Traganje za korenima Srba

Srbi vladali Egiptom

Iz prapostojbine Indije naši preci su krenuli pre oko šest hiljada godina na tri strane. Jedna grupa je, posle kraćeg zadržavanja u Mesopotamiji, stigla u dolinu faraona

Jesu li Srbi, odnosno Sloveni starosedeoci na Balkanu odakle su se raseljavali na sve strane sveta, ili su stigli iz današnje Indije, kako misle drugi, pitanja su na koja i danas mnogi naučnici traže odgovore. Zvanična nauka je i dalje na stanovištu da su se naši preci početkom sedmog veka nove ere doselili negde iza Zakarpatja.

Bilo kako bilo, poreklo, jezik i kultura Srba tema je kojom su zaokupljeni ne samo naši već i veliki broj stranih istraživača.

Mnogo je zagovornika teorije da su Srbi boravili u Indiji pre njihovog iseljavanja ka srednjoj Aziji i zapadu uopšte. Oni su složni i u tome da je ta velika migracija počela pre šest hiljada godina i da je trajala oko hiljadu godina. U tom svom kraljevstvu, odakle su krenuli, Srbi su bili na visokom nivou obrazovanja, pismenosti, a i vojno ustrojstvo bilo im je na zavidnom nivou. Uzrok njihovog pokreta na zapad verovatno je bila prenaseljenost, uz koju idu glad i razne bolesti.

Država Sarbarska

U toj velikoj seobi prvi srpski glavni deo krenuo je direktno prema zapadu i u Mesopotamiji osnovao srpsku državu Nova Sarbarska. Prema istraživanju našeg istoričara Konstantina Nikolajevića ovaj deo Srba nije se dugo zadržao u međurečju. Jedan deo krenuo je dalje ka Maloj Aziji, pa odatle u Evropu, gde su naselili Balkansko, Apeninsko i Pirinejsko poluostrvo. Druga grupa je pošla obalom Crvenog mora i stigla u Gornji Egipat. Kao iskusni ratnici i veoma izdržljiv narod, oni su svoje mesto pod suncem našli u onom delu Egipta koji se graniči sa Nubijom. Posle smrti faraona Pepija îî ta grupa Srba je zavladala područjem koje je naselila i ta njihova vladavina je trajala od 2261. pa do 2052. godine pre Hrista. Te godine njih je u velikom sukobu porazio i potisnuo tebanski faraon Mentuhotep îî. Teoriju o dolasku Srba u Egipat zastupa i francuski egiptolog Masper Gaston. Kako je zapisao, Srbi su iz Sarbarske prodrli u Afriku, a u Egipat su stigli u tri navrata. Potvrdu za to Gaston nalazi u natpisima na piramidama i kamenim spomenicima. Ti hijeroglifi, zapisao je on, jasno govore da je šesnaest vekova pre Hrista u Libiji i Mauritaniji boravio narod bele rase, plavih očiju koji je gotovo srušio egipatsko carstvo. Gaston kaže da je čak i sačuvano nekoliko likova tih, kako su ih Egipćani nazvali "kraljevih pastira", koji su vladali Donjim Egiptom. Njihova lica bila su obrasla bradom i nosili su dugu kosu.

Arheološka iskopavanja u Egiptu, Libiji i Nubiji pokazuju da je to bio jedan isti narod koji je samo u različita vremena dolazio u Egipat.

O svemu već napisanom potvrdu nalazimo i kod našeg istoričara Stojana Boškovića koji u delu "Istorija sveta", između ostalog, piše i kako su Egipćani podizali ustanke protiv srpskih vladara. U Donjem Egiptu Srbi su, prema istraživanju Boškovića, vladali oko sto pedeset godina i ta vladavina je završena u vreme kada je u Gornjem Egiptu na presto stupio Amozis î. On je prikupio veliku vojsku i sa dobro razrađenim planom napao prestonicu Avaris iz koje je kontrolisan ceo Donji Egipat. Borbe su vođene najviše na Nilu i okolnim kanalima i posle dugog i krvavog vojevanja Avaris je pao, a sa njim i vlast Srba u tom delu Egipta.

Seoba iz Azije

Činjenica je da u onome što bismo u najširem smislu nazvali istorija Srba i što se već decenijama uči u školama postoji mnogo mesta koja su pod znakom pitanja. Upravo zbog toga oni koji se ne slažu sa teorijom da su se Sloveni doselili negde iz Zakarpatja pokušavaju da dokažu da su tokovi istorije, kada je reč o Srbima, odnosno Slovenima, išli nekim drugim pravcem. Lutanja i kod njih ima, mišljenja, odnosno istraživanja se razlikuju, ali, svejedno, "udžbenička teorija" sve je češće pod lupom.

Jedna od zagovornika drugačije teorije od školske jeste i nedavno preminula dr Olga Luković-Pjanović, koja svojom knjigom "Srbi... narod najstariji" nije ostavila ravnodušnim ni najtvrđe pristalice, važeće teorije o seobi. Uprkos svim teškoćama na koje se nailazi tokom istraživanja, dr Luković- Pjanović je decenijama uporno tragala za literaturom koja se bavila poreklom Srba i njihovim mestom među drugim narodima. U svojoj knjizi navela je mnoge izvore koje je koristila baveći se ovom problematikom.

