Slikarka Lidija Jelić nova zvezda na nebu srpske naive

Moja zemlja, moje nebo

Vrlo brzo je eliminisala šarenilo boja koje karakteriše izvorno, folklorno slikarstvo i mada su joj slike krcate figurama i predmetima ne deluju prenatrpano jer umetnica ima izvanredan osećaj za prostor

Suprug Zoran je slikao, a ona mu je bila prvi i najstroži kritičar. Onda joj je on rekao: "Uzmi četkice i boju pa slikaj i ti." Lidija ga je poslušala.

Bilo je to pre sedam godina. Sada slikaju oboje, s tim što je Lidija za razliku od Zorana u bojama "do guše". Slikarstvo je postalo njena opsesija.

- Koristim svaki slobodan trenutak da uzmem četkicu, i korim sebe kada to ne učinim - kaže ona. - Uzor su mi stariji: kad može Savo Stojkov da onoliko mnogo radi u poodmaklim godinama, zašto ne bih ja.

Kad izgubi dan, oseća se kao da je zauvek izgubila neku lepu sliku iz mašte. Na njenim platnima su idilični pejzaži u koje najčešće uvodi srpske seljake, plodove i konje. Ali i osobe iz bajki. I sve to uglavnom u vizantijskom plavom tonu.


ČUDO U SRBIJI



- Ja gledam optimistički na život, i to se jasno vidi na mojim slikama - veli Lidija. - Zato su one obasjane svetlošću i zrače srećom. I uvek nude izlaz jer za mene je život neuništiv. Ne postoji kraj. Ja pravim izlet u vilinski svet, ali moje polazište su ljudi i vreme u kome živim. Moja zemlja i moje nebo.

I kad naslika crvenog zmaja koji je repom obuhvatio usamljeno domaćinstvo što pluta morem, u blizini su ostrva koja ljudima nude spas. I kad beli konj vuče nebom kola u kojima su srpski seljaci, za njima leluja tkanica kao čarobni ćilim.

- Kad se rodi neka slika u meni, počnem da je prenosim na platno, zapravo ruka sama slika, kao da je neko drugi vodi - kaže Lidija. - Neki put ostanem u započetoj priči, a katkad uletim u drugu sliku. Ali i tada se ne udaljavam od ciklusa koji sam pre toga započela.

Vrlo brzo je eliminisala šarenilo boja koje karakteriše izvorno, folklorno slikarstvo i mada su joj slike krcate figurama i predmetima, ne deluju prenatrpano, jer Lidija ima izvanredan osećaj za prostor.

Poznati slikari rado je primaju u likovne kolonije, a njene slike su na ceni ne samo u Smederevskoj Palanci, gde sa porodicom živi, već i u Beogradu i Novom Sadu. Naklonjeni su joj i kritičari. Đorđe Kadijević je povodom Lidijinog predstavljanja Beograđanima napisao:

"Njeni pejzaži su prikazivali jedan izmišljeni, alternativni svet, viđen u mašti. Pošto je već krenula tim pravcem, Jelićeva je očekivano učinila i drugi korak: sasvim se odvojila od prizora sa "realnim" sadržajem svakodnevne stvarnosti i utonula u prostore sopstvene vizuelne imaginacije. Tada su nastale njene najbolje slike. To su fantastične kompozicije "nemogućeg" sadržaja, pune iznenađujućih detalja koji prosto naviru iz vrela nepresušne mašte ove slikarske ,veštice’."

Da li na Lidijinim slikama izviru seljaci iz Đinđuše kod Bojnika, gde je 1960. godine rođena, ili neki drugi, manje je bitno. Na njima i "gradska deca" pronalaze sebe iz mašte. Pa i njen suprug Zoran na jednoj maloj slici, koju je zadržao, vidi sebe, Lidiju i njihovu četrnaestogodišnju ćerkicu Anu.