Dušanovih 170 hektara

Fabrika za proizvodnju para

Erdevički domaćin Dušan Mihajlović verovatno ima u ličnom vlasništvu najveći poljoprivredni posed u Jugoslaviji. Pored toga što obrađuje nepregledne oranica tovi hiljadu svinja, ima silose za 250 tona stočne hrane, čardake za stotine vagona kukuruza... A svoja dva Zlatka, radnika koji imaju veći standard od mnogih vlasnika imanja, ne bi, kaže, menjao ni za koga

Zemljoradničko zanimanje je teško. Kod nas, počesto i manje vrednovano od drugih. No, mnogi ga sa ponosom i zadovoljstvom obavljaju. E, u tu vrstu ljudi spada i šezdesetdevetogodišnji Dušan Mihajlović iz Erdevika u Sremu. Čim ga sretnete, imate utisak da je pred vama čovek koji neobično voli svoje zanimanje. Ruke i njegova nadahnuta priča o zemlji odaju da od kada zna za sebe, ore, seje, tovi, žanje i, naravno, uživa u blagodetima tog posla.

(Nastavak sa prve strane)

Mihajlovići su se u Erdevik doselili iz susednog sela Suseka. Bili su bliže Dunavu, ali na lošijoj zemlji. Prvo je došao deda Marko. Kupio je imanje i kuću. Salaš im je bio poznat i po tome što je imao fabriku kudelje. Jedan od Markovih sinova zvao se Nikola. To je otac Dušana Mihajlovića, danas, verovatno, gruntovnog vlasnika sa najviše oranica u našoj zemlji. Dušan obrađuje oko 170 hektara svoje zemlje. Tuđu - ne radi.

- Uvek sam se trudio da obrađujem samo moju zemlju. I da je uradim što bolje mogu. Takvi su mi bili i preci. Onoliko koliko mi zemlje treba ja se trudim da je kupim. Nedavno sam mom imanju dodao još dvadeset hektara. Radim i kupujem njive. Sad treba meni, a trebaće i nekom mom. Kao što je meni ostalo od mojih. Zemlja je uvek vrednost, pa i onda kad je oduzimaju. Točak se okreće. Eto, vratiše mi ono što su nekada uzeli. Nije baš sve, ali dosta je. Ne može se, možda, više u ovom trenutku. Doći će, valjda, neko bolje vreme, pa će biti sve namireno što je od duga ostalo. Važno je da čovek radi i stvara na toj zemlji - priča Dušan.

Vagoni žitarica

Kad dođenje u erdevički atar, lasno ćete poznat njive Dušana Mihajlovića. Milina od uređenosti, ravnine i bogatog roda. Niko sa njim ne može da se meri. Ni društvena ekonomija u kojoj mu je sin finansijski rukovodilac. Dušanovo imanje pod njegovim nadzorom obrađuju dva stalno zaposlena radnika, čiji je status ravan, a u ovom času, možda, i veći od onoga u diplomatskoj službi. Da nije tako, zar bi bili godinama na imanju Mihajlovića.

- Moji radnici su na imanju osam sati dnevno sa izuzetkom kada je sezona. Imaju za to platu u protivvrednosti od pet stotina nemačkih maraka. Koriste godišnji odmor kao i svi zaposleni u preduzećima. Godišnje dobiju deset metara drva. Imaju sigurnost u svemu što ne bi dobili ni u jednom drugom preduzeću. Za sve što im treba mogu da se oslone na moju pomoć - zadovoljno objašnjava Dušan. - Njihove porodice imaju standard mnogo veći od onih u selu koji imaju sopstveno zavidno imanje. S druge strane, ja ne bih mogao sve postići bez njih. Moja dva Zlatka, tako se obojica radnika zovu, vredniji su možda od drugih deset. Da nije njih, šta bih. Imam i sreću, dobri su ljudi. Ni za koga ih ne bih menjao.

Dušavanove reči potvrđuju visoki prinosi na njivama. Lane je imao 35 hektara šećerne repe. Rodila je 46 tona po hektaru. Danima su kamioni vozili repu sa njegovih njiva. Ogroman je to teret od 1.600 tona. Sve je otišlo na preradu u sremskomitrovačku šećeranu. Za repu je Dušan uzeo šećer. Ne isplati se da čeka novac. Drugo, više se dobije u razmeni: osamnaest kilograma repe za kilogram šećera, a njega uvek treba. Nestašica je duga. Lakše se proda i više od cene koja je garantovana.

