Dela bez potpisa

Beli anđeo iz Žabara

Posle deset godina posvećenih duborezu Petar Filipović je dokučio da nije stigao sebi da izdubi ikonu sveca zaštitnika

Pre desetak godina, možda neku manje, Petar Filipović iz Žabara je iskusio proviđenje. Dogodilo se to ovako.

Komšinica, nehajno i tobož nezainteresovano, pozove jednog popodneva Petra da sa suprugom Nadom dođe kod nje na kaficu. Kako nisu imali preča posla, a sluteći da se iza prividne spontanosti krije nešto značajno, prihvatili su poziv.

Odmah s vrata su ugledali u dnevnoj sobi prekrasnu komodu od orahovine, a u duborezu kakav se retko viđa. Uz čežnjive "ah" i "oh" uzdahe supruge Nade, koja je zbog prelepe komode zaboravila i na kafu, Petru je prekipelo:

- More, da hoću, mogao bih istu takvu da napravim - brzopleto je izustio. - Ako ne i bolju...

- Ako ti napraviš nešto što će samo ličiti na ovu komodu, ja ću to da pojedem - odbrusila mu je Nada.

- Da pojedeš? - upitao je značajno.

Onda je zasukao rukave, našao papir i olovku i preslikao šaru urezanu u tešku orahovinu. Kod kuće se zateklo nešto alata, a što je nedostajalo to je dokupio u Velikoj Plani i Beogradu. Otišao je potom kod prijatelja Ljubiše Zdravkovića koji u Četerežu ima stolarsku radionicu, posavetovao se s njim o materijalu, kod njega iskrojio daske, pa prionuo na posao.

- Posle mesec dana rada i još tri dana lepljenja preda mnom se našlo gotovo delo - seća se Petar. - Nije baš bila komoda već polica, ali je moj duborez bio i lepši i kvalitetniji od onog. Samo, meni opet nešto tu nedostaje.

Tajna laka

U jednom trenutku shvatio je Petar da svoju rukotvorinu treba i da lakira, pa je odmah u farbari kupio konzervu bezbojnog laka i novu četku. Na sreću, nije odmah prionuo na posao.

- Danas mi dođe smešno to što sam naumio - priča šapatom kao da otkriva najveću tajnu. - Jer, drvo je plemenit materijal, traži nežnost i umeće, toplinu, nije za molersko-farbarske radove.

Opet je proviđenje umešalo prste. Naime, od nekog majstora što je po Pomoravlju opremao stare i nove crkve prelepim ikonostasima Petar je doznao tajnu čuvanu vekovima.

- To i nije lak, već nešto posebno, što najviše podseća na pomadu - veli Petar. - Uzme se pčelinji vosak, pa se kuva na laganoj vatri sve mešajući dok ne pobeli kao mleko. Onda se tom vosku doda terpentina onoliko koliko je i voska preteklo, pa opet kuva dok se ne dobije smesa koja zaista liči na pomadu. Ta smesa se nanosi na uglačano posno drvo, pa se utrljava krpom dok te tri znoja ne probiju. Tad drvo dobije sjaj kakav nijedan lak nema i ne može imati. E, tako su radili naši stari majstori i pre hiljadu godina. Njihovi ikonostasi su sačuvani i danas, kad su crkve u kojima su postavljani odavno srušene pod bremenom vremena.

Tako je on i sa onom svojom policom, prvencem. Baš se namučio.

- Kad sam je pokazao Nadi, ona je bila ushićena - smeje se. - A kad sam joj doneo viljušku i nož, uz podsećanje šta je obećala, hladno je slegnula ramenima i rekla da bi bilo grehota jesti tako lep rad.

Tuđa slava

Možda bi se sve završilo na ovome da Petar, malo docnije, nije video čudesno lepu ikonu. Bila je to ikona sv. Đurđa.

- Osvojila me lepota - kaže ozbiljno. - Bio sam, pred tom ikonom kao hipnotisan. I prvo što mi je palo na pamet bilo je da je prenesem na drvo, da pokušam da je uradim u duborezu. Još mi se ruke nisu oporavile od one Nadine police, još mi je u nozdrvama bio miris drveta i voska. A ja, zadojen prvim uspehom, rešim da se okušam i u tom čudu.

