|
|
Reporteri "Ilustrovane" na Kosmetu
Jenki uzmiču pred gnevnim Srbima
Stotine vojnika Kfora, posle izmišljene optužbe, pod komandom Rikarda
Sančeza, uz pomoć vojnih pasa, helikoptera i bornih vozila, hrupilo je u selo
Sevce. Narod se usprotivio bahatim Amerikancima i naterao osionog generala da se
izvini zbog brutalnosti svojih soldata
Sve je počelo hapšenjem Mileta iz Prizrena optuženog da je opljačkao
šiptarsku kuću. Nesrećni čovek je izjavio da je, bežeći od terorista takozvane
OVK kroz Štrpce, prodao dve plastične stolice Zoranu Janićeviću koji drži neku
vrstu bakalnice ili radnje svaštare u Sevcu. Tvrdio je da je stolice morao da
proda kako bi imao neki dinar za dalji put ka centralnoj Srbiji jer u Prizrenu u
kome mu je sve ostalo nije mogao da opstane. Istraga, jer taj Mile je i dalje u
zatvoru američke baze Bondstil, još nije okončana i nije dokazano, ali ni
opovrgnuto, da te dve stolice nisu njegove. Dokazano je samo da su nađene kod
Zorana Janićevića.
(Nastavak sa prve strane)
- To njegovo "priznanje" dovelo je prvo Tačijevu policiju, Poljake i Jordance
iz policije UNMIK u moju kuću - kaže Zoran. - Ja tog časa nisam bio u svom domu.
Sa Slavišom Đekićem sam menjao gumu na traktoru. Trebalo je da dovučemo njegov
"jugo" koji su Šiptari nekoliko dana ranije demolirali. Taman što smo počeli da
radimo, kad dotrča moja žena sva usplahirena vičući: "Zorane, eno vojske
pretresa nam kuću i sve razbi". Bacim alat i potrčim kući, a kroz glavu mi
proleću crne slutnje. Šta li mi je ko i zašto spakovao? Znam da ništa i nikome
zlo nisam učinio, ali ovo su vučja vremena. Glava leti i zbog mrkog pogleda...
Tražili stolice u fiokama
Sa Zoranom je, shvatajući da je uznemiren, pošao i komšija Zvonko Spasić.
- Dotrčimo do kuće - nastavlja Zoran - a ona opkoljena. Svi prilazi
blokirani. Upereno oružje, smrknuta lica... Pokušam da objasnim da je kuća moja
i da hoću da vidim zapovednika. Ma, jok! Ni da čuju. Neće da me puste. Na
jedvite jade, što rečima, što rukama i gestovima, objasnim onim Poljacima i
Jordancima ko sam, te me propustiše. Unutra krš. Prevrnuli su sve od podruma do
tavana. Zavirili su u svaki orman, u svaku pa i najmanju fioku. Izvrnuli dečje
đačke torbe, izokretali jakne, kundacima prevrtali po kuhinji i krevetima...
Haos. Pitam, Tačijeva policija prevodi, šta se događa, šta traže. Kažu: "Kradenu
robu!" "Kakvu, bre, robu? Od koga kradenu?" Viču: "Stolice i ostalo!" "Pa, ljudi,
stolice ne mogu da stanu u fioke, u dečje jakne i torbe" pokušavam da ih
urazumim, ali ništa ne pomaže. Oni teraju po svome i razbacuju stvari.
Kad su završili sa rasturanjem kuće, "mirovnjaci" su zahtevali da pretresu i
staru kuću, radnju i garažu.
- Iako sam im rekao da sam kupio dve stolice od nekog nevoljnika iz
Prizrena i da su to ove dve ovde u radnji za koje sam dao petsto dinara više da
čoveku pomognem nego što mi zaista trebaju, ništa nije vredelo. Sve su
pretumbali. Na nesreću nađoše i dve ručne bombe koje sam, pri odlasku VJ iz ovih
krajeva, našao pored puta između Donje Bitinje i Gotovuše i sklonio ih da ih se
deca ne dokopaju, a ne stigoh da ih predam UNMIK-u.
