Na gradilištu Svetosavskog hrama u Beogradu

Zvona koja sviraju

Umesto zvonjave sa vračarskog platoa razlegaće se refreni pravoslavnih melodija, a atomski sat iz Štutgarta najavljivaće najtačnije vreme

Višedecenijske rasprave i dileme su konačno rešene: idućeg leta u Svetosavskom hramu na vračarskom platou biće instaliran karilon. Reč je o vrednom koncertnom instrumentu, koji pomoću klavijature i zvona daje melodiju, baš kao što klavir to čini pomoću klavijature i žica ili orgulje pomoću klavijature i cevi. S tim što je karilon veći, teži i skuplji. Spada u retke ako ne i najveće instrumente koje je čovek izumeo. Kažu da svojom svirkom stvara prijatnu atmosferu duhovnosti.

(Nastavak sa prve strane)

Na konkurs koji je raspisao Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve kao investitor gradnje ovog spomen-hrama osnivaču srpske crkve Svetom Savi ponude su poslale dve firme - "Grasmajer" iz Austrije i "Petit Fricen" iz Holandije. Obe firme postoje oko četiri veka, imaju dugu porodičnu tradiciju u livenju zvona i vodeće su u svetu u ovoj oblasti.

Naručeno 45 zvona

Srpski patrijarh Pavle, mitropolit Jovan, vladike Sava, Vasilije i Justin, protoneimar hrama profesor dr Vojislav Milovanović i akademik Dimitrije Stefanović odlučili su da prihvate ponudu "Grasmajera" iz austrijskog grada Inzbruka. Naručeni karilon imaće 45 zvona, različite težine i veličine, u hromatskom nizu od E1 do C5, u rasponu od četiri i po oktave i četiri klateća zvona u tonovima Go, Ao, C1 i D1, znači ukupno 49. Najveće zvono biće prečnika od 204 santimetra i teško 5.700 kilograma, a najmanje će biti široko samo 20 santimetara i teško jedanaest kilograma.

- Četiri zvona biće klateća, uobičajena u našim crkvama, koja zvuk proizvode klaćenjem, a zvona u karilonu imaće magnetne čekiće koji udarcem proizvode ton. Sva četiri klateća zvona biće montirana u jugozapadnom zvoniku, a karilon u severozapadnom zvoniku hrama. Imali smo u vidu da su ova četiri zvona, tako da kažem, glasnija i njih smo namerno planirali za zvonik koji je bliži vračarskoj padini, uvažavajući da se na severozapadu hrama nalaze stambene zgrade izgrađene posle početka gradnje hrama - ističe profesor dr Vojislav Milovanović.

U pravoslavlju se smatra da su zvona usta crkve kroz koja se molitve upućuju gospodu. Mada nije neuobičajeno da se bogomolje grade čak i vekovima, podizanje hrama na Vračaru ima dugu i bogatu istoriju. Moglo je da se desi da ovo najveće svetilište Srpske pravoslavne crkve ostane još dugo nemo ako ne i sasvim jer su se zgode i nezgode dešavale od 1924. godine kada je raspisan konkurs za gradnju ovog hrama.

Društvo "Sveti Sava", koje je raspisalo konkurs i prikupljalo novac za gradnju, tada nije dodelilo prvu nagradu a drugonagrađen je bio projekat arhitekte Bogdana Nestorovića. Taj projekat je predviđao zvonaru kao poseban deo jer je u to vreme vračarski plato bio bez zgrada pa se planiralo da se on pretvori u svetosavski trg u čijem bi središtu bio hram. Nestoroviću je za unutrašnju dekoraciju bio naknadno pridodat arhitekta Aleksandar Deroko. Njih dvojica su razradili sve planove do detalja, i izgradnja je početa 1935. godine. Ali još u toku konkursa među beogradskim intelektualcima se razvila polemika o tome kako treba budući hram da izgleda.

Srpsko udruženje arhitekata je insistiralo da se hram ne zida u srpsko- vizantijskom stilu, već u zapadnom, modernističkom. Njihov argument je bio da bi se tako približili zapadnoj Evropi koja je civilizovana, a srpsko-vizantijski stil je, po njihovom mišljenju, bio zastareo i prevaziđen. Čak je i kralj Aleksandar Karađorđević zagovarao ideju da budući hram simboliše njegov ekumenizam i da izgledom miri hrišćanski svet, pravoslavce i katolike.

Društvo "Sveti Sava", čiji je jedan od članova bio i naučnik Jovan Cvijić, ipak se opredelilo na kraju za rešenje hrama koji podseća na čuvenu istanbulsku Aja Sofiju, inače nastalu u doba kada je hrišćanska crkva bila jedinstvena. Rasprava je privremeno utihla kada je počela gradnja hrama, a zvonara nije ni započeta jer je uobičajeno da se ona podiže na kraju svih radova. Besparica je usporavala gradnju a Drugi svetski rat je prekinuo na dugo, i ostali su zidovi od opeke visoki nekoliko metara. Tu su Nemci napravili skladište i garažu.

Tiša zbog stanara

Hram je posle rata zarastao u korov, a vrlo blizu njegovih zidina nicale su višespratnice. Praktično u "dvorištu" mu je izgrađena naknadno i Narodna biblioteka Srbije. Porta hrama je stešnjena i pretvorena u mali park a od budućeg svetosavskog trga nije ostala ni ideja. Tek osamdesetih godina ponovo vaskrsavaju ideje o nastavku građenja hrama i temelji od opeke Bogdana Nestorovića i Aleksandar Deroka nastavljaju da rastu uvis, ali sada od lakog betona.

