Akcija policije u sprečavanju raznošenja kuturnog blaga

Antika u bunkeru "mercedesa"

Italijanski državljani su uz pomoć domaćih saučesnika pokušali da iz Jugoslavije prošvercuju nekoliko hiljada vrednih arheoloških predmeta. Srebrna tacna je nađena posle gotovo tri decenije

Crni "mercedes" sa italijanskim tablicama približavao se jugoslovenskomađarskoj granici. Pre nego što je ušao u graničnu zonu, zaustavio se nakratko. Niz lice Mikijelea di Kamoze slivao se znoj. Nervozno je dobovao prstima po volanu. Nešto smireniji bio je njegov saputnik Kozimo Korsano. Nervoza je dolazila od nesnosne vrućine, ali i od onoga što ih čeka. Trebalo je preći granicu, a oni su u specijalno napravljenim bunkerima vozila i među stvarima sakrili veliki broj arheoloških predmeta. Ni slutili nisu da ih pripadnici Uprave kriminalističke policije prate već izvesno vreme i da su im postavili zasedu.

(Nastavak sa prve strane)

Di Kamoza i Kozimo su poznati ne samo našoj policiji kao ljudi koji se bave ilegalnom trgovinom arheološkim predmetima i drugim kulturnim dobrima. U poslednje četiri godine oni su desetak puta dolazili u Jugoslaviju i gotovo uvek i pored detaljne kontrole na granici iz zemlje iznosili vredne predmete. Srećom, tako nije bilo i ovog puta. Konačno su izvedeni pred lice pravde.

Javili se vezi

Pre nego što su krenuli u Jugoslaviju, Italijani su, kao i ranije, telefonom pozvali svoje "veze" u našoj zemlji. Doznali su šta interesantno i vredno može da se kupi kod njihovih starih znanaca u Beogradu, Pančevu i Požarevcu. Ovog puta kao da su išli na sve ili ništa, jer od nađenih predmeta mogao bi da se oformi mali muzej.

Kada su prešli granicu, umorni, pod okriljem noći, Di Kamoza i Kozimo su nastavili ka svojoj staroj bazi. Kao i ranijih godina i ovoga puta odseli su u hotelu u Beloj Crkvi. Tu su, iz centra, telefonom ili preko "veze" uspostavljali kontakte sa našim preprodavcima. Glavni čovek za to i njihov jatak bio je neki Đela, ugostitelj iz Banatske Palanke. Taj čovek je odlično poznavao ljude koji se bave preprodajom arheoloških nalaza, pa je Italijane spajao sa njima.

U zavisnosti od toga kakav je materijal bio i u kojoj količini, Italijani su uglavnom sami odlazili kod prodavaca, ali je to za njih povremeno činio i jedan od dvojice ljudi koje su u međuvremenu angažovali da rade za njih. Bunkeri "mercedesa" polako su počeli da se pune: praistorijske koštane igle, rimski novac, ukrasne igle, kopče, brave, ključevi, kantari, ali i starinski satovi, ordenje i medalje iz balkanskih, Prvog i Drugog svetskog rata. Kada su napunili bunkere i ostatak materijala posakrivali u prtljagu, broj otkupljenih predmeta iznosio je nekoliko hiljada komada.

Zadovoljni obavljenim poslom i povoljnom cenom, Italijani su posle nekoliko dana krenuli put svoje zemlje. Međutim, posle kraće vožnje čekalo ih je iznenađenje. Operativci Uprave kriminalističke policije MUP-a i SUP-a Pančeva i Bele Crkve, u akciji kojom je rukovodio Dragan Karleuša, rutinski su odradili posao. Zaplenjeni predmeti predati su stručnjacima Narodnog muzeja u Beogradu koji će uskoro da utvrde njihov značaj i vrednost, a protiv svih aktera podnete su krivične prijave. U ličnom prtljagu nađeno je i trideset hiljada maraka, takođe pripremljenih za kupovinu vrednih predmeta.

