Akcija " Ilustrovane": priprema se treći susret jednojajnih blizanaca

Tanja povredila glavu, a Anja plače

Beograđanke Anja i Tanja Babić su bile na oba naša skupa u Novom Sadu. Roditelji ih sada razlikuju, rodbina teško, a vršnjaci u vrtiću na njihovu sličnost i ne obraćaju pažnju

>Kad je trebalo da sazna da će mu supruga Jasmina na svet uskoro doneti blizance, Slobodan Babić je bio u bolnici na Bežanijskoj kosi. Posle boravka na planini imao je tegobe sa srcem, pa su lekari savetovali bolničko lečenje.

- Ma, kaži mu - govorili su Jasmini prijatelji - još dok je u bolnici. - Tamo će to lakše podneti...

Vest da će ova Beograđanka, finih manira, uskoro roditi jednojajne bliznakinje, rodbina i prijatelji su primili sa iznenađenjem i oduševljenjem. Srećni tata takođe. To je, gotovo ekspresno, ubrzalo njegovo izlečenje. I 5. marta pre pet godina rodile su se Anja i Tanja.

Nije verovala Jasmina ni sama nije verovala kad su je pregledali ultrazvukom.

- Nosite blizance - rekli su lekari.

Tri puta se pregledala, sve iščekujući drugačiji rezultat. Međutim, greške nije bilo.

- Anja se prva rodila, a Tanja je na svet došla sa kilogram i 450 grama. Majušna da ne može biti više - priseća se Jasmina. - Naravno, obe su odmah morale u inkubator, s tim što je Tanja u njemu ostala gotovo dva meseca.

Lekari u Višegradskoj brinuli su o njoj danonoćno. Anja je, posle mesec dana, mogla kući, a sestra je i dalje ležala u bolnici.

- To su nam bili najteži ternuci - odmahuje rukom. - Posle, kad su obe bile kod kuće, sve je krenulo nabolje.

Bliznakinje su sada simpatične, izuzetno pričljive. Bili smo im u gostima jednog prohladnog povečerja, u beogradskoj Sarajevskoj 80. Već posle nekoliko trenutaka su se zaletele ka papirima i bojicama.

- Toliko vole da crtaju i toliko imaju smisla, da smo i sami iznenađeni - ponosno pričaju roditelji. - Iver retko kada pada daleko od klade. Ja sam - dodaje Slobodan - arhitekta, a i neki naši rođaci imaju dar za crtanje.

Bliznakinje su mezimice baka Vere i Nane i deda Steve i Dragana. U početku ih, naravno, niko nije razlikovao. Sad ih majka obavezno različito oblači, a i karakter im je sve više različit pa ih po tome prepoznaju.

- Nije to lako. Sve treba raditi ili kupiti u duplikatu - vajka se majka. - Tanja je živahnija, a njena sestra mnogo staloženija. Otac ih je malo razmazio, pa mu i dalje, veoma često, spavaju na ramenu.

Miljenice su i obdaništa "Braća Srnić". Vaspitačice Milica i Zora, divni pedagozi, u početku ih nisu raspoznavale. Pozovu obe, pa se obe i odazovu. Sad je već lakše.

Ne greše u odeći

Devojčice trče po stanu, onda se zabavljaju slagalicama, a potom dojure u majčino krilo. Kad ih isto obuče, malo ko im pogodi imena, ali zato plene simpatije svih koji ih sretnu.

- Nastojim da ih ne oblačim isto jer treba da budu posebne ličnosti - smatra majka. - Karakteristično je, recimo, da nikad ne pogreše u odeći, makar ona bila ista. Ako, na primer, Tanji želimo da "podmetnemo" Anjinu haljinicu, ona će odbiti, tvrdeći da nije njena.

Da li imaju zajedničke osobine?

- Kako da ne - smeška se Jasmina. - Pa, one su u mnogo čemu identične. Na mnoge stvari reaguju u istom trenutku. Jednom je Tanja povredila glavu, a Anja nije prestajala da plače. Međutim, kad je Anja dobila boginje, Tanja ih nije preležala, iako su stalno bile zajedno. Često se, ipak, događa da kad se jedna razboli, za dan-dva eto i druge sa istim simptomima.

Kod prijatelja Tanja uvek izazove zabunu: predstavi se imenom sestre, a onda prasne u smeh. Često i napiše sestrino ime i samo doda slovo T.

- To su osobine na koje se lagano privikavamo - miluju ih i ne ispuštaju iz krila. - Deca njihovog uzrasta ih često ne razlikuju, ali kad se igraju, na to niko ne obraća pažnju.

Gde god se pojave, bliznakinje izazivaju pažnju, ali i simpatije.

- Uđemo u samouslugu, kupimo šta nam treba, a na kasi nas čekaju dve čokolade, žvake bombone - objašnjavaju, a one načuljile uši.

Bliznakinje su bile na oba naša susreta u Novom Sadu.

- Oduševljeni smo - potvrđuju Anjini i Tanjini roditelji. - Eto nas i ovog juna. Za vreme prvog susrta "Viva" ih je nagradila boravkom na Zlatiboru. Bilo je predivno, čak su učestvovale i u snimanju emisije " Varošarije". Odmah su ih zapazili članovi TV ekipe, ali i mnogobrojni gosti.

- Mama, kada ćemo da crtamo? - uporne su bliznakinje.

- Ma tovar hartije im ne bi bio dovoljan - mršti se majka. - Snalazimo se kod prijatelja koji nam donose staru hartiju pogodnu za crtanje. Bilo bi lepo kad bi nas se setila neka štamparija...

Poslužuju nas sokom, ljubopitljivo razgledaju fotoaparat. Tanja najpre "neće da se slika", a onda je skočila u očevo naručje.

- Nama je najvažnije da ih izvedemo na put i da budu samostalne ličnosti - kažu na kraju naši domaćini. - To što im je priroda odredila da imaju zajedničko ne treba sputavati.

Ispratile su nas pesmicama, naučenim u vrtiću. Nismo, i pored velikog truda, uspeli da razaznamo njihova imena dok su nam dugo mahale i majušnim ručicama slale poljupce.

Vojslav STEVANČEV