Za grupu TNT agresija NATO-a još nije završena

Lovci na bombe i rakete

Za malobrojnu jedinicu potpukovnika Bele Kiša rat nije okončan 10. juna jer su neprijateljski avioni posejali stotine i stotine smrtonosnih naprava koje pritajene čekaju u temeljima kuća, na poljima, u kanalima, rekama...

Čvorište novosadske kanalizacije je pogodila jedne noći, pred sam kraj NATO agresije, američka raketa AGM-84 SLAM. Bojeva glava, u kojoj je bilo 123 kilograma razarajućeg eksploziva, nije se aktivirala. Samo nekolicina posvećenih znala je kakva opasnost vreba iz spleta cevi pokidanog čvorišta koje je prekrio mulj. Položaj neeksplodirane bojeve glave bio je takav da joj se nije moglo prići, a detonirati je bilo bi ravno katastrofi.

Danima su stručnjaci planirali kako na najbezbedniji način ukloniti smrtnu opasnost i sprečiti oštećenje kanalizacionog čvorišta više od onog nastalog samim padom rakete teške 628 kilograma i duge četiri i po metra, koju je američki avion B-52, kukavički u kasne sate, lansirao sa oko 120 kilometara od cilja. Uz nemogućnost da se deaktiviranje obavi brzo i bezbedno, pretila je i opasnost da avioni NATO-a ponovo pokušaju da gađaju isti cilj. Vreme je proticalo... Konačno je i agresija prekinuta, a sa tim 10. junom je otklonjena samo pretnja da će čvorište novosadske kanalizacije biti ponovo bombardovano. Ostala je, međutim, mogućnost da agresor, ipak, ostvari svoj monstruozni naum ukoliko neki potres, propadanje dublje u blato, ili udarcem o neku čvršću prepreku bojeva glava AGM-84 konačno izvrši zadatak.

Pozvani su TNT momci

Moralo je brzo da se radi. Pozvana je mala, ali odvažna i vrhunski obučena, jedinica RV i PVO Vojske Jugoslavije, na čelu sa potpukovnikom Belom Kišem, koja je sebe nazvala grupa TNT (trinitrotoluol) simbolišući u ta tri slova svu opasnost posla kojim se bavi. Ti momci su, narodski rečeno, lovci na neeksplodirane rakete, bombe i eksplozivne naprave raznih vrsta i namena.

Za njih agresija NATO-a nije okončana 10. juna. Od 26.000 tona eksploziva, koliko su agresorski avioni posejali bombama i raketama širom Jugoslavije tokom 78 dana besomučnog bombardovanja sa visine iznad 5.000 metara, premnogo je rasuto po njivama, uz temelje kuća, po kanalima i obalama reka, komunalnim i industrijskim instalacijama... Mnogo tog smrtonosnog tovara, srećom, nije eksplodiralo i ispunilo očekivanja agresorskih planera i pilota, ali je opasnost po civile ostala a na nekim mestima i danas vreba.

Zato grupa TNT potpukovnika Kiša, koju sačinjavaju potporučnik Dragan Jovanović, zastavnici prve klase Dušan Vasić i Rodoljub Antić, vodnik Duško Glišić zvani Juka i vojnik pod ugovorom Vidomir Ražnatović Arkan, krstari Srbijom od Donjeg Milanovca do Subotice sa zadatkom da otkrije i uništi sve što može da eksplodira i prouzrokuje novu tragediju.

Čvorište novosadske kanalizacije - gde je potpukovnik Bela Kiš odveo svoje momke i u kome je posle mukotrpnog višečasovnog rada u blatu na skučenom prostoru oivičenom nazubljenim iskidanim cevima uspeo da demontira upaljač đavolske naprave - predstavlja samo jednu od više desetina epizoda u radu ove grupe.