Otkriće te dve bombe kao da je policajce zadovoljilo. Onako, usput, pitali
su hoću li da vratim stolice.
- Naravno da hoću ako se javi pravi vlasnik i vrati mi mojih petsto dinara
ili ih vrati taj Prizrenac kome sam ih platio - prepričava završnicu premetačine
Zoran Janićević.
Policajci su rekli Zoranu da mora sa njima u Štrpce da u sedištu Tačijeve i
UNMIK policije da izjavu.
- Pošao sam mirno jer znam da nisam kriv. Doduše, zbog onih bombi mogao
bih da imam komplikacije, ali ni one nisu bile nadohvat ruke i nisu predstavljale
aktivnu opasnost. U Štrpcu su me saslušali i pedantno zapisali sve što sam
izjavio. I kad sam pomislio da je sve gotovo, rekoše mi da moram i u američku
bazu Bondstil u kojoj ću morati da provedem bar 72 sata dok oni ne završe
istragu. U međuvremenu se narod u Sevcu, zbog brutalne premetačine i osionosti
koja je tog dana samo prevršila meru, pobunio. Na to je reagovao američki
kontingent Kfora i nagomilao trupe. Dovukli su više od petsto vojnika, među njima
i "zelene beretke", postavili snajperiste na najuzvišenijim kotama iznad sela,
helikopterima su spustili marince i celo područje zasuli kesama sa veštačkom
maglom. Prst pred okom se nije video.
Kad su mu objasnili šta se dešava u selu i kad je shvatio da može pasti
krv, Zoran je, mada nevoljno, ipak pristao da ode u Bondstil.
- Morao sam da pristanem. Savest mi ne bi bila mirna da je neko od mojih
suseljana koji su ustali da me brane od besmislene optužbe poginuo. Pogotovo kad
sam čuo i da je američki general Rikardo Sančez naredio da se konvoj sa decom i
bolesnim starcima iz Vranja za Štrpce zadrži, dok me ne odvedu u Bondstil i dok
se situacija u selu ne smiri. A znao sam da moji Sevčani neće odustati dok me ne
vide. Zato sam i pristao. Međutim, Amerikanci su me prvo odvezli u Drajkovac u
kome je smešten ukrajinski punkt Kfora. Tu sam opet dao izjavu. Odatle su potom
pozvali helikopter kojim su me prevezli do Sevca. Sleteli smo u jednu njivu. U
međuvremenu, više od dve hiljade žena, dece i starijih ljudi napravilo je tri
barikade i blokiralo onu grdnu vojsku u Jažincu i Sevcu, podelivši ih u tri
okružene grupe.
Crnac je potegao pištolj
Seljani su tražili da se poništi ničim dokazana optužba protiv Zorana i da
se kazne oni koji su mu divljački ispreturali kuću. Traženo je, takođe, da se
prekine tortura nad Srbima i da se ujednače aršini u "istražnim" i "pravosudnim"
radnjama za sve etničke grupe.
- Od mene je neki oficir tražio da zahtevam od naroda da oslobodi njihovu
vojsku i da se raziđe. Pokušao sam da objasnim mojim sunarodnicima situaciju, da
ih zamolim da se ne izlažu opasnosti i da se sve ne izrodi u masakr i u povod za
još žešću represiju - objašnjava Zoran. - Međutim, neki crnac je potegao pištolj i
pucao u vazduh. Mislio je, valjda, da će se narod uplašiti. Grdno je pogrešio,
samo je izazvao gnev. Poletele su kamenice. U panici, neko od komandanata tih
jedinica je naredio da se primeni sila. Krenuli su na narod palicama za bezbol,
pendrecima i gumenim mecima. Inače, iznad Sevca je stalno kružilo šest a nad
Jažincem su lebdela četiri helikoptera. Putem je u oklopnim transporterima
stizalo pojačanje, ali su i njih ljudi blokirali.
