Regata "Ilustrovane" preplovila polovinu puta

Topli dočeci kraj Tise

Radosni što naša flota opet plovi rekom koja zapljuskuje njihove gradove, meštani su prihvatali panonske mornare kao najrođenije. A u Segedinu je odmor svima dobrodošao

Naša regata je zašla već duboko u Panonsko more. Posle prevodnice kod Novog Bečeja na Tisi nema više nikakvih prepreka do Segedina.

Kej u ovom prijateljskom gradu dočekao nas je sa svojom lepotom i urednošću.

I čim smo se privezali, regataši su se raštrkali po obali i gradu. Sladoled, pivo, kolači... I, naravno, "Tiski cvet", restoran kome ovo ime zaista i pristaje.

(Nastavak sa prve strane)

Oko devetnaest časova stigao nam je i pasulj iz kazana s čim nas Novobečejci, eto, već tradicionalno dočekuju. Delili su ga izviđači, a stajalo se i po dva puta u redu, za repete. Stigao je i predsednik opštine Branko Lisičin i, naravno, jeo pasulj s nama stojeći na obali.

Posle nas je direktor Doma kulture Zagorka Jegdić pozvala u Dom na već tradicionalnu sedeljku sa Mišom Berbakovim, arhitektom, tačnije tiskim kapetanom, koji je svojim monolozima, pesmama i dosetkama o Tisi i ribarima uvek oduševljavao naše regataše. Naravno, da ga je na harmonici pratio i čuveni Tika.

Peščana plaža u Molu

Sutradan smo krenuli za Mol. A tamo umesto kamenog prilaza i velikog mulja - pesak.

- Sve je odneo onaj veliki talas kada je Tisa bila stigla skoro do puta - veli Ognjen Tomić, direktor škole i naš domaćin. - Sada je sve opet kao pre pedeset godina i plaže su opet postale plaže.

Na obali se krčkaju kotlići. Više vrsta. Jedni su za nas regataše, s kojima nas Mol uvek dočekuje, a drugi za takmičenje. Ko pravi ukusniju riblju čorbu: Regataši ili Moljani. Za majstore kutlače ograđen je poseban prostor. Svi su dobili isti materijal: som, smuđ, tolstolobik, šaran. Uz obaveznu papriku, luk i začine, nadmetanje je moglo da počne.

Sve se dešavalo u "Savinoj kafani" na obali. Uz nas se tu skupilo i pola Mola, pa je atmosfera bila kao na nekom velikom prijemu pod otvorenim nebom.

Pobedio je domaćin iz Mola. Za kašiku, kako se to kaže. Naša reprezentacija, koja je na svojim belim keceljama ispisala naziv "Vesele domaćice" izgubila je tek posle trećeg glasanja. Ali, dobili su veliki aplauz sa bine, podignute za ovu priliku, za "umetnički dojam", kako se našalio naš stari regataš Mirko Đorđić iz Beograda, koji se nije takmičio, jer nije hteo, kaže, da uzima prvo mesto. A izgled njegovog čamca "Džibra" ukrašenog saksijama, u kojima su papričice i drugi začini za riblju čorbu, može svakog da uveri da se Mirko s ribljom čorbom ne šali.

Na bini je svirao orkestar iz Mola. Električne gitare, pa su naše "Vesele domaćice" Ruška Manić, Maja Petrović, zasad još Kortviš i Biljana Kurjački brzo prežalile neosvojeno prvo mesto.

Te večeri, zaista nas je Mol dočekao kao svoje najrođenije. A ujutru smo ispraćeni za Kanjižu sa svežim i besplatnim hlebom koji je regatašima podeljen na obali.

Plovi radi zdravlja

Tek sada, kada smo formirali ovaj veliki konvoj, vidimo koliko nas i ima. Ali, svi neće preći granicu. Ili im pasoši nisu bili gotovi na vreme ili je u pitanju besparica, tek obećavaju da će nas čekati na Tisi u povratku. U Kanjiži, Senti ili Molu, svejedno. Videće nas kada se budemo vraćali i priključiće nam se.

