Reporteri "Ilustrovane" na Kosmetu

Oteti sa kućnog praga

Šiptari su 18. jula 1999. iz sela Opteruša odveli sedamnaestoro Srba - devet muškaraca i osam žena. Posle šest dana pustili su žene, a od muškaraca otmicu je, čini se, preživeo samo osamdesetšestogodišnji Milutin Burđić jer od ostalih ni do danas nema ni traga ni glasa

Godinu dana već ništa se ne zna o sudbini osmorice Srba iz sela Opteruša kod Orahovca koje su šiptarski teroristi 18. jula 1999. godine oteli iz njihovih domova. Otmicu je, čini se, preživeo jedino osamdesetšestogodišnji Milutin Burđić koji je, takođe, bio poveden unepovrat.

- Tog 18. jula prošle godine tek su počele da se povlače noćne senke po avliji kad je na vrata moje kuće neko snažno zalupao. Žena i ja samo što smo ustali. Nismo se čestito ni rasanili. Stojanka je otvorila vrata i skamenila se - počinje priču stari Milutin, a licem mu i danas preleću senke straha.

U dvorištu je, s puškom u desnoj ruci, stajao komšija Šaban Krasnići.

- Čuo sam kako viče: "Zovi Milutina" - nastavlja starina prelazeći rukom preko očiju kao da bi da otera neprijatnu sliku. - Stao sam u dovratak i pitao Šabana zašto me traži. Smrknutog lica, šarajući očima, zahtevao je od mene da predam oružje. "Kakvo, bre, oružje. Šta će meni u osamdeset šestoj puška. "Niti je imam, niti mi treba", odgovorio sam i pošao nazad u kuću. Šaban se okrenuo i bez pozdrava otišao niz ulicu.

Šaban, međutim, nije bio sam. Čim je Milutin okrenuo leđa da se vrati u sobu, zaskočila su ga, do tada skrivena, dva čoveka u crnim uniformama i sa crnim kapama na glavama.

- Na rukavima sam im, kasnije, video oznake "UČK". Jedan me je zgrabio za levu, drugi za desnu ruku. Pored njih su kao vetar u kuću uletela još dvojica - priča Milutin Burđić - Stojanka je okamenjena od straha stajala po strani. Ta dvojica, a nikoga od njih četvorice nisam poznavao jer i nisu bili iz našeg sela, ispreturali su i porazbijali sve što im je došlo pod ruku.

Vukli su nas kao vreće

Napad nije trajao dugo. Možda desetak minuta. Videvši da im zlotvori uništavaju domaćinstvo s mukom sticano decenijama, sedamdesetčetvorogodišnja Stojanka je zakukala. "Kukaj, kukaj imaćeš i za čim", promrsio je jedan od napadača. Iz kuće su izašla i druga dvojica i oboje starih. Čvrsto ih držeći za uvrnute ruke, poveli su ih ka ulici. "Šta sam vam uradio? Kome sam šta skrivio? Pitajte po selu bilo koga od vaših. Ako bilo ko kaže da sam ikog ružno pogledao, ubijte me odmah. Svima sam samo pomagao, čak sam i svoju zemlju dao vašima u napolicu jer sam star i ne mogu više da radim kao nekada", pokušao je, nešto pribranije starac, da omekša ćutljive i namrgođene ljude pod oružjem.

- Nije vredelo ništa - seća se Milutin. - Vukli su nas kao vreće. Na ulici su nas ubacili u neki auto u kome su već bili Srećko i Olga Simić. Vozili su nas do raskrsnice gde se odvaja put za Suvu Reku. Tu je stajao neki kamion u kojem je već bilo dvanaestoro ljudi. I nas četvoro su utovarili. Vozač je upalio motor kad se neko od Šiptara setio da je u selu ostala još jedna žena. Vratili su se po nju i doveli je svu raščupanu, uplašenu i uplakanu. Bila je to Desanka Banzić. Sad nas je u karoseriji kamiona bilo ukupno sedamnaestoro. Osam žena i devet muškaraca. Pored mene i Stojanke iz kuće su oteli Slavku Brudžić, Dušku i Dragicu Božanić, zatim već spomenutu Desanku, pa Slavicu Banzić, sa nama dovedenu Olgu Simić i Dobrilu Božanić. Od muškaraca su poveli Boška, Novicu, Mladena i Nemanju Božanića, Spasu i Pedu Burđića, Spasu Banzića i Srećka Simića. Niko od nas nije znao ni kuda nas, ni zašto vode.

