Reporteri "Ilustrovane" u Kosovu Polju

Mrak pada u podne

U četiri navrata su šiptarski teroristi nasrtali na kuću Gavrila Radulovića, demolirali mu kiosk-knjižaru i pucali na njega, a napadačima, iako se zna i kako su i odakle došli, ne fali dlaka s glave

U svojoj osamdeset prvoj godini Gavrilo Radulović zvani Gašo i njegova sedamdesettrogodišnja žena Milka četiri puta su za nepunih dvadesetak dana u centru Kosova Polja bili mete šiptarskih terorista i pljačkaša. Zlikovci su mučki, skriveni mrakom, pucali na Gaša u trenutku kad je izlazio iz kuće da vidi šta je to uznemirilo kerušu Bubicu kad tako preplašeno cvili i laje.

- Taman je dan počeo da se smiruje, a prve duge senke večeri prekrivaju dvorište, kad sam čuo komešanje oko ulazne kapije i ostatka ranije kamenovanog i spaljenog kioska-knjižare koji su šiptarski vandali odmah po ulasku Kfora demolirali i u buktinju pretvorili prethodno ga opljačkavši - priča starina Gavrilo. Pomislio sam da neko nas traži i ne može da skine rezu, pa pođoh da vidim ko je. Oslušnem malo bolje: ma, dobronamernik nije, oglasio bi se. Zvao bi nas po imenu, viknuo bi bar: "Domaćine, ima li koga?" Ipak, izađem na trem da vidim šta se dešava. Taman sam se sagnuo da nazujem cipele, kad mi nešto zazuja iznad glave. Ču se tup udarac u zid, zasu me malter. Skamenih se kad istog delića sekunde čuh pucanj. Ukočen, ostadoh ispred osvetljenih vrata. Nisam mogao da se pokrenem, a kroz glavu mi sevnu misao: pucaće opet, sklanjaj se.

Na sreću, puška nije planula ponovo. Valjda i sami zatečeni, napadači su šmugnuli u senku knjižare iza koje su pucali. Kasnije će se ispostaviti da su te večeri samo pošli u izviđanje, a da je pucanj trebalo da bude upozorenje Gavrilu i Milki da, ma šta se dešavalo u njihovom dvorištu, noću ni nos ne pomaljaju iz kuće.

Kokošari ispraznili i golubarnik

- Vratili su se sledeće noći. Iz dvorišta komšije Šiptari u Lovćenskoj ulici popeli su se na krov pomoćne zgradice u kojoj je moj sin Dragan gajio rasne golubove. Skinuli su crep i pomerili grede. Golubarnik su ispraznili. U vreće su strpali sto pari golubova, među kojima je bilo i izuzetno vrednih. Jedna par je mogao da se proda za 1.500 nemačkih maraka, a nije bilo jevtinijeg od 500. Ovog puta su bili tihi i brzi. Kad sam naslutio da se nešto događa iza kuće, već su bežali. Video sam im samo leđa - nastavlja priču deda Gaša.

Nekoliko dana kasnije ponovo su provalili tek popravljeni krov i odneli pevca i deset rasnih kokošaka, kaporki - somborki, pauna i tri paunice. Ni ta šteta nije bila mala, jer par tih ćubastih koka staje oko 1.000 maraka, a paunovi i do 300 po komadu.

Uz tu živinu, opet su odneli crep i građu. U prednjem delu dvorišta je ostalo bilo još deset pari rasnih golubova, a u zadnjem tri koke nosilje. One ispred kuće su odneli desetak dana kasnije, a ove tri kokoške su pokušali, ponovo preko istog krova, da uhvate. Međutim, video ih je komšija i javio mi telefonom. Bio sam u kupatilu i kroz prozor koji gleda u taj deo avlije bacih kamen. Pomislili su valjda da sam bombu bacio, šta li, tek pobegoše i tako nam ostaše ove tri - veli Gavrilo Radulović.

Radulovići su posle toga stavili čelične rešetke na sve prozore. Iz dvorišta više nema šta da im se otme. Na redu su kuće i ono u njima, jer muvanja po avliji, noćna urlanja, vređanja i povici "Šta čekaš, što ne ideš u Srbiju", uz pogrdne reči i psovke ne prestaju.

