Sećanja puna nade: Čuburac u Sarajevu

Eh, naša raja...

"Jedan od mojih drugara mi je nehotice dao veliki kompliment kad je rekao da je moja knjiga o gradu na Miljacki zapravo oda prijateljstvu", kaže Branimir Subotić, slikar i pisac

Krajem prošle godine osvanula je istovremeno u izlozima beogradskih i sarajevskih knjižara jedna neobična knjiga. Iako je njeno pojavljivanje prošlo bez uobičajene pompe, hvalospeva i kritičkih osvrta, mada neupadljivo opremljena i s naslovom koji tek nagoveštava, razgrabljena je, tako reći, istog trenutka..

- Ti nisi svestan šta si napisao - rekao je autoru telefonom Branko V. Radičević. - To je dokument.

Iz Sarajeva se javio sin pokojnog Marija Mikulića, poznatog slikara: pročitao je knjigu, nema reči kojima bi mogao da izrazi zadovoljstvo i zahvalnost.

Pročitao ju je i pesnik Izet Sarajlić. Uzvratio je uzdarjem, svojom poslednjom knjigom "VP" i kratkim pisamcetom. Piše, rasplakao se čitajući je.

-Jedan od mojih drugara mi je nehotice dao veliki kompliment rekavši da je ta knjiga, zapravo, oda prijateljstvu - veli tiho i zamišljeno Branimir Subotić, za prijatelje Suba Čuburac, slikar, grafičar, osnivač i dugogodišnji direktor beogradske Škole za dizajn i profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti, pisac knjige, "Čuburac u Sarajevu".

Tužno pismo

U jesen 1993, a bila je to prva godina Subine penzije i treća godina rata što je krvavo rasturao i poslednje ostatke negdašnje Jugoslavije, stigne Subotićima pismo iz Sarajeva: poslala ga je Mira Redžić, školska drugarica Srbine supruge Zanje. U pismu zahvaljuje na paketu koji je upravo primila i brizi, svakako, pa potanko piše o sebi i zajedničkim prijateljima, o ratu o kakvom ne pišu novine i koji ne slikaju televizije. Iako se svojski trudila da pošalicama, duhovitošću i zajedljivim pričicama na sopstveni račun odagna teške i zloslutne misli svojim prijateljima u Beogradu, a sama, makar na čas, da odleti iz pakla u kojem se zatekla, ipak se između redaka mogao pročitati sav užas i stradanje običnih ljudi, sarajevske "naše raje".

Pisala je da je pomišljala na odlazak iz Sarajeva: puštali su samo starije od šezdeset godina i bolesne, a ona je zadovoljavala oba uslova. Al’, posle četrdeset i nešto godina života kraj Miljacke, iako rođena u Bijeljini, shvatila je da voli Sarajevo, a posle svega što se dogodilo više i drukčije nego ranije.

Pismo je probudilo uspomene, premostilo vreme i prostor i odvelo Subu u Sarajevo koje pamti i među prijatelje koje pamti. Da nije bilo tog pisma, verovatno ne bi bilo ni knjige.

- Dugo sam mozgao kako da počnem to svoje pisanje - priča Suba. - Nisam pisac. Slikar sam. I dokučim: počeću Mirinim pismom, ono je tu i prolog i epilog. Posle je sve išlo samo od sebe: promicali su kraj mene prijatelji, celo Sarajevo, događaji kojih se, verovao sam, nikada ne bih setio...

Vesela lumperajka

Suba je rođen 1926. na Čuburi. Četvrt veka je preturio, usput se školujući i studirajući, na veseloj beogradskoj periferiji, ne računajući tavorenje za vreme okupacije. Kad za sebe kaže da je bio mangupčić, to ima posebno značenje: mangupi onog vremena su bili tanane i plemenite duše, negovali su drugarstvo nauštrb obaveza, voleli društvo i ulicu, ponekad bežali od kuće zamišljajući sebe kao antičke heroje, iskušavajući roditeljsku ljubav i snagu sopstvene volje, štitili slabije, pomagali nemoćne i slamali ženska srca.