Najprisebniji je, čini se, bio poljski major po imenu Kris. On je narodu
garantovao da će Zoran biti vraćen za pola sata do sat. Situacija je počela da
se smiruje. Iznenada su se odnekud pojavili američki transporteri koji su
dovezli razjarene pse i nahuškali ih na narod. Proneo se i glas da su Amerikanci
zadržali decu u školama i da ih ne puštaju kući. Pristiglo je još šest američkih
bornih kola sa pojačanjem i psima.
- Sve je to - nastavlja Zoran - još više razljutilo okupljenu masu. Zahtevali
su da me odmah puste i da se vojska bez upotrebe sile povuče u baze. Videvši da
me narod ne da, oficiri su naredili da me jedna jedinica potpuno okruži. Vezaše
mi ruke lisicima. Dva Poljaka me zgrabiše za levu i desnu mišicu i povedoše ka
helikopteru. Taman je onaj desni Poljak ušao u letelicu držeći me za ruku, kad je
bes naroda dostigao vrhunac. Ponovo su poletele kamenice, pilot helikoptera se
uplašio i naglo podigao mašinu u vazduh. Ja i onaj Poljak sa moje leve strane smo
sa nekih metar-dva visine pali na zemlju, a helikopter se digao na pet stotina
metara i nastavio tu da lebdi. Ljudi su jurnuli, probili kordon vojnika oko mesta
gde smo Poljak i ja pali i oteli me. Nastala je tuča. Vojnici su pucali, kerovi
nasrtali na ljude naoružane samo motkama ili poljoprivrednim alatkama koje su im
se zatekle u rukama kad su sa polja, čuvši šta se događa, krenuli ka Sevcu.
Pod pritiskom naroda, vojnici Kfora su počeli da se grupišu i polako
povlače idući natraške sa oružjem uperenim u masu. Međutim i ispred i iza njih su
bili gnevni Sevčani, Jažinčani, Štrpčani i meštani drugih sela. Atmosfera je
dostigla usijanje. Srbi su usput previjali izujedane sunarodnike na koje su
nasrnuli razjareni nemački ovčari, previjali glave okrvavljene kundacima i
gumenim mecima. Najteže su povređeni na barikadi u Jažincu Srboljub Trajković,
Slavko Mihajlović, Jordan Pavlović, Srećko Staničić, Ljubica Milenković i Rade
Krstičić, a u Sevcu Novica Miljosavljević, Dragoljub Arsić, Slavka Dejanović, Jovan
Filipović i Đorđija Ristić. Ko od ujeda, ko od kundaka, ko od gumenog metka, tek
svi su pretrpeli teške povrede. One lakše povređene niko nije ni brojao.
Major je zapevao
U tako napetoj situaciji opet se nabrže i najbolje snašao
onaj major Kris - objašnjava Zoran Janićević. Zapevao je iz sveg glasa "Srpska se
truba s Kosova čuje". Narod je zastao, za tren je zavladala mukla tišina, a onda
se iz stotina grla zaorila pesma. Niko više nije bacio kamen. Spuštene su motke,
vile, grabulje. Vojnici Kfora su se i dalje, praćeni pesmom, povlačili hodajući
natraške. Narod iza njih ih je propuštao. Ja sam otišao kući, a vojska u baze.
Nekoliko sati kasnije počeli su pregovori. General Sančez je poslao specijalnog
savetnika. Našu delegaciju su činili moj brat Bogdan Janićević, Sokol Đorđević,
Novica Ristić, Slaviša Redžić (predsednik opštine Štrpci), Stanko Staletović i
Jovica Budurić. Zahtevali su da se propusti zaustavljeni konvoj i prekine sa
represalijama nad Srbima. Amerikanac je insistirao da se ja predam.
