Ko je sve i kako slikao Filipa Višnjića

Vuk je hteo srpskog Homera

Preko vladike Lukijana Mušickog Karadžić je tražio da mu se narisuje Vilip Slijepac za drugu knjigu narodnih pesama, ali mu nije udovoljeno

Pored pesama koje je revnosno i pažljivo beležio još od 1818. godine Vuk je počeo da prikuplja i sve druge podatke o svakom guslaru i narodnom kazivaču epike i lirike. Vrlo dobro je naslućivao da je to važno za buduću istoriju, nauku, etnologiju i etnografiju Srba.

Čini se, kako se vidi iz njegove prepiske, da je Vuku posebno na srcu bio Filip Višnjić, "srpski Omir" i "Vilip Slijepac", kako ga je nazivao; od svih narodnih pevača najpre je želeo da ima prikupljenu građu za njegovu biografiju; lično ga je upoznao u Sremu; znao je da je bez vida ostao u mladosti; od njega je u manastiru Šišatovcu, na obroncima Fruške gore, 1815. godine zapisao nekoliko pesama o srpskim ustancima i ustanicima.

U Šišatovcu "srpskog Omira" Vuku je lično "dobavio" manastirski vladika i književnik Lukijan Mušicki preko svoje sremske veze.

"Izmolujte s guslama..."

U pismu od 6. marta 1817. godine Vuk iz Beča piše Mušickom i moli ga da ovaj "jošt štogod novo prepiše od Vilipa Slijepca". U to vreme se narodni pevač i guslar nastanio u sremskom selu Grk i povremeno je navraćao u Šišatovac kod vladike.

U pomenutom pismu Vuk još kaže: "Dozovite Vilipa Slijepca (ako nije otišao u Srbiju) pa ga zapitajte koliko ima kako je osljepio, i odašta; i ostala sva njegova priključenija (na primer: kad se oženio, dokle je putovao i šta mu se znamenito događalo, itd.) pa popišite, te nam pošljite (to osobito želi g-n Kopitar). Vrlo bi dobro bilo kada biste mogli da ga izmolujete s guslama."

Mušicki iz Šišatovca Vuku odgovara tek posle tri meseca (juna 17, 1817, prepiska nije u celini sačuvana): "Ovaj mi čas dođe ključar u sobu i javi da je čiča Filip Slepac sinoć docne došao u manastir i rad se prijaviti. Sad ću vam udvoletvoriti vašoj preporuci..."

Ali, Mušicki je samo delimično udovoljio Vuku: "Za Filipovu biografiju već sam od njega sve date skupio", piše 20. jula 1817. godine.

Međutim, ove beleške iz Šišatovca nikada nisu stigle u Beč. Pronađene su u vladičinoj posmrtnoj zaostavštini - nesređene, u papirićima, pa ih je 1866. objavio dr Nikola Krstić u "Glasniku Srpskog učenog društva" pod naslovom: "Beleške pokojnog vladike Mušickog o Filipu Višnjiću."

Vuk je naročito želeo, uz biografiju ovog velikog narodnog pesnika, da ima i guslarev portret, kao vizuelni dokument i likovni prilog, u svojoj drugoj knjizi "Narodnih srpskih pjesama" (on ga u prepisci naziva "portre"). Predložio je ko bi ovaj "portre" nacrtao: pošto se dobro poznavao sa srpskim slikarem Arsom Todorovićem, preko Mušickog je tražio da ovaj narisuje Filipa Slijepca. Znajući da će to biti dosta teško kod prezauzetog slikara, pune dve godine je čekao da iz Šišatovca stigne slika srpskog Omira. A da li je, zbilja, ikada i stigla, o tome u Vukovoj prepisci nema tragova.

"Era s guslama"

Vuk je godine 1823. već bio u Lajpcigu. Stigao je tamo zbog štampanja novog izdanja svojih narodnih pesama. Iz prepiske sa Kopitarem vidi se da je knjiga mnogo zakasnela sa izlaskom iz štampe, jer se dugo čekala "figura" (crtež) koji je stavljen na naslovnu stranu. Kopitar je Vuku predložio šta bi figura trebalo da sadrži: "... jednu familijarnu scenu, jednog Homera, orkuženog mladim i starim slušaocima; ili dve scene - jednu žensku bez gusala i jednu mušku sa njima; to ćete vidjeti..."

Dakle, od željenog portreta Filipa Višnjića nije bilo ništa. Nije ga, po svoj prilici, slikar Todorović ni "narisovao" i nije stigao iz Šišatovca ni posle dve godine. U to vreme je izrada bakropisa i njegovo reprodukovanje bila mukotrpna i spora tehnika, ali Vuk nije odustajao od zamišljene ilustracije.

Kada je nije mogao dobiti od slikara Todorovića, naručio je od nekog anonimnog nemačkog bakropisca čija se porudžbina takođe neobično dugo čekala.

Bio je to "Era s guslama" (tako Vuk ilsutraciju zove u prepisci sa Kopitarem), a "elaborat" za crtež anonimnom slikaru lično je dao Vuk. Gravura je lepljena naknadno na prvu stranu, a mogla se lako odlepiti i uramiti kao minijaturna grafika. Zbog toga crteža i nema na mnogim primercima druge knjige narodnih pesama štampanih u Lajpcigu 1823. godine i sačuvanih do naših dana.