Slepi putnik i slike posude

Nedugo pre ovog događaja na graničnom prelazu Kelebija zaustavio se kamion. Za volanom je sedeo Radiša Spasić iz Lajkovca. Na pitanje naših carinika šta vozi u Mađarsku, kratko je odgovorio: "Ništa posebno". Usledilo je pretresanje i na iznenađenje granične policije u karoseriji je prikriven čučao Danilo Lacmanović iz Republike Srpske. Zašto i pod kojim uslovima je pokušao da prokrijumčari Lacmanovića Spasić je objasnio posebnoj službi policije.

Ono što je interesovalo policajce i posebno Dragana Karleušu bile su četiri fotografije jednog arheološkog predmeta koje je nosio Spasić. Reč je o predmetu okruglog blika, sličnom tacni sa nožicama, a Spasić je nosio i tekst na engleskom sa svim karakteristikama predmeta: od kojeg je materijala, koliko je težak, širok... Stajala je i naznaka da potiče iz Prvog veka naše ere.

U razgovoru sa pripadnicima MUP-a Spasić je izjavio da je fotografije njegovoj supruzi dao komšija Zlatko Petrović iz Lajkovca. Pošto je znao da Spasić ide u Francusku, Zlatko je hteo da dozna da li tamo, za predmet čiji je stručni naziv mensula ima kupaca i koliko su spremni da plate.

Spasićeva izjava bila je dovoljna da kriminalistička policija MUP-a i Odeljenja u Lajkovcu odu kod Petrovića. U njegovom stanu našli su i privremeno oduzeli predmet sa fotografije. Međutim, nalaženje srebrne mensule prati priča koja je možda interesantnija od načina kako je nađena.

U ataru sela Jabučja kod Lajkovca Ljubodrag Stanisavljević je 1972. godine bagerom vadio pesak iz Kolubare. Odblesak nečega iz peska naterao ga je u jednom trenutku da gotovo zažmuri. Zaustavio je moćnu mašinu, sišao i čeprkajući po pesku izvadio više od dvadeset srebrnih, odlično očuvanih predmeta. Po završenom poslu otišao je kući i posle konsultovanja sa najbližima odlučio da predmete preda Narodnom muzeju u Beogradu. Za komšije i one koji su čuli za nalaze važila je priča da su svi predmeti predati. Ali, ispostavilo se, eto, posle gotovo tri decenije da nije bilo tako.

Prema pričama koje i danas kruže, Stanisavljević nije predao sve što je našao. Srebrnu tacnu je poklonio ujaku Srboljubu Petroviću. Da li samo nju, za sada ostaje tajna. Petrović je čuvao predmet, a kada je umro, mensulu je uzeo njegov sin Slobodan. Predmet kao da je bio uklet. Nedugo pošto je postao njen vlasnik, i Slobodan se upokojio. Možda iz straha ili iz ljubavi prema rođaku, tek Ljubodrag, kao prvi vlasnik, tacnu ostavlja mladom Zlatku Petroviću, unuku Ljubodragovog ujaka. Ne časeći časa, Zlatko pokušava da je proda ne bi li za kratko vreme bez muke došao do poprilične sume para koja na Zapadu može da se dobije za ovaj predmet. Srećom policija je bila efikasnija, pa je tacna pridodata već postojećoj zbirci u Narodnom muzeju poznatoj kao "Jabučki nalaz". A da je reč o zaista vrednim predmetima potvrda je i to što su svi ti nalazi proglašeni kulturnim dobrom od izuzetnog značaja, čuvaju se u Narodnom muzeju i publikovani su u luksuznoj monografiji "Antičko srebro u Srbiji".

Ostalo je još zabeleženo u notesu policajaca da je Dragica Spasić, Radoševa supruga, izjavila kako je Zlatko srebrnu tacnu fotografisao već nekoliko puta i da je te fotografije preko nekih ljudi slao u Nemačku, isto kao i sada sa Spasićem. Za taj posao čak je angažovao i profesionalnog fotografa, ali srećom, eto, deo našeg kulturnog blaga ostao je u zemlji.

Ognjan RADULOVIĆ