Transplantacija u Beogradu

Za 10 dana brži od smrti

U proteklih pet godina na Institutu za kardiovaskularne bolesti "Dedinje" obavljeno je četrnaest presađivanja jetre i sedam srca. Ljubiša Velimirović, jedan od pacijenata, operisan pre četiri godine, kaže: "Zahvaljujući dobrim ljudima i operaciji dobio sam ceo život"

Sa Ljubišom Velimirovićem iz Vukićevice kod Obrenovca sreli smo se u Beogradu, kada je došao da donese lek svom prijatelju Nikoli Vučićeviću, kome je na Institutu za kardiovaskularne bolesti "Dedinje", uspešno presađena jetra. Ova solidarnost nije slučajna, jer tridesetogodišnji Ljubiša je, samo godinu kasnije, preživeo istu operaciju.

(Nastavak sa prve strane)

- Nikola je svima nama pomagao. I bodrenjem i srdačnošću, a bogami i lekovima. Sad je i njemu ponestalo jednog od ona tri koje mi sa presađenim organima moramo da uzimamo celog života, pa sam mu doneo - veli nasmejani Ljubiša.

Pred nama vedar, zdrav čovek, visok i krupan, pun duha i veselog osmeha. Nikada se ne bi pomislilo da je prošao dug i strašan put u borbi za život. Bile su to paklene godine i za celu njegovu porodicu.

Spaslo ga more

U pitomom selu Vukićevici, na dvadesetak kilometara od Obrenovca, sedimo u dvorištu pod razgranatom jabukom sa Ljubišom i njegovom majkom Jagodom. Ili je njeno pravo ime Hrabrost. Pogotovu što je Miodrag, Ljubišin otac, umro dosta brzo od raka, ne dočekavši operaciju sina. A samo on je od početka znao pravu Ljubišinu dijagnozu i umro je, a nije im je saopštio. Da ih poštedi. Oboje. Samo bi ponekad, kada Jagoda prekori Ljubišu zbog nečeg, onako kao, uzgred, rekao:

- Nemoj se ljutiti na njega. Ima nešto što ti ne znaš.

A majka nije insistirala znajući mu narav ili je možda podsvesno osećala da je bolje da ne pita. Tek Miodrag je otišao u grob sa tajnom i nezaceljenom ranom na srcu. Imao je samo pedeset četiri godine. Radio je u SUP-u u 29. novembra u Beogradu, a Jagoda još radi kao trgovac u "Duvanu". Lepo su se slagali i bili, ono što se kaže, srećna porodica. Sa njima su živeli i Miodragovi roditelji Ivan i Dobrija. Ljubiša je rastao okružen ljubavlju. Tu u selu mu žive i baba po majci i ujak Dragan Stanisavljević i stričevi.

- Rodila sam Ljubišu 15. januara 1970. u bolnici u Obrenovcu, u pet sati ujutru. Sve je prošlo u redu. Bio je težak tri i po kilograma i odmah su mi ga doneli. Dojila sam ga godinu i po dana. Bio je kao luče. Prohodao je sa devet meseci. Rastao ko kvasac što se kaže - pripoveda Jagoda još začuđena svim onim što je posle snašlo.

- Ja sam "euro krem" generacija, a stigao me je i laktovit. Ovi kasniji "cipiripijevci" nisu tako dobri - ubacuje Ljubiša, uvek spreman za šalu.

Jagoda se seća da je, dok kje bila trudna, tada su ona i muž boravili na moru, u jednom periodu imala strašne mučnine i vrtoglavice i užasno se loše osećala. Kasnije su joj lekari rekli da je beba ostala živa zahvaljujući tome što su bili u tim klimatskim uslovima, ali da ona i njen muž više i ne bi mogli dobiti živo dete zbog nepodudarnosti krvnih grupa i rezus faktora.

- Ljubiši su posle našli tu suženu venu porta koja donosi krv u jetru i rekli su da mu je to urođeno. Zato mu je jetra propala jer nije mogla da se hrani - kaže Jagoda.

