale su uspomene

Pre četiri meseca, kada su počeli radovi na uklanjanju ostataka starog i izgradnji novog mosta, neko je neodmereno a emotivno rekao da će se taj, novi, nazvati po maloj Sanji, jednoj od najboljih učenica Matematičke gimnazije u Beogradu. To je tada zvučalo razumno. Posle je neko primetio da nije samo ona žrtva i da bi to bila neoprostiva nepravda prema ostalima što su tom prilikom stradali. Zato je taj novi most drukčiji od drugih, od bilo kog na svetu. To je most sa najdužim imenom sazdanim od imena i prezimena deset žrtava bombardovanja Varvarina na Svetu trojicu. Da ima kosmičke pravde, obnovljeni mostovi u Srbiji bi nosili imena svih dve i po hiljade izginulih tokom jedanaestonedeljnog surovog bombardovanja.

- Naše dete nije stiglo da dosanja svoje snove - uzdahnuo je Sanjin otac Zoran, profesor matematike i informatike u varvarinskoj srednjoj školi. - A nama su ostale samo bolne uspomene. Ipak, njeno ime je ostalo sačuvano. Po njemu, zapravo po njoj, nazvan je novoosnovan fond za stipendiranje talentovanih učenika i studenata u oblastima matematike i tehničkih nauka. Taj fond, koji je osnovan na inicijativu gospodina Živadina Jovanovića, ministra inostranih poslova i gospodina Milutina Mrkonjića, direktora Direkcije za obnovu zemlje, već stipendira sedam studenata i trinaest srednjoškolaca, uglavnom učenika Matematičke gimnazije. Uza svu tugu, ponosni smo zbog toga. Sanjina baka Branka je ćutala i sve vreme tiho plakala.
Šta će seljak bez ruke

Oslonjen laktovima na ogradu mosta, u blizini spomenika nevinim žrtvama bombardovanja Varvarina, stajao je sredovečan muškarac i zurio nekud niz Moravu. Onako zamišljen i crn od života, odavao je utisak čoveka koji tuguje za nekim bliskim ko je tu stradao.

- Tugujem za svima njima - progovorio je. - Tugujem i za sobom pomalo. I tek kada se okrenuo, mogao se videti zlokobno prazan rukav jakne. Slobodan Ivanović zvani Kuk, poljoprivrednik iz sela Varvarina, ostao je tog 30. maja bez desne ruke.

- Dotrčao sam tada da izvlačm ranjene, a završio u kruševačkoj bolnici. Otkinulo to ruku načisto, a umalo i bez noge da ostane,. Meni ode ruka, njima nesrećnima glave.

Izmirio se, priča, uveliko s tim praznim rukavom. Šta je, tu je. Ali sa životom da se izmiri, to ne može.

- Imam tri i po hektara obradive zemlje - priča Kuk. - To ti je i inače da se ubiješ od posla, pa da preživiš. A ove godine baš udarile nesreće. Prvo rat. Bombardovanje. Ne možeš u njivu kad je red. Onda puče i ode ruka. Pa na sve to udari grad. Kombajn u moju njivu nije ni ulazio, nije bilo šta da se žanje. Na pola hektara behu paprike, a nije ih bilo ni za po kući. I pomisliš, nek ide život, preguraćemo ovu zimu, pa nanovo. Kad, ne može.

Podiže onaj prazan rukav uvis kao da se obraća nekom gore.

- Ne može seljak bez ruke.

Zaziva u kafanu kod Slobodana Rakinog, u centru Varvarina. Mora, veli, da časti za most i za glavu, a to ne sme da mu se odbije nikako.

- Ja još nisam pokušao da se potpišem levom - nastavlja Kuk. - A ako negde nešto i ustreba, upišem samo S i I. Ovde me svi znaju, pa ne zameraju. Čak sam se i na komisiji u Kragujevcu tako potpisao. I rekao im ja: brate, nisam ni harmonikaš ni daktilograf, pa da iznova učim koješta levom. Ja sma seljak i mene vadi jedino da mi izraste nova ruka. Bez ruke devedeset devet odsto posla ne mogu da obavim. Leba ti, kad me komarac ujede za levu, nemam čime da se počešem. Kupio mi sin nove pantlaone, ko salivene. Ja da ih probam, a ono šlic na dugmad, nema šanse da skopčam. Kutiju s cigaretama mi otvori trafikant, kako ih kupim.

Levom se dohvatio onog praznog rukava, gleda ga tužno.

- Ja to pričam onako, sve misleći da se podrazumeva da od seljačkih poslova više da obavim ne mogu nijedan. Da sam sam na sto hektara ove naše zemlje kraj Morave, skapo bi od gladi. Nego, imam sina Ivana, dvajes mu je godina. Izučio mašinsku školu, taman mislio da se zaposli. Kad, hoćeš. Morao mene da odmeni. Beše u početku povuci-potegni. Taj je svikao da spava do devet. Radi jedan dan, posle ga tri dana lečim. Sad se već pomalo svikao. A i nema izbora. Opet se zamislio, uvukao se u sebe.

- Počeo sam i ja te 1986. godine da plaćam one silne doprinose: te za zdravstvo, te za penzije, za ovo, ono. Nije to bilo hoćeš-nećeš, već moraš. Plaćo sam kolko su mi tražili, a to je seljaku uvek mnogo. E, odem ti ja pred komisiju u Kragujevac. Odmeravali, pa rekoše da sam u ruku invalid pedeset odsto. A za nogu se ne zna. Pisaće, kažu, u rešenju. Kad ću da dobijem to rešenje, bog blagi zna. Čuće se. I tako ću ja dobijati invalidu, ali...

Miloš LAZIĆ