Predviđene kupole za zvona bile su sa dve strane zazidane pa se zvuk zvona ne bi prostirao ravnomerno. Postojala je opasnost da najveći hram ostane nem. I tako tražeći rešenje došlo se na ideju da se instalira karilon ili kako se još zove taj instrument - glokenšpil. Odmah su se javili poznavaoci koji su se pozvali na kanone Srpske pravoslavne crkve da bi ova novotarija bila u suprotnosti sa našom tradicijom.

Njihov argument je bio da se katolička i pravoslavna zvona razlikju i po obliku i po masi, načinu kačenja, obliku i težini klatna i na kraju i po načinu livenja. To se najbolje primećuje u načinu prostiranja zvuka. U pravoslavnom zvonu, pored osnovnog tona koji je karakteristika svakog zvona, postoji i naglašeni odzvon, odjek. Ovaj odjek daje zvonu dušu, smatra se da je on veza između vernika na zemlji i Boga, a karilon nema odzvon, ne klati se nego čekić udara u zid zvona. Pošto su se mnoge livnice zvona u Srbiji svremenom ugasile, tradicija livenja je gotovo usahla, a u prethodnoj Jugoslaviji Slovenci k’o Slovenci iskoristili su gladno tržište i iz livnice u Zalecu zvonima snabdevale i pravoslavne i katoličke crkve širom zemlje. Tako je tradicija počela polako da se zaboravlja.

- Opredelili smo se za ovakvo rešenje jer su zvona u karilonu manjeg intenziteta, tiša su, da kažem i prijatnija - napominje profesor Milovanović, skrećući nam pažnju da na prelasku iz dvadesetog u dvadeset prvi vek postoje mnoga iskustva, pozitivna i negativna, koja treba uvažavati.

U Evropi postoje zakonske odredbe u većini zemalja, pa i kod nas, u zaštiti od buke, mada su svuda verski objekti zauzeti iz ograničenja. Ali, treba sve imati u vidu.

- Sva preliminarna merenja su pokazala da ta zvona neće stvarati buku onim ljudima kojima zvona, tako da kažem, nisu draga - kaže protoneimar Milovanović. - Vođeno je računa o svemu, i o tradiciji i o kanonima. Mi smo sugerisali graditeljima kakva hoćemo zvona. Sva ona će imati i ornamentiku i ćirilični ispis jer svako zvono ima svog donatora. Ukupna cena je 330.000 dolara. Četiri najveća zvona biće ukrašena i likovima naših svetitelja. Svih 49 zvona težiće 20.600 kilograma, njima će se kompjuterski upravljati da bi mogle da se izvode i memorisane melodije. Crkva mora da ide u korak sa vremenom, pa će zvona na Hramu Svetog Save imati prijemnik tačnog vremena atomskog sata iz Štutgarta, tako da će se sa velikom preciznošću označavati puni sati, pola i četvrt sata. Zvona će izvoditi kratke melodije prilikom označavanja punih sati, a podne će označavati refren svetosavske himne. U svetu je poznata vestminsterska melodija praćena dubokim tonovima "Big Bena", a ja se iskreno nadam da će Beograd biti bogatiji i poznatiji po svetosavskoj himni u podne.

Profesor Milovanović kaže da ih često pitaju da li je u pravoslavlju običaj da se svira zvonima.

- Odgovaramo, jeste. U mnogim crkvama se to radi, ali kod nas je to retkost jer zbog besparice mnoge crkve imaju malo zvona, najviše tri ili pet, pa je time otežano sviranje. Ali i kad su kupovana imala su neki motiv, sklad sa tonske strane. Skromnije ili bogatije, ali i to su melodije.

Ubrzaće se završetak

Na pitanje kada će hram na Vračaru biti završen, protoneimar Milovanović kaže da sa aspekta struke on može vrlo brzo da bude gotov, podseća nas ujedno da se sredinom osamdesetih planiralo da se preda vernicima na upotrebu još 1991. godine, ali priliv novca je takav da gradnja teče sporo. Sedam godina se do ovog proleća praktično nije radilo, a od aprila ponovo odjekuju čekići, zvuci građevinskih mašina a radnici mile uzduž i popreko hrama.

- Poslednjih desetak godina su za sve nas vrlo teške, upravo zbog toga će sve trajati duže. U sledećim godinama očekujemo zahuktavanje gradnje i konačno završavanje. Ne mogu da budem precizniji i konkretniji jer mnogo šta ne zavisi od nas koji se brinemo o gradnji. Zna se da će sada, sredinom septembra, doći u Beograd predstavnici firme "Grasmajer" na potpisivanje ugovora po kojem će oni u sledećih godinu dana isporučiti i instalirati zvona, čime će jedna važna etapa biti zaokružena.

Inače, kada se govori o veličini Hrama svetog Save i uopšte o veličini sličnih, nekoliko kriterijuma određuje mesto na rang-listi u svetu: površina osnove, kubatura, visina, a i, što kaže profesor Milovanović, broj ljudi koji odjednom mogu da stanu unutra. Prema svim tim kriterijumima beogradski hram, najbolje je tako reći, spada u najveće na svetu. Na primer, odjednom u njegove zidine može da stane gotovo deset hiljada ljudi, što je stvarno impozantna brojka.

A para za njegovo konačno završavanje treba, kako kaže profesor, od dolar do dolar i to po svakom Srbinu. Ne izbegava da kaže cifru, ali je lako pretpostaviti koliko je to. U finansijskom smislu ovaj hram je završen tek pola. Jer, tek kad se zagleda iznutra, shvata se da još mnogo šta treba uraditi. Spolja, utisak može da prevari, jer što se tiče betona sve je završeno. Ali, ostaju unutrašnje freskoslikanje, pa ikonostas, oltar... Rešenje pitanja zvona samo nas sve više uverava da Hram svetog Save postaje hodočasno mesto za sve pravoslavce.

Ozren MILANOVIĆ