Sve je došlo iznenada

Veseli dečak je krenuo i u školu godinu dana ranije. Bistar, radoznao i neobuzdan. On sluti da ga je otac poslao u školu "da bi manje divljao sa Duletom, bratom od strica". Tekli su bezbrižni dani detinjstva, godine srećnog življenja. Bio je ljubimac cele porodice. Odlazili su u Pulu kod tetke Julijane. I Ljubiša je uvek bio izuzetno zdrav. Kada je trebalo da krene u srednju školu, žarko je želeo da uči za automehaničara, ali otac ga je upisao u poljoprivrednu.

- More, našao je i vezu, samo da me odvrati od automobila - osmehnuto priča Ljubiša.

I bi tako. Prođe prva godina, a onda na drugoj...

- Beše hladan dan i Ljubiša krete u školu. Ovim putem tu do autobusa. Ali se za nekoliko minuta vrati i reče da ne može. Nisam slutila šta me čeka. Izmerim mu temperaturu, beše visoka. On zanemoćao - kazuje Jagoda i strah joj ispunjava pogled.

Tako je počeo put u veliku neizvesnost borbe sa teškom bolešću. Prvo je trebalo saznati o čemu je, zapravo, reč. Imali su bliskog rođaka dr Bogoljuba Markovića u bolnici na Bežanijskoj kosi. Odveli su Ljubišu tamo. Počela su ispitivanja.

- Tamo sam ležao mesec dana. Imao sam uvećanu slezinu i lekari su zaključili da treba da je odstrane jer mi je naglo otekao stomak. Sve žive analize su mi radili. Čak i koštane srži. Onda su od slezine odustali. Počeo sam naglo da žutim i posle toga su me prebacili na Infektivnu kliniku - kazuje Ljubiša.

Stomak mu je bio užasno veliki, pun vode, i lekari su rekli da je jetra propala i da verovatno ima cirozu. To je kasnije biopsijom i potvrđeno. Krenulo se sa terapijom i drastičnim dijetama. Samo otac Miodrag je znao pravu dijagnozu koja je imala dve reči: bilijarna ciroza. Ljubiša nije smeo da se prehladi, da dobije temperaturu. A bio je mlad. U celoj njegovoj priči iz tog perioda najviše mu je značio dr Dragan Delić koji je sada direktor Infektivne klinike. Brinuo je o Ljubiši kao o svom detetu i mogli su uvek da mu se jave i obrate za pomoć. "I usred noći ako je bilo potrebno."

Od 1988. do 1994. godine Ljubiša priča da je živeo normalno, ali je išao na kontrole koje su podrazumevale analize krvi i preglede. Nekada su rezultati bili bolji, nekada lošiji, ali je svoju bolest smatrao "normalnom". Saživeo se s njom i pomalo je "ignorisao". Veli da nije bio psihički opterećen. Mladost je želela svoj svet. Završio je školu, svirao sa svojim orkestrom jer je pet godina učio da svira na harmonici, zabavljao se sa devojkama, a samo otac je znao strašnu istinu. Majka je bdela nad svakim Ljubišinim zalogajem i strepela da se ne prehladi. Ljubiša kaže da je i sam bio dosta disciplinovan, ali i priznaje da bi ponekad krišom pojeo po neki zalogaj hrane koja mu je bila strogo zabranjena. Zaposlio se u "Uljaricama" u Obrenovcu kao poljoprivredni tehničar.

A onda je došla naglo i neočekivano očeva smrt. Bio je samo zamišljen i odsutan i žalio se na bolove u želucu. Jedva su ga naterali da ode kod lekara. Hitna operacija raka koji je uveliko metastazirao i posle petnaest dana smrt u avgustu 1993. godine. Bio je to grom iz vedra neba za porodicu i kao da je najavio po svemu teške dane.

