Prvi rođendan Dobrile Samardžić u izbeglištvu kod Kraljeva

Kosovka rođena pod bombama

Muž Aleksandar je bio na frontu, a njih dve, majka i ćerka, u podrumu u Kosovu Polju, bez pelena i dovoljno hrane. "Nije pošteno da bilo koje dete zakorači u život okruženo mrakom i strahom", kaže Jasmina

Mala devojčica, takoreći još beba, okruglih obraza i sa šnalicom u kosi, gleda radoznalo i pomalo strogo u tek pristigle neznance.

- Uozbilji se samo kad naiđe neko nepoznat - objašnjavala je Jasmina držeći je u naručju. - Obično se smeje čak i kad spava. Zove se Dobrila, po baki. U nedelju, 26. marta puni godinu dana.

(Nastavak sa prve strane)

Srdačno nas dočekuju u nedovršenoj jednospratnici na periferiji Kraljeva, nadomak Ratine, sela kraj kojeg se nalazi poznati kraljevački autodrom. Mala Dobrila i njeni roditelji Jasmina i Aleksandar su sa Kosova. Do jula prošle godine su živeli u Kosovu Polju. Onda su izbegli u Batočinu, odatle se domogli Beograda gde im je živela rodbina, da bi se novembra meseca skrasili ovde, u nedovršenoj kućici u Trinaestoj autodromskoj ulici broj 368.

- Jedan prijatelj nam je dao svoju kuću da je koristimo dve godine, ako se ne snađemo u međuvremenu - objašnjava Aleksandar Samardžić. - Beskrajno smo mu zahvalni zbog toga, jer od Jasminine plate ne bismo mogli da plaćamo ni najskromniju sobicu.

Koriste samo prizemlje: na raspolaganju su im prostrana soba, kuhinja i kupatilo. Mogli bi i na sprat stepeništem sa spoljne strane, ali gore ni zidovi još nisu omalterisani.

- Možda smo mogli da ostanemo u Beogradu kod rođaka, ali bismo im bili na teretu - nastavlja Aleksandar. - Ovde smo i blizu Kosova, pa kad dođe vreme da se vratimo, da ne idemo preko sveta. A posla nema ni u Beogradu ni u Kraljevu, pa što se toga tiče, svejedno je gde smo.

Gleda nežno malu Dobrilu koja se sklupčala u majčinom naručju: obe ih miluje pogledom.

- Samo da su mi one žive i zdrave, za sve ostalo je lako - othuknuo je.

Odvezao je u porodilište, pa otišao na položaj

Dobrila je rođena u Ginekološkoj klinici Kliničkog centra u Prištini u petak, 26. marta 1999. godine: bio je to treći dan užasnog bombardovanja Jugoslavije, posebno Kosova i Metohije. Vreme smrti i stradanja.

- Ni danas mi nije lako kad se setim tih trenutaka - priča Jasmina. - Ja sam, inače, radila kao medicinska sestra upravo u Ginekološkoj klinici. Zahvaljujući tome sam imala privilegiju da sa bebom ostanem u bolnici dva dana. Jer, žene su se porađale i odmah su otpuštane kućama, posle samo nekoliko sati. Svima se činilo da su kod kuće na sigurnijem. I meni, ali Acko je bio mobilisan i nisam znala šta bih kod kuće sama s bebom. Acko čak nije znao da sam se porodila: došao je iz jedinice u nedelju da me vidi, a dočekale smo ga nas dve. Bilo je to veliko olakšanje za mene, jer su bombe padale svuda oko nas. Odmah nas je odveo kući u Kosovo Polje.

- Ja sam radio na "Jugopetrolovoj" pumpi u Kosovu Polju - nastavlja priču Aleksandar. - Bio sam na poslu i te srede, 24. marta, kada je počeo užas. Oko jedan po podne počele su da zavijaju sirene, a preko radija je javljeno da je neprijatelj počeo napad na Jugoslaviju. Zabrinuo sam se. Jasmina je svaki čas trebalo da se porodi, a sama je kod kuće. A morao sam da se odmah javim u jedinicu.

Imao je nešto novca i odmah je, prisebno, u prodavnici koja je radila u sastavu pumpe, nakupovao pomalo od svega što mu se učinilo da je neophodno. Tek kod kuće je shvatio da je kupio samo pakovanja kisele vode i sokova i nekoliko kutija keksa.

- Jasmina je bila uplašena - nastavlja Aleksandar svoju priču. - Pokušao sam i donekle uspeo da je smirim, pa sam odjurio u jedinicu da se javim. Objasnim komandiru da mi je supruga pred porođajem i zamolim ga da me pusti na dva sata, samo da je smestim u bolnicu. On mi reče da se ne vraćam dok sve ne sredim.

Odvezao je Jasminu do porodilišta: tamo su ustanovili da joj je rok za porođaj već prošao i zadržali su je. I oni su imali mnogo razumevanja.

- Sad, nije da mi je sve bilo potaman - kaže Jasmina.

