Povratak Lidije Jevremović u Beograd

Ovde čovek nije usamljen

Živela je u Firenci, a postdiplomske studije likovne umetnosti je završila u Moskvi. Odlučila je da posle magistrature priredi samostalnu izložbu u rodnom gradu

Rođena je u Beogradu. Prizori sa Zemunskog keja su joj bili samo magličaste uspomene koje su se ponekad pretakale u motive njenih dečjih crteža. U školi "Dante Aligijeri" u Firenci još čuvaju te njene nevešte skice i sećaju se sa setom crvenokose devojčice sa toplom slovenskom dušom koja je umela da ulepša italijanski jezik.

Svoj rodni grad je prvi put zaista upoznala tek sa jedanaest godina. Učenje ćirilice je bila njena slatka tajna, dok je pohađala englesku školu.

U Moskvi ju je primio čuveni Valerij Aleksandrovič Malaljetkov, vajar, koji je nepogrešivo uočio talenat. Ne ume da dokuči zašto je tako ugledna škola imala engleski naziv: "MoscoŢ State UniversitÚ of industrial and appled Arts named after Stroganov"? Veliki mecena i utemeljivač škole još iz vremena carske Rusije sigurno nije ni slutio da će je, pri kraju milenijuma, pohađati više stranaca nego Rusa.

Magistrirala je pre četiri godine. Izlagala je u Moskvi, a zatim učestvovala na Svetskoj izložbi skulpture u Arhangelsku.

Onda je došla kući. Neopozivo. Izračunala je da je u Beogradu živela neoprostivo kratko i rešila da to nadoknadi. Poverovala je da je uspela kada je počela da sanja na srpskom.

- Kad dugo živiš u inostranstvu i ne družiš se, silom prilika, sa Jugoslovenima, ozari ti se duša kad čuješ i psovku na svom jeziku - kaže Lidija Jevremović. - Sada sam ovde i prvi put otkrivam da je Beograd jedino mesto na svetu gde čovek, sve i da hoće, ne može da bude usamljen. Biti sam to je normalno stanje duha tamo, u belom svetu. To ume da boli.

U iskrenoj želji da se oduži svojoj savesti i svom gradu, priredila je prvu samostalnu izložbu u Beogradu, u Međunarodnom pres centru.

Vaja, slika, oplemenjuje enterijere i šeta gradom. Viđaju je na Lidu, promakne kraj Ušća i Muzeja savremene umetnosti. Ponekad sedne u senovitu baštu kafića i posmatra velegrad što promiče kraj nje. Upija.

Rekla je još da su njene slike sećanje na usamljenost.

JUTRO

M. LAZIĆ