Radio je, tako reći bez sna, mesec dana. Opiralo se drvo Petru, opirao se Petar drvetu, dletu i umoru. Ali, kad je konačno premazao ikonu onom tajanstvenom smesom voska i terpentina, kad je zablistala nekim zagasitim sjajem, shvatio je da se trud isplatio.

- I tek kad sam je završio, pokajao sam se što nisam uradio ikonu svetog arhangela Mihaila, svog sveca - priča kao razočarano. - Ovako, držao sam je u kući nekoliko meseci, divio joj se i puštao drugima da joj se dive, pa je konačno poklonio jednom prijatelju kojem je Đurđic krsna slava. Nisam se pokajao. Eno, drži je na zidu, pod njom pali kandilo kao da je prava.

Priznaje da je tad načinio jednu grdnu grešku koju, nažalost, nikako ne može da ispravi.

- Ponosan a sujetan na taj uspeh, potpišem se na drvetu, pa još taj potpis izdubim, da ga vreme ne izbriše - huknu Petar. - Tek docnije sam doznao da se ikone nikada, ali baš nikada ne potpisuju. To, da je kopija verna originalu, overava samo onaj gore, potpis tu ne znači ništa.

Prošlo je od tada onoliko, a evo, sebi ikonu još nije stigao da izdubi.

Beli anđeo

U Žabarima tako reći i nema kuće u kojoj na zidu nije okačena Petrova ikona. Na njih su se posebno okomili naši što su sreću potražili u inostranstvu, a takvih je u ovom kraju mnogo.

- Žao mi je da ih derem, cene su kod mene iste i za komšije i za pečalbare - uozbiljio se Petar. - Posle, čujem, neki nakupovali od mene budzašto, pa preprodavali po inostranstvu za skupe pare. Šta ću, ne osećam se prevarenim, već postiđenim.

Priča da je pre izvesnog vremena od jednog beogradskog galeriste dobio neobičnu porudžbinu. Tražio je ovaj da mu napravi - vrata. Ali, ne obična, kakva bi mogao da napravi svaki valjani stolar. Nipošto. Ovaj je zamislio da na tim vratima, u duborezu, bude predstavljen, ni manje ni više, nego Beli anđeo.

- U prvi mah je to meni ličilo na bogohuljenje, na blasfemiju - veli Petar. - A posle razmislim, pa ko velim: ako i ne priliči, ja ti tu ništa nisam kriv. Njegovo je, nek čini s tim šta god hoće.

Ode ponovo prijatelju Ljubiši Zdravkoviću u Četerežu, pa su u stolarskoj radionici napravili plan. Vrata su Ljubišina, Beli anđeo Petrov, namučili su se obojica.

- Ja i danas ne znam kako je fotografija tih naših vrata stigla do Londona. Tek, tamo neki neverni Toma, Englez, izrazi sumnju da je to rukom rađeno, pa još u Srbiji, u Pomoravlju - priča veselo. - Pade onde i neka opklada i šta ti ja znam. Dovedoše meni tog Engleza. Pred njim sam morao da radim satima, dok me je on netremice gledao, zavirivao u duborez, snimao kako šmirglam i glačam... Posle me ovi moji nagovorili da mu poklonim jednu ikonu. E, baš da mu je ne poklonim, mislim se ja. I bio sam u pravu: eno šta nam uradiše isti ti Englezi i NATO.

Ta vrata s Belim anđelom, postavljena su na Terazijama, odmah do hotela "Moskva". Kad prolaznici prolaze tuda, zastaju obavezno i dive se onolikoj lepoti.

- Ima u njima bar trista kila - veli Petar Filipović. - Kad sam ih dopremio u Beograd, parkirao sam kola dole, ispod parka, u Ulici Narodnog fronta. Odozdo sam ih vukao na leđima, uz Ljubišinu pomoć. Kad smo ih izneli i montirali, naiđe neka žena i poče da im se divi, pa pita, usput, čiji je to rad. Ovaj galerista pokaza na mene. Ja prljav, znojav, izmučen... Žena suknu na njega: "Pa, zar tako s umetnikom?" A meni bi milo oko srca.

M. LAZIĆ