- U kući sam se osećala nekako bezbednije. Ali, šta bih tamo sama? Kako bih se domogla porodilišta bez Acka? Ostala sam da se plašim sa ostalim porodiljama. Uglavnom nije bilo struje i žene su se porađale u operacionoj sali koja je bila opremljena malim agregatima. Tu sam se i ja porodila u petak uveče. Plakala sam, ali ni danas ne znam da li od sreće ili tuge: nije pošteno da bilo koje dete zakorači u život pod bombama, okruženo mrakom i strahom.

Na plamenu fitilja grejala vodu za bebu

Aleksandar je dovezao Jasminu i Dobrilu do kuće, smestio ih i odmah otišao natrag na položaj. Na njen užas, tek tada je shvatila šta se događa: potpuno sama, sa bebom i desetak pelena, bez struje, bez hrane...

- Otišla sam sa bebom do komšije koji je imao podrum - priča Jasmina. Tamo sam se, među ljudima, osećala sigurnije. Nije bilo struje, vode je bilo samo za piće. Gotovo sve vreme bombardovanja nas dve smo bile u podrumu. Pravili smo svetiljke od konzervi koje smo punili svinjskom mašću i u nju zaticali fitilj kao u sveću, ili bismo konzervu napunili naftom pa u nju stavljali žižak od kandila. Ponekad sam u metalnom lončiću grejala vodu nad tim plamenom da makar malo operem Dobrilu. Ipak, najgore od svega je bilo to što ona nije htela da sisa, da povuče. Bila sam očajna zbog toga.

Priča da je u tom improvizovanom skloništu bilo dosta dece i da su mnoga od njih bila bolesna.

- Bilo je čak i ovčijih boginja i gripa - nastavlja Dobrilina majka. - Hvatao me je paničan strah da se beba ne razboli, ali sam to morala da krijem od drugih da ih ne uvredim.

Svoju devojčicu je umotavala u pelene, zatim u peškir i konačno ćebe. Priznaje da nikada nije smogla hrabrosti da je ponese do kuće iako je to žarko želela: zahvalna je ženama koje su pristajale da je pričuvaju tih petnaestak ili dvadeset minuta.

- Najteže mi je bilo kada je dolazio Acko - nastavlja. - Jer, znala sam da može da se zadrži samo kratko, najduže sat. Nisam stizala čak ni da mu ispričam šta nam se događa, kako smo. Mnogo stvari sam i prećutala da se ne bi previše sekirao. On je svaki put donosio nešto hrane, a ponekad i mleko koje bismo obično razdelili ostaloj deci.

Čak i kad nisu fijukali projektili, kad detonacije nisu potresale Prištinu i Kosovo Polje, nije se usuđivala da sa Dobrilom izlazi iz nesigurnog utočišta. Kaže da se nije plašila za sebe.

"Život ide dalje, mladi smo..."

Potpisan je mir u Kumanovu i opet su svi bili na okupu. Kuća je ostala netaknuta, a mala Dobrila zdrava kao dren, nije se ni zakašljala.

- Demobilisao sam se i vratio na posao, na "Jugopetrolovu" pumpu - priča Aleksandar o vremenu mira. - Bila je i oštećena i pokradena. Ipak, u njoj je ostalo još robe. Stigao je kamion i mi smo ga natovarili. Trebalo je da napravi još jednu turu, pa smo ostali da sačekamo. Odjednom, odnekud su se pojavili ljudi u uniformama sa oznakama "UČK" i rekli: "Sad mi preuzimamo". Pobunili smo se, došlo je do tuče, ali su oni imali oružje. Ostao sam bez posla. Kod kuće, pomislili smo da odemo kod Jasmininih roditelja, oni žive u Donjoj Gušterici kod Lipljana. Ali, to selo je zajedno sa Gornjom Guštericom, Dobrotinom i Livađama u potpunom okruženju Albanaca. Zato smo se spakovali i krenuli put Batočine...

U selu Dobrovu je Aleksandru ostalo veliko porodično imanje: sedam hektara plodne zemlje. U kući u Kosovu Polju stanuje neki Albanac. Šalje Aleksandru poruke da bi je rado kupio, nudi dvadesetak hiljada maraka, iako kuća vredi bar deset puta više. I inače nije za prodaju...

- Acko, pogledaj je, molim te - prekida Aleksandrove mračne misli Jasmina. - Pogledaj kako slatku ćerkicu imaš. Šta će ti više?! Život ide dalje, mladi smo, sve nam je otvoreno, čak i mogućnost da se vratimo svojoj kući

Ovo je prvi poklon

Već sam nagoveštaj priče o maloj Dobrili Samardžić, devojčici rođenoj pod bombama, a koja ovih dana slavi prvi rođendan, bio je dovoljan za jedan plemeniti gest. Beogradska zlatarska radnja "Stefanović" je slavljenici poslala poklon - zlatni lančić sa priveskom, pločicom na kojoj je detelina s četiri lista, simbol sreće. Listovi su raspoređeni tako da liče na četiri ocila, simbol Srpstva.

- Hvala im - kaže Aleksandar stavljajući svojoj devojčici lančić oko vrata. - Ovo je prvi poklon.

Miloš LAZIĆ