Na brodu "Gusar" iz Novog Sada su otac i sin. Čika Milenko Đurkin i Vlada. Obojica kao od brega odvaljeni, s tim što je čika-Milenku punih osamdeset šest godina i bez konkurencije je najstariji na ovoj plovidbi.

- Ova regata mi mnogo znači - kaže čika Milenko preplanuo kao mladić koji po ceo dan provodi na vodi, mada je pred regatu bio teško bolestan.

- Nisam mogao da ga odvratim od ove plovidbe - kaže s osmehom Vlada. - Jer, kad on nešto zapne, gotovo je.

- Oni ne shvataju - objašnjava čika Milenko. - Ja upravo i plovim radi zdravlja. Ovde na regati živnem. Družim se sa pravim svetom. Ništa me ne boli, a godine koje imam kao da se prepolove. Jednostavno samo velika muka može da me spreči da ne dođem na regatu.

Brod "Barbarosa" je jedan od onih kojima se naša flota ponosi. I izgledom a i tonom koji ovoj plovidbi ne samo sebi već i drugima daje poznati beogradski arhitekta Dragoslav Draža Marčić. Ovoga puta on nam je svima priredio iznenađenje: "Barbarosa" je i moćni gliser koji postiže brzinu od 120 kilometara na sat, pa su prvo po Dunavu a evo sada i na Tisi testirane njegove mogućnosti.

Inače, Draža koji plovi sa ćerkom Sanjom, njenim momkom Vladom, nezamenljivim bekom beogradske reprezentacije na plošlogodišnjoj fudbalskoj utakmici sa Novosađanima, i suprugom Draganom, kaže da na regatu dolazi da se do kraja opusti. A to zaista i čini, naravno, sa mnogim prijateljima koje ovde ima.

- Svaka ideja koja može da nasmeje i opusti je dobrodošla - kaže Draža dok sa mehaničarom regate Zoranom Išićem proučava princip rada i njemu još nepoznatog glisera.

- Mlađa ćerka Jovana ove godine nije sa nama. U Italiji je, ali se redovno javlja da pita kako se provodimo.

Vojislav Gligorić, Milan Rešac, Mirko Odavić i Selimir Katić Kale, sa svojim porodicama su već staro društvo sa minulih regata. Oni su povezali brodove i od tri napravili jedan. Em se uštedi u gorivu, a i lepša je plovidba u društvu. Voja je čak testirao i Tisu u Molu i ocenio da je kupanje i prijatno i relaksirajuće.

U Molu nam se priključio i Milorad Matić sa svojim lepim belim brodom "Biba". On je, takođe, jedan od onih koji daju takt zabavi i smehu i za sve teškoće što se pojave imaju duhovit odgovor.

Kanjiža nas je dočekala s lepim vremenom. Prvi put nije padala kiša pa smo se ponadali da je sa promenljivim vremenom završeno i da će do kraja regati sijati samo sunce.

Ta noć je bila kao i uvek najmirnija. Veliki put je ostao iza nas i treba se pripremiti za četiri dana odmora u Segedinu.

Samo je sa broda "Orke" te noći odjekivala tiho gitara, ali je većina regataša nije čula jer su spavali.

Stigli "novi klinci"

Prelazak granice i sa naše i sa mađarske strane sledećeg jutra obavljen je brzo i efikasno, kao i uvek do sada.

Taj deo puta od Kanjiže do Segedina činio nam se najduži. Naročito našim novim regatašima koji su, evo, bez ikakvog roptanja ili zakeranja stigli čak dovde. To su Darko Brakočević sa troje male dece, kome je ova regata bila panonsko krštenje što je s odličnim uspehom položio, i porodica Zubac sa bebom od pet i po meseci na brodu koja je ujedno i najmlađi učesnik plovidbe.

Stigao je ovamo i "Kapetan Luka" sa svojom tročlanom studentskom posadom sa malo para a velikim željama da se lepo i jevtino provedu, kao i Nikola Komadinić, naš stari regataš, koji je na ovoj plovidbi testirao svoj novi brod i uspeo do Segedina da otkloni sve kvarove.