- Slučaj smo prijavili međunarodnoj policiji i Centru za mir i toleranciju. Oni su to zapisali. A da li je istraga pokrenuta, ne znam. Nije, međutim, teško utvrditi ni gde su golubovi, ni ko ih je odneo. Svi su prstenovani i lako se mogu naći, a zna se odakle su aramije došle. Ali...

Stari Gašo je sina, snahu, unuka i unuku poslao u Matarušku Banju da bi deca na miru učila školu, a on je sa babom Milkom ostao da sačuva kuće i plac.

- Sve je ovo što se dešavalo pritisak. Dolaze Šiptari i nude mi smešne sume novca za imovinu vredniju od 600.000 nemačkih maraka. Pokušavaju da nas zastraše i oteraju. Zato su nam i zapalili knjižaru od koje su mi živeli i decu izdržavali sin i snaha. Ali, neće moći! Ne samo da se neću seliti, već i komšijama stalno govorim: ostajte ovde, nigde vam neće biti bolje. Ni njihova sveća neće goreti do zore. Ničija nije!

Ogorčen je ali odlučan osamdesetjednogodišnji Gavrilo Radulović koji je iz sela Ariljače, podno Goleša, davno došao u Kosovo Polje i nikada se ni sa kim, pa ni sa Šiptarima, nije zavadio ili imao preku reč.

- Pomagao sam im, a i oni meni. Sad se sve promenilo. Došli su neki drugi od kojih ni stare komšije ne smeju da mi se jave na ulici. Krišom, samo kad su sigurni da ih niko ne gleda, klimnu glavom i prođu. Strah je i među njima veliki, a od ovih međunarodnih policajaca i vojnika nikakve koristi. Oni brinu samo o svojoj sigurnosti - priča starina.

Spaljuju, ako ne kupe kuće

Istovetno mišljenje ima i Goran Lazarević, tridesetogodišnjak iz sela Gušterice:

- Mene su - veli on - Šiptari pretukli kod pećke raskrsnice kad sam pomogao bolesnom komšiji Srbinu. Tukli su me motkama i lancima naočigled kforovaca. Jedva sam se otrgao i pobegao, a vojnici ni prstom nisu mrdnuli. Znamo mi da i kad zbog nekog našeg protesta uhapse Šiptare i sklone sa ulice vinovnike maltretiranja Srba, odmah ih, puštaju. Ne drže ih u zatvoru ni kad im nađu oružje. Oduzmu im pištolj, uvedu na jedna vrata u policijsku stanicu, a puste na druga. Ne reaguju ni na paljevine, iako im se kaže ko je vatru podmetnuo.

U Kosovu Polju nisu samo noći opasne. Zato Srbi i kažu da ovde mrak pada u podne. Do tada je i otvorena improvizovana pijaca ispred Doma kulture.

- Srbi se po podne povlače u kuće i spremaju za neizvesnu noć. Nešto smo sigurniji u ulicama u kojima smo još u većini, ali ni tu nije bogzna kakva bezbednost. Teroristi, za razliku od nas, mogu da idu kud hoće i kad hoće. Prolaze našim ulicama u kolima, merkaju kuće i prete. U one čiji su ih vlasnici napustili upadaju i odmah stavljaju albansku zastavu u prozor kao upozorenje sunarodnicima da je ne pale. Čak se i bojom na fasadi potpisuju da se zna ko je novi vlasnik - objašnjava Dragan Balaban.

Srbima nude male sume za kuće. Ako se cena ne ugovori, onda sledi kamenovanje, pa paljevina. Kad strah kod Srba dostigne vrhunac, kuću kupe za bagatelu.

Druge nedelje marta reporteri "Ilustrovane" su bili svedoci takve "kupovine". Kuća Dragice Jovanović u Ulici cara Dušana, na zloglasnoj pećkoj raskrsnici, osam meseci je bila predmet interesovanja Šiptara. Cena nije mogla da bude ugovorena zbog male ponuđene sume. Njen dever Čeda je pregovarao i za sebe i za nju, ali pogodbe nije bilo. Za kaznu su mu iz garaže odvezli automobil, a potom zapalili kuću. Kasnije je u prozoru Dragičine kuće osvanula albanska crvena zastava sa crnim orlom u sredini, a na fasadi crvenim slovima je ispisano: Ridvan Zahiri. Da se zna ko je novi vlasnik.