Sunce je već bilo visoko odskočilo kad je kamion sa otetim ljudima konačno krenuo putem ka Suvoj Reci. Otmičari nisu svojim taocima dali ništa da ponesu iz kuća. Žega je pritisla, a oni ni vode nisu imali.

- Ćutali smo. Svako se o svom jadu zamislio. U svim očima se videlo samo pitanje: šta će biti sa nama? - nastavlja Milutin, a graške znoja mu rose čelo. - Kad smo stigli do sela Ratište, kamion naglo skrete ka Simitištu, projuri kroz njega i pođe ka selu Pećene. Tu su nam naredili da poležemo po podu kamiona i da niko glavu ne podigne.

Ni da jedu, ni da piju

Preplašeni i iznemogli, ljudi su izgubili orijentaciju i pojam o vremenu.

- Vozali su nas dugo. Činilo mi se da nas vrte ukrug. Ni danas ne znam koliko je to trajalo i kroz koja smo sve sela prošli. Tek, zaustavili smo se kod neke nove, još neomalterisane kuće. Senke su već postale izduženije i po tome smo zaključili da je kasno popodne. Naredili su nam da siđemo i da se ne osvrćemo. Jednog od onih u crnim uniformama sam pitao gde su nas doveli. Samo me je ošinuo pogledom i okrenuo mi leđa. Odvojili su žene od muškaraca. Njih su odveli na sprat te kuće, a nas u podrum. Posle nekog vremena su ušli, popisali nam imena, pitali za godine i otišli. Nisu nam dali ni da jedemo, ni da pijemo. Izjutra su došli po mene i odveli me na sprat među žene. Tu smo ostali ceo taj dan i sledeću noć. Trećeg dana Slavka Burđića se odvažila da izađe na terasu i krišom baci pogled u dvorište. U tom času su Šiptari u podrum vraćali Spasu Banzića. Videla je da je pretučen. Glava mu je bila otečena, sa krvavim podlivima ispod očiju.

Šta se zbivalo sa muškim žiteljima Opteruše, kuda su ih vodili i odakle su ih vraćali u onaj podrum, stari Milutin Burđić nikada nije saznao.

- Tog, trećeg, dana - priča Milutin - oko 19 sati je pred kuću stigao neki kombi. Ljudi u crnim uniformama, teško naoružani, popeli su se na sprat i izveli svih osam žena i mene. Sproveli su nas, držeći prste na obaračima, do kombija, potrpali nas u njega i povezli. Nisu se obazirali na kuknjavu i preklinjanje žena da im kažu šta im je sa muškim članovima porodice. Nikoga od tih osam ljudi nismo videli. Nismo čak ni šušanj iz onog podruma čuli. Kombi je pod punim gasom krenuo i jurio nekim sporednim putevima. Tek kad se zaustavio, shvatili smo da su nas vratili u Opterušu, ali nam nisu dali da izađemo. Kratko su se tu zadržali, pa nas povezli za Retimlje. Tu su nas izbacili iz kombija. Držali su nas u grupi, dok su tovarili neko oružje na pod kombija. Kad su ga utovarili,naterali su nas da posedamo na njega i odvezli nas u Zočište.

Dve noći u Konaku

Osam žena i starca teroristi su dovezli do konaka manastira. Prihvatili su ih kaluđri i nahranili.

