Reporteri "Ilustrovane" na Kosmetu

Jenki uzmiču pred gnevnim Srbima

Stotine vojnika Kfora, posle izmišljene optužbe, pod komandom Rikarda Sančeza, uz pomoć vojnih pasa, helikoptera i bornih vozila, hrupilo je u selo Sevce. Narod se usprotivio bahatim Amerikancima i naterao osionog generala da se izvini zbog brutalnosti svojih soldata

Sve je počelo hapšenjem Mileta iz Prizrena optuženog da je opljačkao šiptarsku kuću. Nesrećni čovek je izjavio da je, bežeći od terorista takozvane OVK kroz Štrpce, prodao dve plastične stolice Zoranu Janićeviću koji drži neku vrstu bakalnice ili radnje svaštare u Sevcu. Tvrdio je da je stolice morao da proda kako bi imao neki dinar za dalji put ka centralnoj Srbiji jer u Prizrenu u kome mu je sve ostalo nije mogao da opstane. Istraga, jer taj Mile je i dalje u zatvoru američke baze Bondstil, još nije okončana i nije dokazano, ali ni opovrgnuto, da te dve stolice nisu njegove. Dokazano je samo da su nađene kod Zorana Janićevića.

(Nastavak sa prve strane)

- To njegovo "priznanje" dovelo je prvo Tačijevu policiju, Poljake i Jordance iz policije UNMIK u moju kuću - kaže Zoran. - Ja tog časa nisam bio u svom domu. Sa Slavišom Đekićem sam menjao gumu na traktoru. Trebalo je da dovučemo njegov "jugo" koji su Šiptari nekoliko dana ranije demolirali. Taman što smo počeli da radimo, kad dotrča moja žena sva usplahirena vičući: "Zorane, eno vojske pretresa nam kuću i sve razbi". Bacim alat i potrčim kući, a kroz glavu mi proleću crne slutnje. Šta li mi je ko i zašto spakovao? Znam da ništa i nikome zlo nisam učinio, ali ovo su vučja vremena. Glava leti i zbog mrkog pogleda...

Tražili stolice u fiokama

Sa Zoranom je, shvatajući da je uznemiren, pošao i komšija Zvonko Spasić.

- Dotrčimo do kuće - nastavlja Zoran - a ona opkoljena. Svi prilazi blokirani. Upereno oružje, smrknuta lica... Pokušam da objasnim da je kuća moja i da hoću da vidim zapovednika. Ma, jok! Ni da čuju. Neće da me puste. Na jedvite jade, što rečima, što rukama i gestovima, objasnim onim Poljacima i Jordancima ko sam, te me propustiše. Unutra krš. Prevrnuli su sve od podruma do tavana. Zavirili su u svaki orman, u svaku pa i najmanju fioku. Izvrnuli dečje đačke torbe, izokretali jakne, kundacima prevrtali po kuhinji i krevetima... Haos. Pitam, Tačijeva policija prevodi, šta se događa, šta traže. Kažu: "Kradenu robu!" "Kakvu, bre, robu? Od koga kradenu?" Viču: "Stolice i ostalo!" "Pa, ljudi, stolice ne mogu da stanu u fioke, u dečje jakne i torbe" pokušavam da ih urazumim, ali ništa ne pomaže. Oni teraju po svome i razbacuju stvari.

Kad su završili sa rasturanjem kuće, "mirovnjaci" su zahtevali da pretresu i staru kuću, radnju i garažu.

- Iako sam im rekao da sam kupio dve stolice od nekog nevoljnika iz Prizrena i da su to ove dve ovde u radnji za koje sam dao petsto dinara više da čoveku pomognem nego što mi zaista trebaju, ništa nije vredelo. Sve su pretumbali. Na nesreću nađoše i dve ručne bombe koje sam, pri odlasku VJ iz ovih krajeva, našao pored puta između Donje Bitinje i Gotovuše i sklonio ih da ih se deca ne dokopaju, a ne stigoh da ih predam UNMIK-u.

Otkriće te dve bombe kao da je policajce zadovoljilo. Onako, usput, pitali su hoću li da vratim stolice.

- Naravno da hoću ako se javi pravi vlasnik i vrati mi mojih petsto dinara ili ih vrati taj Prizrenac kome sam ih platio - prepričava završnicu premetačine Zoran Janićević.

Policajci su rekli Zoranu da mora sa njima u Štrpce da u sedištu Tačijeve i UNMIK policije da izjavu.

- Pošao sam mirno jer znam da nisam kriv. Doduše, zbog onih bombi mogao bih da imam komplikacije, ali ni one nisu bile nadohvat ruke i nisu predstavljale aktivnu opasnost. U Štrpcu su me saslušali i pedantno zapisali sve što sam izjavio. I kad sam pomislio da je sve gotovo, rekoše mi da moram i u američku bazu Bondstil u kojoj ću morati da provedem bar 72 sata dok oni ne završe istragu. U međuvremenu se narod u Sevcu, zbog brutalne premetačine i osionosti koja je tog dana samo prevršila meru, pobunio. Na to je reagovao američki kontingent Kfora i nagomilao trupe. Dovukli su više od petsto vojnika, među njima i "zelene beretke", postavili snajperiste na najuzvišenijim kotama iznad sela, helikopterima su spustili marince i celo područje zasuli kesama sa veštačkom maglom. Prst pred okom se nije video.