Te večeri sa terase zgrade koju u Kosovu Polju još čuvaju Srbi posmatrali smo dva požara u pravcu sela Ugljara. Nestalo je struje, a helikopter Kfora je kružio iznad kosovopoljskih ulica u kojima još žive Srbi i snažnim reflektorom budno pratio šta se na zemlji događa.

Sutradan smo u bilijar klubu Livadskog naselja, u kome se okupljaju Srbi, čuli da su srpske kuće izgorele, a da je Kfor stigao četiri sata kasnije i sačinio zapisnik.

- Jadni smo ti mi, brate! O nama niko ne brine. Evo ovde se okupljamo da misli promenimo, da se dogovaramo šta ćemo i kako ćemo. Napolju nam dežuraju mladići da nas, dok smo unutra, ne pobiju bombom. Ovo je bila čisto srpska ulica, a sada su neki Šiptari već kupili nekoliko kuća. Još se nisu uselili. Čekaju da ih bude više - priča Dragiša Smiljić. - Oni koji su mogli, otišli su. Ja nemam kud da idem. Ovde su mi koreni stari pet stotina godina. Gde će to meni da bude bolje, pitam ove "mirovnjake". Stalno im govorim: ne treba meni vaših 250 grama šećera, 200 grama soli, dve flaše ulja i nekoliko kila brašna. Pustite nas da obrađujemo slobodno svoju zemlju, pa će brašna biti i za vas. Uklonite teroriste da živimo kao ljudi, to nama treba. Ali oni ili ne razumeju o čemu pričam, ili se prave ludi. Sve mislim da je ovo drugo jer znaju da su me Šiptari bombom razneli na kosovopoljskoj pijaci. Jedva sam ostao živ. Rusi me zakrpili i prevezli do centralne Srbije, a tamo me lečili i, evo, zalečili. Kad sam se vratio, nikakvog obeštećenja, a sve sam morao da platim od svoje sirotinje. Niko od Šiptara nije odgovarao za taj zločin.

Kupci sa severa

Mrak pada na Kosovo Polje u podne. Srba je po podne malo na ulicama, ali je sve više Šiptara iz Bujanovca, Medveđe i Preševa. Idu od kuće do kuće i pokušavaju da kupe.

Sa jednim od njih smo, nakratko, razgovarali. Pokazao nam je čekić koji nosi za pasom da bi se, kako tvrdi, odbranio od svojih sunarodnika sa Kosmeta koji mu prete što zalazi u srpske kuće i što sa Srbima razgovara i, kako kaže, popije po "ćaja".

- Lako je ovima ovde. Oni dobijaju i građevinski materijal, a mi moramo da platimo. Nije ljudski isterati čoveka iz njegovog mukom sticanog. Al’ ako već treba da ide i mora, onda se treba da pogodi kao čovek s čovekom - reče Aziz.

Nije umeo da objasni zašto kupuje kuću u Kosovom Polju iako već ima u Medveđi i zašto uopšte hoće u ovom kraju da kupi plac?

Srbi Kosovopoljci znaju odgovor.

- I na ovaj način pokušavaju da nas odavde istisnu. Tako bi s vremenom ostvarili težnju šiptarskih separatista da ceo Kosmet i tri rubne opštine južnog dela centralne Srbije, u kojima ih je najviše, pripoje velikoj Albaniji.

Noć na Kosovo Polje pada u podne. Iza svakog prozora srpske, crnogorske, ali i ciganske i turske kuće traje neizvesnost. Ulicama špartaju borbeni transporteri Kfora, džipovi UNMIK-ove policije, automobili brojnih humanitaraca... Od njih je teško preći kolovoz. Krstare, ali malo šta vide i čuju, još ređe intervenišu!

Zato mrak i pada na kosovopoljska naselja kad mu vreme nije.

Slobodan MILOŠEVIĆ