U obimnoj knjizi "Istorija Srba" Nenad Lj. Đorđević je, tragajući za korenima Srba, između ostalog zapisao: "Prastari Srbi, a sa njima i mi koji danas bitišemo, pripadamo indoevropskom stablu. Ima, međutim, naučnika koji ne prihvataju Indiju kao kolevku ljudskog roda, pa ipak, ni njima ništa ne smeta da upotrebljavaju izraz indoevropski, možda zato da se ne bi razlikovali od ostalih. Mi, ipak, smatramo i potpuno smo uvereni da je naša prva kolevka bila - Indija. Treba podvući da su masovni pokreti starih naroda, pa među njima i naših predaka, uglavnom usmereni u pravcu istok-zapad. Ta kretanja, tako se bar uzima, za poslednjih 15.000 godina uvek su imala isti pravac - prema zapadu." Pristalica ove teorije je i Nemac Viktor Hejm. U jednom od svojih dela on piše "da su indoevropski narodi sedeli negde u Aziji, pa su, držeći se prigodnog puta, što ga sunce svaki dan prevali, došli u Evropu, dok su neki ostali u Aziji. Što god istorija pominje narodi su se uvek selili iz Azije u Evropu".

I Johan Riters, takođe Nemac, zagovornik je teorije o dolasku Slovena iz Azije. U delu "Zemljopis", gde spominje stare Srbe, on piše: "Sa vrha Mera (brdo u Indiji) pružaju se njegove razne grane kao Himavat, Henakutaš i Nišades na kojima je živeo surovi i odeven u odelo od koža narod Serba ili Srba." Opisujući podnožje Himalaja, Riters još kaže: "U unutrašnjoj Indiji bile su glavne države Prazija i Gangarija, a iza njih velika država Sarbarska, dakle srpska, a druga je bila u primorskoj Indiji i nazivala se Panovska država."

Običaji Srba i Indusa

Posle poraza srpske države u Egiptu, njeni stanovnici su doživeli različite sudbine. Jedan deo ostao je u svojoj, sada već bivšoj državi i s vremenom se pretopio u domorodačko stanovništvo. Drugi su se povukli i nastanili teško pristupačne terene, gde su s vremenom nestali, ali je u spomen na njih jedno prastaro jezero dobilo naziv Serbonis ili Sirbonis. Jedna velika skupina je napustila Egipat i krenula u dva pravca. Kako je zabeležio Diodor Sicilijski jedna grupa otišla je u Siriju, a druga, duž severne Afrike, na Pirinejsko poluostrvo.

Pobornici teorije da su Srbi iz Indije krenuli na zapad to potkrepljuju i sličnim običajima koji su se i do današnjih dana sačuvali kod ova dva naroda. Sličnost narodnih običaja i gatanja kod Srba i Indusa je neverovatna, a velike sličnosti postoje i u veri. Primera radi, Brama, Višnu i Šiva imaju svoga dvojnika u srpskom bogu Triglavu. Badnjak, koji Srbi beru i lože za vreme velikog hrišćanskog praznika, nekada se sa drugačijom namenom, kao poseban praznik, obeležavao u Indiji. Koren tog praznika je nađen u kultu boga Agne, kojeg su Indusi slavili kao božanstvo ognja, odnosno vatre.

Otmica devojaka, koja je kod nas još ponegde prisutna, i danas je aktuelna kod Indusa. Arheolog dr Đorđe Janković sa Filozofskog fakulteta u Beogradu objavio je nedavno knjigu "Srpske gromile" gde je, pored ostalog, povukao neke paralele između običaja kod nas i u Indiji. Jedan od njih je da se udovica posle muževljeve smrti odmah ili na dan godišnjice ubija na njegovom grobu i tako sa njim odlazi na "onaj svet". Taj se običaj, uz manje ili veće izmene i u zavisnosti od podneblja, dosta dugo održao kod Srba. Kada je izumro, odnosno kad je udovica bukvalno prestala da prati muža u grob, žena je učinila nešto drugo čime je, kako-tako, taj drevni običaj sačuvala. Posle muževljeve smrti supruga se nije preudavala niti je menjala prezime, te je tako do kraja života ostajala verna svom mužu.

U knjizi je najveći deo posvećen spaljivanju pokojnika. O tom činu dr Janković kaže da je jedno vreme bio prisutan svuda gde su živeli Srbi, a da su to isto nekada, kao i danas, sa pokojnicima činili i Indusi. Razlika je samo u tome što su Srbi ostatke spaljenog pokojnika pohranjivali u zemlju dok Indusi pepeo prosipaju u svetu reku.

Istraživač srpske prošlosti Miloš S. Milojević je i u poeziji našao potvrdu o tome da su Srbi iz Indije, svoje prapostojbine, krenuli u veliku seobu. Zlo ih je nateralo na taj korak, pa u jednom delu pesme piše: "Kako neću suze proljevati/ kad ja idem iz zemlje Inđije/ iz Inđije iz zemlje proklete?/ U Inđiji teško bezakonje/ kum svog kuma na sudove ćera..." U istoj pesmi jezgrovito i upečatljivo izneti su i pravi razlozi seobe Srba. "Te ne pade dažda ni oblaka/ plaha dažda, niti rosa tiha/ I ne rodi vino ni šenica/ ni za crkvu časna leturđija./ Puno vreme za tri godinice/ crna zemlja ispuca od suše/ u nju živi upadoše ljudi/ a Bog pušta strašnu boljezanu/ boljezanu strašnu srdobolju/ te pomori i staro i mlado..."

Ognjen RADULOVIĆ