Kad su mu objasnili šta se dešava u selu i kad je shvatio da može pasti krv, Zoran je, mada nevoljno, ipak pristao da ode u Bondstil. - Morao sam da pristanem. Savest mi ne bi bila mirna da je neko od mojih suseljana koji su ustali da me brane od besmislene optužbe poginuo. Pogotovo kad sam čuo i da je američki general Rikardo Sančez naredio da se konvoj sa decom i bolesnim starcima iz Vranja za Štrpce zadrži, dok me ne odvedu u Bondstil i dok se situacija u selu ne smiri. A znao sam da moji Sevčani neće odustati dok me ne vide. Zato sam i pristao. Međutim, Amerikanci su me prvo odvezli u Drajkovac u kome je smešten ukrajinski punkt Kfora. Tu sam opet dao izjavu. Odatle su potom pozvali helikopter kojim su me prevezli do Sevca. Sleteli smo u jednu njivu. U međuvremenu, više od dve hiljade žena, dece i starijih ljudi napravilo je tri barikade i blokiralo onu grdnu vojsku u Jažincu i Sevcu, podelivši ih u tri okružene grupe.

Crnac je potegao pištolj

Seljani su tražili da se poništi ničim dokazana optužba protiv Zorana i da se kazne oni koji su mu divljački ispreturali kuću. Traženo je, takođe, da se prekine tortura nad Srbima i da se ujednače aršini u "istražnim" i "pravosudnim" radnjama za sve etničke grupe.

- Od mene je neki oficir tražio da zahtevam od naroda da oslobodi njihovu vojsku i da se raziđe. Pokušao sam da objasnim mojim sunarodnicima situaciju, da ih zamolim da se ne izlažu opasnosti i da se sve ne izrodi u masakr i u povod za još žešću represiju - objašnjava Zoran. - Međutim, neki crnac je potegao pištolj i pucao u vazduh. Mislio je, valjda, da će se narod uplašiti. Grdno je pogrešio, samo je izazvao gnev. Poletele su kamenice. U panici, neko od komandanata tih jedinica je naredio da se primeni sila. Krenuli su na narod palicama za bezbol, pendrecima i gumenim mecima. Inače, iznad Sevca je stalno kružilo šest a nad Jažincem su lebdela četiri helikoptera. Putem je u oklopnim transporterima stizalo pojačanje, ali su i njih ljudi blokirali.

Najprisebniji je, čini se, bio poljski major po imenu Kris. On je narodu garantovao da će Zoran biti vraćen za pola sata do sat. Situacija je počela da se smiruje. Iznenada su se odnekud pojavili američki transporteri koji su dovezli razjarene pse i nahuškali ih na narod. Proneo se i glas da su Amerikanci zadržali decu u školama i da ih ne puštaju kući. Pristiglo je još šest američkih bornih kola sa pojačanjem i psima.

- Sve je to - nastavlja Zoran - još više razljutilo okupljenu masu. Zahtevali su da me odmah puste i da se vojska bez upotrebe sile povuče u baze. Videvši da me narod ne da, oficiri su naredili da me jedna jedinica potpuno okruži. Vezaše mi ruke lisicima. Dva Poljaka me zgrabiše za levu i desnu mišicu i povedoše ka helikopteru. Taman je onaj desni Poljak ušao u letelicu držeći me za ruku, kad je bes naroda dostigao vrhunac. Ponovo su poletele kamenice, pilot helikoptera se uplašio i naglo podigao mašinu u vazduh. Ja i onaj Poljak sa moje leve strane smo sa nekih metar-dva visine pali na zemlju, a helikopter se digao na pet stotina metara i nastavio tu da lebdi. Ljudi su jurnuli, probili kordon vojnika oko mesta gde smo Poljak i ja pali i oteli me. Nastala je tuča. Vojnici su pucali, kerovi nasrtali na ljude naoružane samo motkama ili poljoprivrednim alatkama koje su im se zatekle u rukama kad su sa polja, čuvši šta se događa, krenuli ka Sevcu.

Pod pritiskom naroda, vojnici Kfora su počeli da se grupišu i polako povlače idući natraške sa oružjem uperenim u masu. Međutim i ispred i iza njih su bili gnevni Sevčani, Jažinčani, Štrpčani i meštani drugih sela. Atmosfera je dostigla usijanje. Srbi su usput previjali izujedane sunarodnike na koje su nasrnuli razjareni nemački ovčari, previjali glave okrvavljene kundacima i gumenim mecima. Najteže su povređeni na barikadi u Jažincu Srboljub Trajković, Slavko Mihajlović, Jordan Pavlović, Srećko Staničić, Ljubica Milenković i Rade Krstičić, a u Sevcu Novica Miljosavljević, Dragoljub Arsić, Slavka Dejanović, Jovan Filipović i Đorđija Ristić. Ko od ujeda, ko od kundaka, ko od gumenog metka, tek svi su pretrpeli teške povrede. One lakše povređene niko nije ni brojao.