- Kopali smo ašovčićima i rukama, udisali kužni zadah kanalizacije i strepeli. Znoj je lio niz lice, ali su ruke morale da budu mirne. Konačno smo, posle nekoliko sati, uspeli da od zemlje, krhotina i mulja očistimo upaljač i detonator. Moralo je brzo da se radi da kal ne bi opet zatvorio prilaz, a rđa je učinila svoje. Navoji su zapekli... Ipak, uspeli smo i ta "prasica" više ne preti Novosađanima - škrto objašnjava Bela Kiš, dodajući skromno da su momci samo odradili svoj posao i sada u miru, kao što su i za vreme rata činili. Tada je, kažu, samo opasnost od novih bombi bila veća jer su neeksplodirane demontirali i otkopavali, vadili i uništavali između dve uzbune.

Ekipa TNT je ubrzo dobila novi zadatak. Trebalo je iz zemlje izvaditi neeksplodiranu antiradarsku raketu "alarm" britanske proizvodnje koju su naši radaristi nadmudrili i prizemljili nedaleko od Nikinaca. Zarila se vertikalno u šikaru i - nije eksplodirala.

Prevareni "alarm"

A i sama priča šta se dogodilo sa "alarmom" je više nego zanimljiva.

Britanski agresorski avion je jedne majske noći, pripremajući napad na Beograd i Novi Sad, sa daljine od oko 46 kilometara lansirao antiradarsku raketu na visinu od 12.192 metra sa koje je trebalo da otkrije prvi radar VJ koji bi se uključio kad eskadrila bombardera krene ka ciljevima. "Alarm", kad dosegne dvanaest kilometara visine, okreće nos sa senzorima ka zemlji i polako, zahvaljujući padobranu na repu, lebdi ka tlu tražeći cilj. Onot trenutka kad se radar PVO uključi, raketa aktivira svoje motore i brzinom od 2.445 kilometara na čas nepogrešivo juriša na cilj ostavljajući borbenim avionima mogućnost da napadaju svoje mete. I ovaj "alarm" je uhvatio radarski signal PVO VJ i krenuo da uništi cilj. Samo, signal nije poticao od radarske stanice. Naši raketaši su podmetnuli lažni izvor, a uz to su ga brzo i lako premestili na drugu lokaciju. Zbunjeni "alarm" je, izgubivši cilj, naglo skrenuo sa putanje tražeći nove signale, ali se već previše približio zemlji i u nju se ukucao gotovo vertikalno. Polumočvarno tlo šikare nije bilo dovoljno čvrsta podloga da eksplodira i - zadatak je ostao neobavljen.

Mesec i po kasnije potpukovnik Kiš, zastavnik prve klase Dušan Vasić, vodnik Duško Glišić Juka i vojnik Vidomir Ražnatović Arkan satima su demontirali stepen po stepen rakete.

U trenutku kad je iz zemlje trebalo izvući neeksplodiranu bojevu glavu punu brizantnog eksploziva, potpukovnik Kiš je zahtevao od članova tima da se udalje dok on ne demontira upaljač.

- Neka, šefe - smejući se rekao je Juka, koji je taj nadimak stekao u Sarajevu jer se kao dečak družio sa kasnije ozloglašenim muslimanskim vođom paravojnih jedinica Jukom Prazinom - dogovorili smo se da kad završimo, idemo na pivo. Pa, zajedno ćemo ili u kafanu, il’ kod svetog Petra, al’ sam čuo da mu ne radi frižider. Gledaj da odemo u kafanu?

Šalu su, naravno, prihvatili i Dušan Vasić i Vidomir Ražnatović Arkan, ali su uz svog šefa ostali iz sasvim drugih razloga. Kod njih i u njihovom poslu važi pravilo: svi za jednog - jedan za sve.

Zagonetka pod šljivom

I ta epizoda je uspešno okončana, a već su stizala naređenja da se krene put Kragujevca, Valjeva, Subotice, Kule, Lađevaca, Vojke, Kaća, Koceljeve, sela Blizonja...

- Nešto mi je prozujalo iznad glave ono kad su poslednji put bombardovali ovaj naš kraj. Radila sam u krompirištu kad je ispod krila jednog aviona zašištalo i zazviždalo. Strmeknulo se tamo pod šljivu i ništa. Pomagajte, ja tamo ne bih da zalazim dok vi to ne vidite - zavapila je u opštinskom štabu civilne zaštite Zagorka Čulić iz sela Blizonja, zaselak Panjevački kraj.