Kao srednjoškolac, neposredno posle okupacije, pobedio je na jugoslovenskom konkursu za dizajn cigareta "hercegovina". Malo kasnije je sa Aleksandrom Ševartom osvojio drugu nagradu za plakat Prvog zagrebačkog velesajma. Usput je učio od Ivana Tabakovića, Franje Radočaja i Mihaila Petrova.

Na Akademiji primenjenih umetnosti je studirao u klasi profesora Vinka Grdana i Vase Pomorišca. Studirao je uporedo u kafanama "Kikevac", "Čubura", "Toplica", "Golubac", "Znak pitanja", utvrđujući gradivo u "Kristal baru", jedinom beogradskom noćnom lokalu.

Kada je 1951. diplomirao, po preporuci rektora Branka Šotre (ta preporuka je imala značaj najvećeg društvenog priznanja), zajedno sa Krletom (vajar Petar Krstić) otišao je u Sarajevo da u Školi za primenjenu umjetnost predaje dekorativno slikarstvo.

- Kako smo bili zeleni - priča Suba Čuburac. - Nas dvojica smo, kao i većina mladih iz naše generacije, verovali da je Beograd centar događanja, a da je sve ostalo, izuzimajući donekle Zagreb i Ljubljanu, uspavana provincija. A doputovali smo u Sarajevo kao turisti. Od prtljaga po koferčić. Odseli smo u hotelu "Evropa". Bili smo puni para: mogli smo s njima komotno da proživimo bar godinu dana, ali smo uspeli da ih tokom naših "istraživanja" spiskamo za nepuna dva meseca i ostanemo sasvim švorc. Onda nam je Pera Spasojević, direktor škole, ustupio jednu svoju sobicu i mi smo, tako, prestali da budemo turisti.

"Naša raja"

Tokom ta dva meseca sklopio je brojna poznanstva koja će se, s vremenom, učvrstiti kao trajna prijateljstva. Pored kolega slikara tu se našla čudna svita sastavljena od arhitekata, novinara, pesnika, proznih pisaca, glumaca, operskih pevača, balerina, filmadžija, fiskulturnika, kelnera, probisveta i sličnih.

- Kada bi ti neko u Sarajevu i u ono vreme kazao da si "naša raja", veći kompliment nije mogao da ti da - kaže Suba setno. - Jer, to se sticalo, dokazivalo i potvrđivalo u svemu što čini ljudsko, nesebično, odano i, iznad svega, druželjubivo. "Naša raja" je gradu davala posebnu draž, a taj duh se osećao svuda i u svakoj prilici. Te, pedesete godine predstavljale su u pravom smislu zlatno doba Sarajeva. Posebnu lepotu činilo je taloženo prisustvo dve civilizacije - Istoka i Zapada - njihova raznolikost, od načina mišljenja i života, preko arhitekture, običaja, do kulinarskih specijaliteta.

Mnogo godina kasnije, praveći nekakav registar imena za upravo napisanu knjigu, zapazio je da je u njoj pomeuo više od stotinu ljudi, dragih prijatelja koje je stekao u Sarajevu. Kada je knjiga štampana, setio se još nekih, ne manje važnih i dragih.

- Eh, naša raja - uzdahnuo je.

Trst je naš

- vreme tršćanske krize jedne večeri svratim kod Voje Dimitrijevića, kolege i slikara, na partiju šaha - priča Suba. - Kod njega zateknem četiri gospođe: Marija, supruga Ismeta Mujezinovića, Darka, supruga Meše Selimovića, domaćica i meni nepoznata žena. Delovale su prilično zabrinuto. Živo su raspravljale o Trstu i krizi, a ja s vrata dolio ulje na vatru. Te odavde, te odande, sve kao iz pouzdanih izvora, a Marija i Darka prihvataju. Kad je sve dostiglo vrhunac, Vojina supruga upita za mišljenje i tu nepoznatu gospođu. A ona će: "Bogme sam se zabrinula. Razmišljam, ako vi sad za ovim stolom ne rešite tu stvar, ovo pitanje Trsta, propade sve." I sve pređe u u smeh. Tad nisam imao pojma da je to moja buduća tašta. Jer, bio sam zakleti neženja.

