|
Beogradski set glumac Žan-Mark Bar S devojkama uz ženinu muziku Snima film za filmom, a pijanitskinja Irina Dečermić je komponovala muziku za njegove "Ljubavnike" i "Previše mesa" Neko bi mogao da kaže da je nama Žan-Mark Bar zanimljiv pre svega zato što mu je žena Srpkinja. Ali, on je u svetu zaista veliko ime. To se najbolje videlo na proteklom kanskom festivalu na koji je došao sa ekipom filma "Igračica u tami" Larsa fon Trira. To delo je dobilo "Zlatnu palmu" a pored pevačice Bjork i francuske dive Katrin Denev Žan-Mark Bar igra jednu od zapaženih uloga. Novinari sa svih meridijana su saletali i njega i njegovog agenta da bi dobili intervju. Koliko je mogao, izlazio je u susret svima, uvek je bio ljubazan i nasmejan u skladu sa svojom filozofijom: "Ne smeš sebe uzimati previše ozbiljno da bi uspeo". Zato i voli da radi sa danskim rediteljem Larsom fon Trirom: - Tri filma sam snimio sa njim i uvek je to bilo divno iskustvo. Imao sam manje uloge u dva poslednja - "Kroz talase". i "Igračici u tami" - pa je za mene to bilo kao odmor. Atmosfera je uvek sjajna i kreativna ako sebe ne uzimate previše ozbiljno. To se vidi na platnu. On ima veliki ego, kao i svako u ovom poslu, ali Lars zna šta želi i zna da uspostavi ljudske odnose na snimanju. On veruje svim svojim saradnicima. Humanost proizlazi iz načina snimanja njegovih filmova. U velikim holivudskim produkcijama ljudi jedva razgovaraju jedni sa drugima. Tamo uvek imate nekoliko onih koji hoće da režiraju, nekoliko glumaca koji, takođe, žele da režiraju, finansijere koji hoće da dopisuju scenario. A Lars potpuno demistifikuje pravljenje filmova. To je odličan početak da postaneš kreativan. Pre dve godine me je pozvao u Kopenhagen da budem kum njegovim tek rođenim blizancima. (I on je kum mojoj deci). Tamo sam živeo u njegovoj maloj kući na čijim zidovima su visili posteri na koima je pisalo "dogma". Nisam znao šta je to. Onda mi je na videu pustio svoj film "Idioti" koji je bio tako jednostavan da sam pomislio: "Pa ovo i ja mogu da uradim". "Sve mi je bilo dato" Amerika je bila dom Žan-Marka Bara, ali više nije. Majka mu je Francuskinja a otac Amerikanac, bivši pilot ratnog vazduhoplovstva. Žan-Mark je rođen u Nemačkoj a odrastao je u San Dijegu gde je i proveo prvih dvadeset godina svog života. Tamo je imao sve: bio je kapiten školskog fudbalskog kluba, vozio veliki auto, jurile su ga najlepše devojke i upravo da bi sve to promenio, napustio je Kaliforniju: - U meni se ništa nije događalo. Sve mi je bilo dato i shvatio sam da moram da počnem ja da dajem, da rizikujem. Žan-Mark Bar je otišao u London gde je postao glumac. Igrao je pored Ričarda Gira u "Kralju Davidu" i u ratnoj drami "Nada i slava" pored Sare Majls. U tom gradu je, u jednoj biblioteci, upoznao devojku Irinu Dečermić koja će mu kasnije postati supruga. Irina je ćerka poznatog glumca Stojana Dečermića i danas je uspešna pijanistkinja. Poslednjih deset godina Žan- Mark i Irina žive u Parizu. Zato što ne želi da bude bejbisiter gledaocima, Bar odbija mnoge važne reditelje i uloge koje mu nude ("Kraljica Margo", "Indokina", "Visoke potpetice", pored ostalih) a ne želi ni da stalno bude daleko od kuće: - Suviše zadovoljstva nalazim u privatnom životu da bih se potpuno podredio karijeri". Sa takvim stavovima Žan-Mark Bar nije miljenik filmskog establišmenta, ni u Holivudu ni u Francuskoj. - Napustio sam Kaliforniju jer sam se tamo osećao sputanim - kazao nam je Žan-Mark Bar. - Došao sam u Evropu gde sam otkrio život, seksualnost, viziju. Ne osećam se ni Francuzem. Ja sam Evropljanin. Verujem da će se Evropa pre povezati na kulturnom planu nego na ekonomskom. Većina današnjih američkih filmova je suviše racionalna, to je propaganda koja ne postavlja pitanja i to je zastrašujuće. Američka industrija pravi standarde po svojoj meri i vodi ka marginalizaciji ostatka sveta. A to je, verujte, opasno. Mislim da postoji nešto subverzivno u tako očiglednoj dominaciji. Horor koji se desio u Jugoslaviji nije zbog nekog genocida već zato što Amerikanci žele da budu prisutni i u tom delu sveta. Bacali su bombe sa velike visine na ljude koji se brane. Kao polu- Amerikanca me pogađa taj kukavičluk. Tek sada otkrivamo da su sve te bombe bile punjene uranijumom i uranijumskom prašinom, da su zagadile zemlju. Posledice će ljudi i njihovo potomstvo osećati nekoliko narednih decenija. To je grozno. Verujem u Ameriku, ali je ta imperija, ta kreacija postala preteška i suviše opasna i mora da se neutrališe. Drago mi je što ja kao Amerikanac imam slobodu da to kažem. Može i jevtin film U Evropi Žan-Mark voli to što ima mogućnost da bude različit, da čuje različite jezike i različite poglede na svet. - Radio sam filmove koji su koštali i po 75 miliona dolara, igrao u njima. Po tri sata sam čekao da bih stao pred kameru