Ipak, najbrojnija posada je na najmanjoj jedrilici. Tu su sinovi nekadašnjeg našeg regataša Franje Kluza. On je sa Mirkom i Ivanom, blizancima, pre nekoliko godina u malom gumenjaku doživeo veliku avanturu na ovoj plovidbi i uspešno je izdržao.

Ove godine Franja se nije pojavio, ali su deca stasala da ga zamene. Pored Mirka i Ivana na brodu su i Zvonko i Svetlana i Boris i Goran i Anja...

- Kad uveče poležemo, kad je hladno, nema pomeranja u brodu - veli Ivan koji ovde ima zvanje kapetana. A studentska posada sa njim mora da izvršava sva naređenja. Uz njih na brodu su dve gitare, malo para i lepa atmosfera.

- Tek na ovoj plovidbi shvatam koliko je sve to fenomenalno - kaže Svetlana Marković, studentkinja. - I ja sam uverena da je ova regata koliko za stare toliko i za mlade.

- Čim se vratimo u Beograd, pričaćemo društvu - dodaje Zvonko - i verujem da će samo od našeg društva na idućoj regati biti bar nekoliko čamaca.

Brčkanje u bazenima

Uz segedinsku obalu, gde je kamp sa toplim bazenima, pristali smo jedni do drugih. Po spisku je granicu prešlo sedamdeset brodova. Dovoljno da i dalje budemo atrakcija za gledanje na Tisi.

A onda, kao da je neko udario dlanom o dlan, odjednom su brodići ostali prazni. Jedni su požurili u bazene, drugi na kinesku buvlju pijacu, treći na sladoled, a četvrti u razgledanje grada.

I tako sve vreme, uz povremena viđanja u kafanici kod Andraša na ulazu u kamp. Prema kesama u rukama i zadovoljnim licima muževa ili žena cenili smo kako je ko prošao. A svi su kazali: Segedin nije više tako jevtin kao što je bio.

Ipak, bilo je i jedno zajedničko veče kad je Zoran Basarić Baske, inženjer iz Novog Sada što je oženjen ćerkom našeg pokojnog kapetana Toze Arsenovića koji je regatu prvi put prebacio preko granice, slavio rođendan. Te večeri su bili spojeni stolovi i pevalo se uz gitare. Arijana je pošla na ovaj put u već poodmakloj trudnoći, pa je, naravno, uživala svu pažnju koje trudnice i treba da imaju.

I pri povratku 24. jula sve je na granici funkcionisalo besprekorno. Naši regataši nisu preterivali u kupovini pa za carinu nije bilo posla.

Ah, ta Senta!

A onda veče u Senti. Na velikoj stambenoj lađi je postavljeno ozvučenje a Senćani su počeli da zauzimaju mesta još u ranim popodnevnim časovima.

Gost te večeri bio je popularni beogradski pevač, jedna od legendi naše zabavne muzike, čije su pesme "Lola" i "Jedna mala plava..." odavno na repertoaru svih naših regataških večeri.

Kej je bio pun. Čobi je pozdravljen burnim aplauzom, pa je uz domaći program sa pesmama i na srpskom i na mađarskom jeziku Senta i ove noći potvrdila da ume da dočeka regatu.

Branko Trandafil, direktor "Potisja", koji nam je uglavnom sve sam organizovao u saradnji sa gradom, bio je zadovoljan. Takođe i gradonačelnik Atila Juhas koji je izrekao tople reči o našem nastojanju da od Tise načinimo veselu i korisnu magistralu i obećao u ime grada da će se ta saradnja nastaviti. Bili su zadovoljni i Senćani na obali. Bio je zadovoljan i Čobi.

Ali, pre svih bila su zadovoljna te večeri deca koja su igrala po obali i pontonima uživajući u lepoj noći i dobroj zabavi.

A sutradan, pred nama je opet bila Tisa. I put za Novi Bečej. Naša flota je tek na polovini puta. Jer, čekaju nas još Titel, pa Dunav, pa kanali, pa opet Dunav, da bismo se početkom avgusta svi vratili kući.

Jovan ANTONIJEVIĆ