Zoran, svestan potencijalne opasnosti, odlučuje da, ipak, iako na pravdi
boga, ode u zatvor američke baze Bondstil.
- Otišao sam u bazu Kfora na Brezovici - nastavlja priču Zoran Janićević -
i prijavio se. Obećao sam da ću sutradan u devet časova da se predam, ako
Amerikanci puste konvoj koji je tri dana čekao kod Klokota dozvolu za dolazak u
Štrpce. U međuvremenu mi je Tačijeva policija u ponoć upala u kuću ne bi li me
uhvatili. Naravno, nisu me našli ni oni, ni poljski vojnici koji su u više
navrata do dva sata ujutru dolazili i tražili me. U bazi na Brezovici me nisu
zadržali. Naprotiv, zahvalili su mi što sam odlučio da se predam. Kako sam
obećao, tako sam i učinio. Predao sam se sutradan tačno u devet časova. Sa
savetnikom generala Sančeza sam popio kafu. Pozvan je helikopter i posle sat
vožnje, meni duge kao večnost, stigli smo u Bondstil. Tu me je dočekalo deset
vojnika. Uveli su me u montažnu prijemnu baraku. Pretresli su me do gole kože.
Prevrnuli su svaki šav na košulji i pantalonama. Ne znam šta su mislili da nosim
sa sobom, tek u plastičnu keasu su strpali moje stvari, sat, novac, kaiš...
Zadužili su me jarkožutim odelom, stavili mi broj na ruku, dali vreću za spavanje
i pitali hoću li da budem sam ili sa ostalim Srbima. Naravno da sam se pridružio
sabraći. Posle jednog sata su nas odveli na kupanje, a potom su mene izdvojili i
odveli pred istražnog sudiju Šiptara iz Uroševca. Prevodilac je bila jedna
Makedonka. Ipak, nije me on saslušavao već Poljak sa crvenom beretkom. Verovatno
vojni policajac. Ponovio sam već dva puta datu izjavu, pokazao na karti gde sam
našao one bombe...
Zorana su potom odveli među ostale zatočenike, a pola sata kasnije je
došla lekarska ekipa da ga pregleda zbog onog pada iz helikoptera. Savetnik
generala Sančeza mu je saopštio da će u zatvoru provesti 48 umesto 72 sata i
preneo mu izvinjenje Rikarda Sančeza zbog brutalnosti njegovih vojnika.
- Nudili su mi da napišem pismo kući. Odbio sam. Ujutru su mi doveli ženu
i brata da se uvere da nisam tučen i obećali da će svi uslovi iz garancije koja
mi je data pri predaji biti ispunjeni. Ta poseta je, u stvari, trebalo da smiri
moje suseljane i celu srpsku enklavu u opštini Štrpce. Tačno posle isteka 48 sati
vratili su mi odelo, razdužio sam njihove stvari i oprostio se sa zatvorskim
drugovima koji, takođe, bez razloga čame u zatvoru, ali to traje već gotovo
godinu dana. Iza njih nije imao ko da stane, a iza mene je stala maltene cela
srpska opština Štrpce. Uz mene su, zbog istog pritiska Srba iz Siriničke župe,
pustili i Slađana Pećinovića koji je u Bondstilu proveo dva meseca i dvadeset
dana.
Zoran i Slađan su vraćeni na Brezovicu. Zoran nije dobio nikakvo pismeno
rešenje. Ni optužnicu, ni presudu.
- Osim onog usmenog izvinjenja generala Sančeza niko mi ništa više nije
rekao. Za sada me niko ne dira, niko ne zove da dam dopunsku izjavu. Ne znam ni
da li sam optužen, ni da li su me oslobodili optužbe. One stolice su i dalje u
prodavnici. Bespotrebno je izazvan incident u kome je moglo da bude i mrtvih na
obe strane.
|