pa još dva sata za drugi kadar, i tako šest meseci. To nije zadovoljstvo. "Dogma" je unela novine, slobodu. Ako ste u mogućnosti da snimite film na jeziku koji sami odaberete, ako možete da kupite kameru, da osnujete svoju producentsku kući i da ne može svako da vam govori šta da radite - onda je to sloboda. Industrija specijalnih efekata je bila iznenađena pojavom grupice ljudi sa digitalnom kamerom koju može svako da kupi. Za pravljenje igranog filma vam više ne treba stotinu ljudi već ga možete snimiti i sa desetak saradnika. Glumci imaju vremena koliko žele, nema pritisaka, nema preračunavanja koliko košta jedan dan. "Igračica u tami" nije baš rađena po "dogmi", ali je to jedina velika melodrama i to muzička, kao neki savremeni mjuzikl. Takva ostvarenja Žan-Mark baš i ne voli, ali rad sa Larsom nikada ne odbija. - Privukla me je i ideja filma a to je jedna vrsta kritike Amerike, načina izricanja smrtne kazne, prevelike moći koncetrisane na jednom mestu. Mjuzikle ne volim mnogo. Kao dečak sam voleo film "Moje pesme, moji snovi". Sve melodije iz njega sam znao napamet. Danas ne idem u pozorište da bih gledao mjuzikle, ali ih cenim. Da li je pokušao nekad da peva? - Molio sam Larsa da mi dopusti da u ovom filmu pevam i igram, ali je koreograf odlučno rekao "ne". Tako još čekam priliku da pokažem, svoj muzički talenta. Za Katrin Denev Žan-Mark pun je hvale: - Tumači radnicu u fabrici i bila je hrabra kada je prihvatila ulogu u kojoj glumi, peva i improvizuje na engleskom. Sve je dobro uradila iako nikada do sada nije probala nešto slično. Od svih filmova koje je snimio Žan-Mark voli da izdvoji epizodu iz dela "Kroz talase" kao onu koja ga je najviše emocionalno pogodila. Najznačajniji film u celini mu je, veli, "Evropa". A zanimljivo je da nikada ne govori o "Velikom plavetnilu", drami Lika Besona koja ga je zapravo i vinula u zvezdani vrh pre desetak godina. - Za mene je taj film bio velika šala - objašnjava glumac. - Kada sam ga prvi put video, smejao sam se sebi kako sam loš bio. Kao idiot. "Veliko plavetnilo" me je proslavilo, ali ja nisam voleo to delo. Nisam mogao da se poistovetim sa likom tog idiota koji voli delfine. A ljudi su me samo po njemu znali. Hteo sam da pobegnem od tog imidža i od onoga što je Lik Beson radio. Lik je suprotnost Larsu fon Triru. Frustrira me ponekad što su Besonovi ciljevi moć i novac, kao kod Amerikanaca. Ciljevi Žan-Marka Bara su da pravi filmove po svojoj meri: - Divno iskustvo je uložiti svoj novac i vreme, imati kameru u svojoj ruci. Lars mi je dao hrabrost da režiram svoj prvi film i bodrio me. Barova trilogija Prvi film koji je Bar režirao bili su "Ljubavnici" koji je pre nekoliko meseci videla i naša publika. - To je prvo delo iz trilogije o slobodi koju smo odlučili da uradimo u roku od dve godine - kaže Bar. - "Ljubavnici" su govorili o tome koga želiš i gde ga želiš. Za deset dana smo napisali scenario, za jedan mesec snimili film, prodali ga u 26 zemalja i isplatili ceo posao. A film je koštao pola miliona dolara! Radeći na "Ljubavnicima" osetio sam radost, iskrenost i nevinost kao nikada ranije. I snimanje drugog dela trilogije pod nazivom "Previše mesa" je već završio. Košta milion dolara a u njemu igraju Rozana Arket, Elodi Bušez i reditelj lično. - Film smo snimali malom kamerom "soni" koja košta oko dve hiljade dolara - priča Žan- Mark. - Mislim da je digitalna tehnologija deo filmske revolucije, važna koliko i pojava zvuka. Srećan sam što sam i ja mogao da učestvujem u toj revoluciji. U delu "Previše mesa" smo pokušali da slobode ljubavi pronađemo u Americi, u jednom malom puritanskom mestu srednjeg zapada gde žive moji baba i deda. To je priča o muškarcu koji relativno kasno otkriva svoju seksualnost i izaziva frustraciju sredine u kojoj živi. Za kraj avgusta Bar planira početak snimanja poslednjeg dela trilogije: radiće se u Indiji, govoriće o slobodi misli i duha, a zvaće se U "Ljubavnicima" je jednu od glavnih uloga igrao Sergej Trifunović, a jednu manju rolu i Barova supruga Irina. Otkud ona kao glumica? - Ona želi da bude pijanista, ali je danas teško u svetu svirati na klaviru i biti Srbin. Njena karijera zbog toga trpi. Na sam dan početka bombardovanja je bila u Beogradu i spremala muziku za "Ljubavnike". Više sam se plašio ja nego ona. Za "Previše mesa" je komponovala još bolju muziku koja će biti izdata i na disku. I taj film je ispao porodična stvar. Možete da zamislite kako to izgleda kada moja žena piše muziku za scene u kojima dodirujem dve prelepe devojke! Uvrnuto. Ali, njena muzika daje vrednost filmu, on bez tih melodija ne bi bio isti. Iako sada piše muziku za filmove, za Irinu je klavir ostao prava korida. Živi za svoju muziku. Trebalo bi da održi jedan koncert u Beogradu u novembru pa ćemo se, možda, tamo opet videti. |
Srđan JOKANOVIĆ