Postao je agresivan

- U novembru 1994. teško sam se razboleo. Otoci nogu, stomaka. Bio sam ogroman. Proveo sam, sa malim prekidima u Infektivnoj klinici vreme od novembra do juna iduće godine - seća se Ljubiša.

Bio je to težak period. U toku jedne od tih kratkih poseta kući pao je u komu. Majka Jagoda to nikada neće zaboraviti:

- Uveče je normalno legao da spava. Ujutru, vidim, ne ustaje. Dodirnem ga i čujem kako priča u snu. To mu nije bio običaj. Onda skoči i sedne. Čudan. Svađa se s nekim. Vidim da ne priča sa mnom. Kao da me ne poznaje. Baca čašu sa sokom koji sam mu donela. Pokušava da krene uza zid. Da se penje. Ja raspamećena. Počnem da plačem. Bio je agresivan. Onda sam se setila da me je doktor Delić upozorio da ako primetim čudno ponašanje Ljubišu odmah dovedem u bolnicu. Jeda sam ga savladala. Neće da čuje za bolnicu. Uspeli smo, ipak, da ga odvedemo.

- Tajna je u tome što sam ja prethodne večeri pojeo tanjir čvaraka. Pun. Dok je majka bila odsutna. A ne bih smeo ni jedan jedini - smeje se Ljubiša, i dodaje: - Pošto to jetra ne može da preradi masnoća udari u glavu i onda ne znaš šta radiš.

On uvek ima duha i to ga je održavalo. Ipak, posle te kome je hteo da izbegne bolnicu po svaku cenu, ali se kasnije, ipak, smirio. Jagoda nam priča da je samo jedanput u očajanju rekao:

"Kad je otac saznao da sam bolestan, mogli ste da odgojite drugo dete, a meni da daš pištolj da se ubijem."

Dr Delić je jednog dana pozvao Ljubišu na razgovor i predočio mu da je jedini spas za njega transplantacija.

- Ispričao mi je da se to radi u svetu i da košta oko sto osamdeset hiljada maraka. Da razmišljam o takvoj mogućnosti - priča Ljubiša.

Cela porodica se bacila u brigu. Šta da urade? I očeva i majčina firma su htele da pomognu.

- Tada sam radio u Beču, a i dve Ljubišine tetke su živele u inostranstvu. Bili smo spremni da sve učinimo - priča Dragan Stanisavljević, Ljubišin ujak, koji je sa komšijom Veljom Petrovićem navratio kada je čuo da su došli novinari.

A onda je stigla spasonosna vest. Dr Delić je rekao Ljubiši da je transplantacija počela da se radi i kod nas na Institutu "Dedinje". Ljubiša je kazao pribrano:

- Doktore, kako vi odlučite. Ako mislite da je to jedino rešenje, pristajem!

Onda je stavljen na listu čekanja. Nikola Vučićević je uspešno operisan 11. jula 1995. Bio je to veliki događaj i za Ljubišu. Upoznao je ceo tim za transplantiranje i stekao veliko poverenje u ove srdačne ljude. Danas o njima govori kao o članovima svoje porodice. I majka Jagoda je razumela, ali joj se činilo "kao da će se to nekome drugome dogoditi". Ljubiša je stalno bio u bolnici. Dr Delić je bdeo nad njim. Počeo je uz uobičajene lekove da prima i krvnu plazmu (albumine). Lek je slao ujak iz Beča, a nevolja je što je morao da stigne do dva sata po podne. Taj lek se čuva u specijalnom frižideru i mora istog dana da se upotrebi. Tetka Julijana, očeva sestra, satima je čekala pošiljku i nosila je. Kada bi lek zakasnio, pozajmljivali su ga pa onda vraćali. O ceni nećemo. Sve je zanemarljivo kada se spasava život. Majka je svakog dana išla u bolnicu. Strepnje i brige ne mogu da stanu u jedan novinski tekst. Čekali su jetru. To je bio jedini lek za njenog jedinca.