A kako se zvao nemački umetnik i ko mu je poslužio kao model - ne zna se. Ispod slike stoji potpis: "Ercegovac pjeva uz gusle". To, naravno, nije bio Filip Višnjić, koga Vuk u svoj prepisci čas zove Vilip, a čas - Filip. Sliku nisu, kao svoje autorstvo, potpisali ni crtač, ni graver. Crtež i cela kompozicija rađeni su pod neposrednim Vukovim savetom: oko guslara, brkata i mrka, okupilo se tuce bucmastih i bezizraznih glava i glavica, kako piše Vojislav M. Jovanović u jednom svom spisu o narodnim guslarima. Nošnja je dosta neodređena i teško je oceniti kojem srpskom kraju pripada. Do guslara sedi dečak sa kuburom za pojasom, a crtež, stilom i načinom izrade podseća na nemačke gravire iz osamnaestog veka.

Čitalac u čijim se rukama nađe ova druga knjiga narodnih pesama lako zaključuju da je "Eru s guslama" crtao stranac (gola kolena i muskule Rimljanina). Guslar baš ničim nije mogao da podseća na slepog "srpskog Omira", pa se još i danas, s pravom, veruje da je nemačkom anonimnom slikaru kao model lično poslužio sam Vuk Karadžić.

Serbski Omir

U broju od 11. februara 1839. godine "Srpski narodni list" (izlazio u Pešti pod uredništvom Todora Pavlovića) objavio je litografiju poznate srpske slikarke Katarine Ivanović (rođena u mađarskom Stonom Beogradu, akademiju završila u Beču). Ispod litografije je pisalo: "Veštom rukom naše poznate u Beču živopiskinje po našem kazivanju risovani obraz serbskog barda ili Omira..."

Naravno, ni ovo nije mogao biti lik Filipa Višnjića. Na slici je predstavljen lik opšteg srpskog guslara. Višnjić nije mogao da bude model "živopiskinji", jer je u to vreme Filip bio već među mrtvima (umro 1839, i 70. godini).

Prelazeći iz Bosne u Srem poznato je da je Višnjić poslednjih deset godina života proveo u sremskom selu Grk, a u znak sećanja na svog slavnog sugrađanina 1887. godine seljani su odlučili da u selu podignu spomenik slepom guslaru. Za ovu svečanost je novinar Ivan Ivanić napisao i objavio knjigu "Filip Višnjić, srpski pesnik, junak i guslar". Korice su bile ukrašene slikom "Ded i unuk", a upravo ista ova litografija godinama je bila na svim koricama pesama koje su u Novom Sadu štampala "Braća M. Popović". Ivanić je od njih pozajmio kliše za svoju knjigu koja je pečatana u Sremskoj Mitrovici.

Slepi guslar sa unučetom - u nedostatku bilo kakvog drugog autentičnog likovnog dokumenta - trebalo je da predstavlja Višnjićev lik: seda starina sedi pod hrastom lužnjakom (nekada ukrašavali na sve strane srpska područja) i peva uz gusle, ali to nikada, i nigde, nije moglo biti prihvaćeno kao autentični lik - "srpskog Omira".

Likovu su zamenjeni

Poznati naš litograf i pionir srpske fotografije - čiji je jubilej upravo 2000. godine obeležen - Anastas Jovanović objavio je 1848. jednu litografiju pod naslovom: "Srbi oko pevača". Guslar u narodnoj nošnji, mlad i lep, kicoško uvrnutih (husarskih) brkova, sa obaveznom kuburom za pojasom, okružen poznatim likovima tadašnjeg umetničkog, naučnog i političkog sveta Kneževine Srbije - sedi pod drvetom i gusla.

Kada je Andra Gavrilović 1901. godine u Zagrebu štampao knjigu "Znameniti Srbi ćîć veka", među znamenite je uvrstio Filipa Višnjića. Iz litografije Anastasa Jovanovića je uzeo lik guslara i ispod njega stavio potpis: Filip Fišnjić.

U tadašnjoj javnosti, s početka 20. veka, knjiga Andre Gavrilovića je doživela mnoge zamerke, a jedna se posebno odnosila na guslarev portre. Kako je, na primer, graknuli su mnogi kritičari, mogao ispod slike sa Jovanovićeve litografije da stavi potpis "srpskog Omira" kada se vrlo dobro zna da je to lik Laze Zubana, jednog od dvorskih ljudi na dvoru Obrenovića.

Naravno, Gavrilović je odmah uvažio ove kritike, a svoj postupak ocenio kao ličnu brzopletost i nepromišljenost, uz obećanje da će grešku u sledećim izdanjima ispraviti "na opšte dobro čitateljstva", i "posebno Filipa Slepca".

I Andra Gavrilović je već u sledećem izdanju knjige "Znameniti Srbi ćîć veka" obećanje ispunio: od anonimnog zagrebačkog karikaturiste Josipa Danilovca zatražio je da mu ovaj napravi lik Filipa Višnjića, onako kako ga on zamišlja. I Danilovac, bez velike ambicije i inspiracije - tehnički i zanatski dosta korektno - želju Andre Gavrilovića je ispunio: 1901. godine naslikao je portret slepog guslara - zabačene glave, retke bele kose, praznih očnih duplji, sa guslama i naručju...

Ovaj portret je do dana-današnjeg umnožen bezbroj puta, u stotinama hiljada primeraka, kao "autentični - Filip Višljić". Smatrajući svoju uslugu prema zahtevima Andre Gavrilovića beznačajnom, Josip Danilovac (najviše sarađivao u bečkim humorističkim listovima) svoje delo čak nije hteo ni da potpiše, tako da se dugo nije znalo ko je autor portrea koji u predstavama mnogih generacija, već čitav vek, živi kao "pravi" lik velikog narodnog pesnika i guslara, za kojim se još i danas traga.

Međutim, da je slikar Arsa Todorović ispunio Vukove želje iz 1817. godine i "narisovao lik srpskog Omira", možda bismo danas imali autentičan portret Filipa Višnjića, najvećeg srpskog narodnog pesnika.

Ljubomir TEŠIĆ