Major je zapevao

U tako napetoj situaciji opet se nabrže i najbolje snašao onaj major Kris - objašnjava Zoran Janićević. Zapevao je iz sveg glasa "Srpska se truba s Kosova čuje". Narod je zastao, za tren je zavladala mukla tišina, a onda se iz stotina grla zaorila pesma. Niko više nije bacio kamen. Spuštene su motke, vile, grabulje. Vojnici Kfora su se i dalje, praćeni pesmom, povlačili hodajući natraške. Narod iza njih ih je propuštao. Ja sam otišao kući, a vojska u baze. Nekoliko sati kasnije počeli su pregovori. General Sančez je poslao specijalnog savetnika. Našu delegaciju su činili moj brat Bogdan Janićević, Sokol Đorđević, Novica Ristić, Slaviša Redžić (predsednik opštine Štrpci), Stanko Staletović i Jovica Budurić. Zahtevali su da se propusti zaustavljeni konvoj i prekine sa represalijama nad Srbima. Amerikanac je insistirao da se ja predam.

Zoran, svestan potencijalne opasnosti, odlučuje da, ipak, iako na pravdi boga, ode u zatvor američke baze Bondstil.

- Otišao sam u bazu Kfora na Brezovici - nastavlja priču Zoran Janićević - i prijavio se. Obećao sam da ću sutradan u devet časova da se predam, ako Amerikanci puste konvoj koji je tri dana čekao kod Klokota dozvolu za dolazak u Štrpce. U međuvremenu mi je Tačijeva policija u ponoć upala u kuću ne bi li me uhvatili. Naravno, nisu me našli ni oni, ni poljski vojnici koji su u više navrata do dva sata ujutru dolazili i tražili me. U bazi na Brezovici me nisu zadržali. Naprotiv, zahvalili su mi što sam odlučio da se predam. Kako sam obećao, tako sam i učinio. Predao sam se sutradan tačno u devet časova. Sa savetnikom generala Sančeza sam popio kafu. Pozvan je helikopter i posle sat vožnje, meni duge kao večnost, stigli smo u Bondstil. Tu me je dočekalo deset vojnika. Uveli su me u montažnu prijemnu baraku. Pretresli su me do gole kože. Prevrnuli su svaki šav na košulji i pantalonama. Ne znam šta su mislili da nosim sa sobom, tek u plastičnu keasu su strpali moje stvari, sat, novac, kaiš... Zadužili su me jarkožutim odelom, stavili mi broj na ruku, dali vreću za spavanje i pitali hoću li da budem sam ili sa ostalim Srbima. Naravno da sam se pridružio sabraći. Posle jednog sata su nas odveli na kupanje, a potom su mene izdvojili i odveli pred istražnog sudiju Šiptara iz Uroševca. Prevodilac je bila jedna Makedonka. Ipak, nije me on saslušavao već Poljak sa crvenom beretkom. Verovatno vojni policajac. Ponovio sam već dva puta datu izjavu, pokazao na karti gde sam našao one bombe...

Zorana su potom odveli među ostale zatočenike, a pola sata kasnije je došla lekarska ekipa da ga pregleda zbog onog pada iz helikoptera. Savetnik generala Sančeza mu je saopštio da će u zatvoru provesti 48 umesto 72 sata i preneo mu izvinjenje Rikarda Sančeza zbog brutalnosti njegovih vojnika.

- Nudili su mi da napišem pismo kući. Odbio sam. Ujutru su mi doveli ženu i brata da se uvere da nisam tučen i obećali da će svi uslovi iz garancije koja mi je data pri predaji biti ispunjeni. Ta poseta je, u stvari, trebalo da smiri moje suseljane i celu srpsku enklavu u opštini Štrpce. Tačno posle isteka 48 sati vratili su mi odelo, razdužio sam njihove stvari i oprostio se sa zatvorskim drugovima koji, takođe, bez razloga čame u zatvoru, ali to traje već gotovo godinu dana. Iza njih nije imao ko da stane, a iza mene je stala maltene cela srpska opština Štrpce. Uz mene su, zbog istog pritiska Srba iz Siriničke župe, pustili i Slađana Pećinovića koji je u Bondstilu proveo dva meseca i dvadeset dana.

Zoran i Slađan su vraćeni na Brezovicu. Zoran nije dobio nikakvo pismeno rešenje. Ni optužnicu, ni presudu.

- Osim onog usmenog izvinjenja generala Sančeza niko mi ništa više nije rekao. Za sada me niko ne dira, niko ne zove da dam dopunsku izjavu. Ne znam ni da li sam optužen, ni da li su me oslobodili optužbe. One stolice su i dalje u prodavnici. Bespotrebno je izazvan incident u kome je moglo da bude i mrtvih na obe strane.

Slobodan MILOŠEVIĆ