Kao da lane i ove godine soja nešto nije po volji Dušana Miihajlovića.

- Lane mi je rodilo dve i po tone u proseku po hektaru. To je malo, mada se mnogi s tim rodom hvale. Imao sam je na 36 hektara. I ove godine imam toliko. Suša je i te kako učinila svoje, ali se uzdam da će biti, možda i bolja ove godine jer sam primenio sve agrotehničke mere.

Niko u Sremu, pa i šire, nije imao takav rod kukuruza kao što su dale Dušanove njive. Ovo posebno važi ako se gleda veličina jedne parcele. Imao je kukuruza na trideset hektara. Prosečan prinos je bio osam tona suvog zrna. Sve je u čardacima. Kruniće ga za svinje i tržište tek ovog meseca. Imajući u vidu kako cena kukuruzu vrtoglavo raste zbog suše, Dušan će zadovoljno trljati ruke.

- I ovogodišnji kukuruz - kaže - dobro mi se drži čak i na suši. Imam ga na oko četrdeset hektara. Primenjene su sve agrotehničke mere. A kad je tako, malo šta vreme kakvo je ovog leta može da pokvari. Biće dobrog roda.

Dušanova njiva od četrdeset hektara pod pšenicom dala je ove godine više od dvesta tona hlebnog zrna, možda najkvalitetnijeg od kako se seje na njegovim njivama. Hektolitarska težina je iznad 80.

- Jesenas sam na vreme posejao petnaest hektara pšenice više nego prethodne godine, kada sam imao visok prinos. Ove godine sam požnjeo kvalitetnije žito, a i prinos je bio bolji. Sve sam spremio u silose - kaže Dušan.

Obor za hiljadu svinja

Dobro upućeni kažu da velika seoska kuća sa ekonomskim dvorištem u kome su savremena tovilišta i silosi za hranu Dušana Mihajlovića u Erdeviku vrede nekoliko miliona nemačkih maraka. Samo oranica od 170 hektara je oko dva miliona maraka. Druga seoska kuća u čijem dvorištu je hangar sa poljoprivrednim mašinama kakve mnogo veće društvene ekonomije nemaju, a zatim čardak za stotine vagona kukuruza.

- Nema visokog standarda kad seljak bez uslova radi - iznosi Dušan. - Šta bih ja bez ovog mog obora u kome hranim hiljadu svinja godišnje. Ništa od svega ne bi bilo. Možda bi bio i siromah na selu. Tu je moje radno mesto, kancelarija, kabinet, "fabrika za štampanje para". Istini za volju ne prolazim uvek dobro, ali se mora raditi neprestano da bi se ostvario cilj. Pre dve godine kilogram tovljenika je bio znatno iznad dve marke, a sada je za marku manje. Znate koliko je gubitak na hiljadu tovljenika. To vam je jedan veliki komforan stan u centru Beograda. No, ne možemo tako gledati. I drugi rade, gube i dobijaju. Ali, rade u nadi da će opstankom stvoriti uslove za bolje sutra.

Za celokupno imanje Dušanu Mihajloviću godišnje treba deset vagona raznog đubriva. To je vrednost, po sadašnjim cenama, oko četrdeset hiljada maraka, što je premnogo i za mnogo bogatija društva od našeg. Dušan se ne predaje i kaže:

- Pariteti su još na štetu zemljoradnika. To se mora ispraviti. Ne može se dati tri kilograma pšenice za kilogram đubriva. Mnogo je. Ulaganja su ogromna. Muka velika da se sve ovo što ja radim svede na pozitivu. To najbolje znaju moj sin, snaha, ćerka i zet. Svi su završili fakultete i imaju zaposlenje. Rade za male plate, ali se njiva ne lataju. Ja želim da se oni vrate na njivu i proizvode vrhunsku hranu. Nek budu direktori i ostali rukovodioci, ali na svom imanju. Onaj ko nema imanja nek radi u državnim preduzećima. Tako će svi imati dobre plate i visoku proizvodnju u svim granama. Moje polako prolazi. Ja sam sa zadovoljstvom bio zemljoradnik bez obzira na sve teškoće. Eh, da ih nije bilo...

Miomir FILIPOVIĆ