|
|
U naselju na ledini
Vetrenjačom do svetla
Na njivi kod Dobanovaca nema vode, kanalizacije, struje. Snalažljivom
Miodragu Čatlaiću to nije bila smetnja da organizuje normalan život
Miodrag Čatlaić je sa četrdeset pet godina uspeo da dve kuće stavi pod
krov, izgradi još dve radionice, i trebalo bi da bude zadovoljan onim što mnogi u
životu ne učine nijednom.
(Nastavak sa prve strane)
Ali, Čatlaić nije zidao kuće da bi se takmičio sam sa sobom. Nevolja ga je
na to naterale, a iz nevolje uvek valja bežati. Tako i sada, u situaciji koja bi
nekima izgledala kao ćorsokak. Miodrag otvara nove puteve i trudi se da živi kao
i sav normalan svet. Sa svim blagodetima koje civilizacija pruža.
Na četvrtom kilometru od Dobanovaca, presečeno putem za Karađorđevo,
nedaleko od autoputa, nasred njive je izniklo naselje od nove cigle i crepa što je
crvenom bojom obojio ovaj kraj. Većina kuća deluje avetinjski prazno, mnoge su
još u izgradnji, na nekima još samo drvenarija nedostaje, ali ima i onih u kojima
kuca život.
Život se vidi i na novom, budućem drumu što će asfaltom povezati naselje
sa Dobanovcima.
Put nije samo simbolično za Čatlaića odlazak u svet. On je to i bukvalno
jer vodi do njegove kapije. Valjda zato, a verovtno zbog toga što je gostoljubiv
čovek, putari rado kod njega svrate na hladno pivo (podrumska temperatura), kafu
ili sok.
Jer u, na prvi pogled, najvećoj zgradi u naselju žive Čatlaići: sada samo
Miodrag i Sofija, jer ćerka je već stasala za svoju kuću, sin studira u
Beogradu, a odavde do fakulteta ne može se nikako do ličnim kolima.
Majstor za sve
Godine 1997. Miodragu je postalo jasno da im u Tenju više
nema života. Nema ni posla, pa je auto-servis što ga je ostavio sada predmet
sudskog spora, a dokle će, ne zna se, kao što se to ne zna ni za imovinu mnogih
Srba što je ostala u sada drugoj državi.
- Kada sam video prvi oglas da se prodaju placevi za kuću s okućnicom ja
sam kupio dva - priča Miodrag. - Mislio sam, a i sada mislim, da ako hoću neki
posao da razvijem, šest ari mi je malo, a dvanaest dovoljno. Verujem i nadam se
da će i ovo krenuti, pa ću raditi svoje jer ja sam pre svega mehaničar.
]Miodrag je skroman čovek. Iako tvrdi da je mehaničar, pogled na kuću koju
je sam sazidao, omalterisao, ugradio drvenariju, postavio instalacije za struju,
vodu, kanalizaciju, razvukao i telefonsku mrežu, demantuje ga. On ume sve. On
ume i da napravi struju tamo gde je nema.
Naselje na njivi pored Dobanovaca nema struje. Nema, naravno, ni telefona,
nema ni vodovoda. Na dubini od deset metara ima vode, ali ona nije za piće.
Međutim, na dubini od pedeset metara voda je vrlo kvalitetna pa je Miodrag kopao
dubok bunar.
Pored kuće, baš kao kakav toranj u ravnici uzdiže se vetrenjača. Mala, ali
dovoljna da napuni akumulator, a onda i obezbedi struju za osvetljenje i televizor.
- Prošle godine sam napravio vetrenjaču, a ljudi su dolazili da gledaju
kakvo je to čudo - priča. - A u Sloveniji svaka druga vikendica ovo ima, u
Hrvatskoj i Slavoniji takođe. Jače vetrenjače pokreću pumpu za vodu, naravno, kad
ima vetra i tako, i bez vodovoda u stanu obezbeđuju tekuću vodu. Ova moja je
slaba za to. Kada bih imao veću elisu, jači motor, mogli bi i frižideri da se
napune. Ali, nadamo se i struja će ovde doći pa će ova vetrenjača ostati samo kao
ukras.
Kolima, biciklom, pešice..
Zbog svega ovoga kuća Čatlaića ima sprovedene sve
instalacije, ima i ostavljene cevi za gradsku vodu. Iako, kako kažu, voda i
kanalizacija su im najmanja teškoća. Jer, za vreme zidanja iskopa se jedan plitak
bunar, odatle se vadi tehnička voda, pa se to, kasnije, pretvori u septičku
jamu.
Još jedan je "ukras" kod ovih domaćina: veliki kamion-dizalica. Još
neregistrovan, stigao u izbegličkom paketu iz Tenje, ali za dizalicu, nažalost,
posla ovde nema. Ima posla samo za veliku mešalicu za beton, koju je Miodrag sam
napravio, pa sa njom odlazi u nadnicu i zarađuje za sebe, ženu i za studije sinu.
Život ovde, međutim, ne trpi zaludne. Tako je Sofija već zasadila
veliku baštu i samo čeka stabilno lepo vreme pa da im na trpezu stignu zelena
salata i mladi luk. Zasadili su i voćke, ali će godine proći dok ne počnu da
rađaju. Imaju i piliće, planiraju i neku svinju, pa se ne plaše da će biti
gladni. Uostalom, četvrta je godina kako su ovde, tri zime su ostavili iza sebe
i stekli iskustvo što se ni od koga ne može naučiti.
- Najbliža prodavnica je četiri kilometra daleko - priča Miodrag. - Ljudi
odlaze što kolima, što biciklom, neki, bogami, i pešice. Pored struje, to je ono
što nam najviše nedostaje inače bilo bi ovo naselje, zahvaljujući autoputu,
Beogradu bliže nego Banovo brdo. No, bez obzira na sve, ovo je bolje nego biti
podstanar i ne pada mi na pamet da se selim iako živim praktično na ledini.í
|