U međuvremenu, dozna Suba da je Mileva Ćetković, kako se zvala nepoznata žena, Crnogorka koja dugo živi u Tuzli i da je to veoma uvažena porodica. Svi su ih poštovali bez obzira na veru i naciju. Dozna i to da je ona za vreme rata spasavala ljude po Tuzli, samoinicijativno i s glavom u torbi. Žena heroj.

- Kad sam sve to doznao, nisam mogao da iskažem poštovanje prema njoj - nastavlja Suba. - Jedne večeri, kod Voje i Jelene se povede razgovor o njoj i domaćica izusti: "Sube, Mileva je divna žena, ali da upoznaš njenu ćerku Zanju, koja je prevazišla majku. Odličan student, veoma društvena, svira na klaviru i harmonici, lepo peva, sportista..." Ja u šali prekidoh njen monolog, nešto sam izustio u smislu da sam ja upravo momak za ženidbu. I tad u meni nešto puče: pa, zaista jesam za ženidbu! I kao da me neko nešto pitao, ja rekoh da je u redu. "Šta je u redu?" pita me Jelena. "Pa, to, ženim se, ćerkom gospođa Mileve."

Viđenje Sube i Zanje je organizovano kao vrhunski planirana vojna vežba: scenografija, uloge, šlagvorti. Kad je sve sređeno, Suba je na to prvo viđenje, za svaki slučaj, poveo Risima, da mu čuva strah. Dogovor je bio: ako mu se cura svidi, treba da izusti: "Hoćemo li nešto popiti". Zanesen Zanjinom lepotom i šarmom, zbunjen i izgubljen, vrzmao se okolo i zamuckivao, sve dok Voja nije grmnuo: "Hoćemo li, boga mu, nešto da popijemo?"

- A ja već pijan od svega što me je snašlo, samo sam izustio da pristajem, iako Zanja nije imala pojma šta se događa, kakva joj se paukova mreža plete - smeje se Čuburac. - Kad su joj objasnili šta je, stidljivo je izustila da bi pristala, ali za godinu dana, kad diplomira u Zagrebu. Bio sam ubedljiv: venčali smo se posle nedelju dana i danas živimo u predivnom braku.

Tako se, na izvestan način, oprostio od boemije, noćnog Sarajeva i ludovanja, ali ne i od druženja. Tako dvanaest godina, ili 4.380 dana, dok se nije vratio u Beograd.

Priča o tapiseriji

Radio je sve vreme intenzivno. Ni danas ne zna gde je crpao tu snagu. Veruje da je to otuda što je hroničnu neispavanost smatrao normalnim stanjem organizma. Ostavio je za sobom mnoga dela koja su obeležila vreme. Priča o jednom sa setom.

Niko više i ne zna šta je s tom tapiserijom. Kad je satkana i postavljena da krasi zid upravo izgrađenog restorana "Dunavski cvet", na Dorćolu, 1972. godine, mnogima je izgledala kao svetsko čudo, što je uistinu i bila. Neverovatnih dimenzija od čak sto kvadratnih metara i s čudesnim spletom motiva koji su se, kao kakva priča, prelivali u prelepu kompoziciju, izazivala je divljenje svih, pa i zavidljivaca i zajedljivaca kojih je među slikarima uvek bivalo.

Priča se, bez šale, da su je - pojeli moljci!?

- Jesu. A razgovarao sam s upravnikom i upozorio ga da je tapiserija rađena od neobrađene vune rukom predene, da se mora paziti i bar dva puta godišnje čistiti i štititi od moljaca. Uzalud - priča autor Branimir Subotić, smejući se kao da priča kakav dobar vic, kao da je reč o slučajno prosutom piću, a ne o vrednom i značajnom umetničkom delu. Još je rekao, uozbiljivši se, da su gladni moljci prvo navalili na tamnije površine tapiserije, one u koje je utkana tamna vuna ovaca s Kosova i Metohije, bez namere da u to upliće alegoriju. Posle, redom.

Pomalo je, dok je to pričao, podsećao na Zuku Džumhura, svog sabrata iz studentskih dana i "Kristal bara", koji je sedeći u kafani "Grmeč" ispod upravo upropašćene slike koju je lično uradio preko celog zida, gunđao zbog mlakog piva.

Miloš LAZIĆ