Onda su početkom januara 1996. na Infektivnu kliniku došli prof. dr Božina Radević i dr Boško Radomir, načelnik anesteziologije na Dedinju, da sopšte Ljubiši i njegovim lekarima da je organ nađen. Međutim...

- Zbog slabog imuniteta mi se otvorila rana na nozi još početkom decembra. Doktori zbog toga nisu smeli da me operišu i sve je propalo. Onda u februaru, šestog uveče, oko jedanaest sati, ponovo stiže ekipa sa Dedinja i kažu mi: "Ako noćas dođemo ponovo, budi spreman da ideš sa nama na operaciju" - kazuje Ljubiša.

U snu saznala

Čekao je do jedan sat, a onda legao da spava. U tri ujutru su ga probudili. Zoran, vozač i Dejan, laborant, došli su po njega. Ali, avaj! Dežurna medicinska sestra nije smela da ga pusti. Nije bilo doktora Delića. Zvali su ga telefonom, tražili da na pejdžer ostave poruku. Bio je van grada. Sestra neće ni da čuje. Panika je opšta.

Napolju pada sneg. Hladno. Jedna druga sestra sa Dedinja Slavica Rajačić, za koju Ljubiša kaže da mu je "odmah posle majke", podigla je Institut na noge. Rekla je:

- Kidnapujte ga ako ne može drugačije. Život je u pitanju.

I posle silnog ubeđivanja sestre na Infektivnoj klinici, nekako na jedvite jade ona je popustila i Ljubiša je otišao na operaciju.

- Stavili su me na sto. Sećam se da se Slavica rasplakala kada me je videla - priča Ljubiša.

- I sećam se još magičnog osmeha dr Branka Čalije, transfuziologa, koji je prava osoba za najteže trenutke. Da samo pogleda čoveka i uputi mu svoj osmeh pre operacije. Rekao mi: je "Daću ti injekciju i mirno ćeš spavati."

A majka Jagoda nije spavala. Te večeri je došao komšija Ljuboje Arsenović, koji jedini ima telefon u selu i koji im je mnogo pomagao u teškim danima, i rekao joj da su iz Beograda poručili kako će Ljubiša možda ujutru biti operisan. Presedela je na stolici celu noć. Ni bensedini joj nisu pomagali. Bila je to noć duža od godine. Jedna od mnogih, ali najteža.

- Ujutru mi je došao dever i rekao da je Ljubiši počela operacija, da ne brinem. Javila televizija. Sve je na meni nekako otkazalo. Pomešali se i strah i nada. Ali kad te život osudi, onda ti da i snagu da izdržiš - kaže Jagoda.

Sa deverom je odmah krenula u Beograd.

Iste noći je bila u toku još jedna drama. Mlad čovek, student, nesrećno je smrtno stradao. Ekipa sa Dedinja, na čelu sa profesorom dr Milovanom Bojićem, obavljala je najteži deo svog posla. Trebalo je ubediti rodbinu nastradalog da daju svoj pristanak za transplantiranje njegovih organa. I dali su. Brat nastradalog mladića je uradio najveći gest humanosti u životu. Kasnije je i posetio Ljubišu i poželeo mu sreću. Ljubiši se nije predstavio, a osoblje u bolnici mu je tek mnogo kasnije saopštilo ko je to bio. Bez imena, razume se. Ljubiši je presađena jetra a druge dve devojke su dobile po jedan bubreg. Tri mlada života su spasena.

Operacija je trajala osam sati od sedam do tri. A za to vreme...

- Ulazim u ono odeljenje gde se čeka. Odjednom nude mi fotelju da sednem i ja se setim da sam je već videla. U snu. Još u januaru, kada je Ljubiša dobio rešenje za očevu penziju, sanjam Miodraga kako sedi u fotelji, istoj ovakvoj i kaže mi: "Ništa nemoj da brineš. Sve će biti u redu i Ljubiša će biti operisan u februaru." Onda se ona fotelja okreće i on nestaje iz nje - priča sa uzbuđenjem Jagoda.