- Dragica Božanić su - seća se Milutin - dali pismo za nekog Ljubu i Zorana u kome su tražili da predaju oružje. Ona se vratila sa porukom da će njih dvojica svoje lovačke puške doneti sutradan ujutru. Međutim, nisu ni časa časili. Odmah su otišli u Veliku Hoču i Šiptari njih dvojicu nisu uspeli da uhvate. U konaku manastira Sveti Vrači smo proveli dve noći. Trećeg dana,još se nebo nije ni zabelelo, kad odjeknuše prvo rafali, a potom grunuše i granate. Jedan minobacački projektil eksplodirao je iza oltara, a drugi je pogodio konak. Izletesmo kao bez duše u dvorište. U to dođoše i oni u crnim uniformama. Stiže i neki autobus, te i nas i monahe potrpaše u njega i dovezoše do Zočiškog vrela. Tu u autobus ubaciše i neke Retimljane i Zočištance, desetak žena i samo tri muškarca, i povezoše nas za Retimlje.

Autobus je na polovini puta stao. Posle kraćeg dogovora vozača i naoružane pratnje sišao je u njivu, okrenuo se i vratio se preko Zočišta ka Suvoj Reci.

- Dovezli su nas do Dragobilja i izbacili u školskom dvorištu. Ne znam ni sam koliko dugo smo sedeli onako na zemlji dok nam nisu doneli neke sunđere i naterali nas da uđemo u školsku zgradu. Potom su nas ispitivali svakog pojedinačno, odakle smo, koga imamo, gde nam je oružje... Konačno su nam i oni dali nešto hrane i vode. Prenoćili smo u učionici, a sutradan oko podne došlo je pet devojaka koje su nam se predstavile kao službenice Međunarodnog Crvenog krsta. Tek tada sam shvatio da nas je u toj školi u Dragobilju bilo trideset šestoro. Potrpali su nas u dva kombija i tri automobila i odvezli u Prištinu. Smestili su nas u zgradi Crvenog krsta. Mene su preneli u bolnicu zbog iznemoglosti. Neki od naših sapatnika su tražili da ih odvezu u centralnu Srbiju kod rođaka. U to vreme je u prištinskoj bolnici od Srba bio još jedino dr Stevo Baljošević. On me je čuvao i posle dva dana izveo. Eto, ja sam imao sreću, možda i zbog godina. Tek, samo sam ja od nas devetorice muškaraca iz Opteruše pretekao. O ostalima ni danas nema ni traga ni glasa - završava priču stari Milutin Burđić.

Sanjaju svoju kuću

On i žena mu Stojanka koja je sve vreme, dok je starac ponovo preživljavajući muke i strahove pričao, ponešto dopunjavala, danas žive u Velikoj Hoči.

- Spomenulo se, ne povretilo se. Posle svih tih muka otišli smo prvo u Barič kod sina, potom prešli kod ćerke u Kraljevo, ali nigde duša da nam se smiri. Odlučili smo starac i ja da se vratimo što bliže našem ognjištu. Odabrali smo Veliku Hoču. Ovde je naš narod čvrsto rešen da opstane. Eto, u ovoj kućici i sa ovom bašticom što je obrađujemo čekamo i sanjamo dan kad ćemo se vratiti našoj kući. Jeste da su je zlotvori spalili i opljačkali, ali naša je. Tu smo se kućili, decu izrodili. Tu nam je duša, a čovek bez duše ne može da živi - reče na kraju tiho suznih očiju i sa setom u glasu Stojanka.

Nisu stari Burđići slučajno odabrali Veliku Hoču za privremeno boravište. U tom centru srpske srednjovekovne duhovnosti sa trinaest crkava, od kojih je osam aktivnih i sa temeljima srpskih svetilišta iz jedanaestog veka, živi više od hiljadu ljudi. Uz meštane tu su i pogorelci i prognanici iz Zočišta, Retimlja, Opteruše... Opstaju i pored neprijateljskog okruženja, uprkos povremenom granatiranju, rešeni da ne dozvole da Dečanska vinica iz dvanaestog veka, kapela Sv. Trifuna sa ikonostasom iz četrnaestog veka, crkva Svetog Nikole iz dvanaestog veka i ostale srpske svetinje dožive sudbinu sa zemljom sravnjenog manastira Zočište.

Slobodan MILOŠEVIĆ