Zadatak je ponovo poveren grupi TNT. Na teren su, da razreše zagonetku pod šljivom, pošli potpukovnik Kiš, potporučnik Dragan Jovanović i vojnik Vidomir Ražnatović. Ovoga puta misija je bila kratkotrajna i ispostavilo se - bezopasna.

Plitko ukopana, ispod šljive se nazirala tridesetak santimetara duga sprava više nalik na parče vodovodne cevi nego na bombu. Ipak, pravilo službe i opreznost, stečena i usađena tokom stotina obavljenih zadataka, nalagali su da se vrlo ozbiljno pristupi vađenju "sotoninog jajeta", kako pirotehničari nazivaju minijaturne eksplozivne naprave. Civili su udaljeni, ašovčićem je "jaje" otkopano i potporučnik Jovanović ga je izneo na svetlost dana uz širok osmeh i šeretski sjaj u oku:

- Ne plaši se, majko. Ovo ti neće ništa iako te je na smrt prepalo. Al’ bolje je da zbog straha nisi bila radoznala no da si zavirivala. Moglo je da bude i nešto drugo.

Poručnik Jovanović je, naime, iz zemlje iskopao običan radarski mamac "dikoj" koji služi da, kad ga avion vuče za sobom, zbunjuje posade protivavionskih radara i topova. Gađajući avion naši pripadnici PVO su prekinuli vučnu sajlu i "dikoj" je preplašio baka Zagorku.

Američki pasulj i sprej

- To je samo jedna od vedrijih priča. Tokom trajanja agresije, pa i posle nje, često su nam se obraćali meštani koji su na svojim njivama i livadama, pa čak i u dvorištima, uočili sumnjive predmete. Jednom nas je pozvao domaćin koji je ispod terase porodične kuće, među dečjim igračkama, ugledao neobičan, obao i svetlucav, metalni predmet. U tom selu smo bili već našli nekoliko neeksplodiranih kasetnih bombi. Otišli smo tamo i posle sat-dva priprema i bezbednosne procedure našli konzervu američkog pasulja. To smo shvatili kad smo je otvorili. A i nije bila nekog naročitog ukusa - kaže potpukovnik Kiš, a dugi žuti brk mu poigrava dok, smejući se, zagleda svoje momke, a oni šaraju pogledima okolo.

Slična, srećom, komična situacija je bila i kad su članovi TNT ekipe hitno pozvani da iz žitnog polja iznesu i unište "eksplozivnu napravu koja se prelivala u svim duginim bojama zavisno od toga kako ju je sunce obasjavalo". Zbog nje niko od seljana nije smeo da uđe u polje. Ispostavilo se da je reč o boci dezodorans- spreja.

- Mnogo je još rasejanih i neotkrivenih naprava. Dobro je da ljudi sve što im je sumnjivo prijave. Nikako da sami nešto preduzimaju. Sve će doći na red i sve će biti pokupljeno. Postoji više ekipa kao što je ova naša i one će to uraditi stručno i bezbedno. Nešto od tih raketa i bombi aktiviramo na licu mesta, ako to uslovi dozvoljavaju, nešto samo deaktiviramo, a potom nosimo na specijalnu deponiju gde se, kad se nakupi dovoljno, eksploziv uništi. Najzanimljiviji primerci se daju muzeju. Naravno, sve to prethodno prolazi kroz razne vojne institute u kojima se obavljaju određena istraživanja - kaže na kraju ozbiljno potpukovnik Bela Kiš, koji je za ratne zasluge dobio visoko odlikovanje za izuzetnu hrabrost.

On i njegovi momci iz grupe TNT nastavljajući bitku za zaostavštinom agresora sve dok i poslednju paklenu napravu ne pretvore u bezopasni muzejski eksponat ili dok je ne dignu u vazduh. Za njih agresija NATO nije okončana 10. juna 1999. godine.

Slobodan MILOŠEVIĆ