- Kad se setila sna, shvatila da je februar i u srcu se ponadala kako će zaista sve biti dobro. Možda je san dobar znak? Sedela je, ipak "kao spomenik". Tetka Julijana, Ljubišin anđeo čuvar, koju on obožava, došla je pešice iz Novog Beograda. Behu neke muke sa prevozom. Sva rodbina se okupila. Šetaju bez reči, a samo majka nepomična.Sutradan su joj pričale obe zaove, i ona iz Nemačke i ona iz Švajcarske, da su te noći obe sanjale brata Miodraga.

- Kao da je te najvažnije noći bio sa svima nama - kaže Jagoda setno.

Još jedna nevolja

- U tri sata je završena operacija i profesor dr Božina Radović, koji je operisao Ljubišu, izašao je iz sale. Rekao nam je da je sve prošlo dobro, ali da je potrebno da sačekamo do pet sati da vide da li su krvni sudovi dobro spojeni. U pet je ponovo izašao i rekao da su uspeli. Tek sutradan je majka mogla da ga vidi. Tada sam rekla profesoru: "Do sada je Ljubiša bio moj, a od sada nek bude i vaš." Taj dan mi je bio najsrećniji u životu. Ravan onom kad su mi ga pokazali na rođenju - uzbuđenim glasom govori majka.

Prolazili su dani sa dosta strepnje, ali i sa velikom brigom i pažnjom svih u bolnici. Ljubiša i njegova majka nemaju reči da zahvale koliko njima, toliko onim dobrim i humanim nepoznatim ljudima.

- Kada je sve bilo gotovo, profesor Radević mi je rekao da je moja jetra bila toliko propala da sa njom ne bih mogao živeti duže od deset dana. Znači operacija je došla u poslednji čas. Dva meseca sam ostao na Dedinju i oporavio se. Onda sam bio pod medicinskim nadzorom još nekoliko meseci. Boravio kod tetke u Novom Beogradu i sve je išlo kako treba.

Onda je posle nekih deset meseci Ljubiša doživeo saobraćajnu nesreću. Bio je sa još dva druga u njihovim kolima na mestu suvozača. Išli su u Beograd. Decembar. Udarili su u kola ispred. Nikome ništa, samo Ljubiša sa slomljenom butnom kosti i okrvavljenom glavom. Stiže na Banjicu i odmah ga operišu uz konsultacije sa lekarima iz Instituta "Dedinje". Bio je to veliki rizik za Ljubišu.

- Moji sa "Dedinja" su poslali sve za operaciju jer je vladala nestašica. Odmah su me preneli kod njih na oporavak, a bogami i pošteno izgrdili što se nisam čuvao - priča Ljubiša.

Ceo taj događaj je bio drama za sebe, ali sve se dobro završilo. Uzima imunosupresivne lekove, živi uredno. Obožava svoj "audi 80" i neprestano ga doteruje. Pomaže i majci u svemu. Jedino ne sme da radi teške fizičke poslove.

- Lepo nam ide. Evo, krava nam se već dvaput obliznila a imamo sve domaće - priča Jagoda i objašnjava kako se trudi da Ljubiši obezbedi najzdraviju moguću hranu. Pokazuje nam baštu sa povrćem, nabraja voćke. U oboru nekoliko prasadi već poodraslih. Ljubiša ih uredno kupa, ali posebno obožava patke koje odnedavno gaji. Različite koke, ćurke, prelepi petlovi. Jedan beli baš onako ponosan.

- Zovemo ga Klinton jer gazi sve redom - smeje se Ljubiša.

Oko nogu nam se umiljava crni psić Džeki, opšti ljubimac. Ne ugrožava piliće "samo ih juri da im podstakne cirkulaciju".

Teče život najbolje što može. A može. Dok sunce dugo letnje još obasjava dvorište, iako su sati večernji, pozdravljamo se srdačno.

- Pa da nam dođete na svadbu jednog dana - osmehnuto kaže Jagoda.

Radmila GRBOVIĆ