Ispovest nevino optuženih (2)

Oni se nas, ipak, plaše

"Srbe su zamišljali kao čudovišta, primitivce, krvoločne ubice spremne na svako zlodelo. Odjednom je ta njihova bajka počela da se osipa", priča Miroljub Momčilović, koji je trinaest meseci na pravdi boga bio u zatvoru u američkoj vojnoj bazi "Bondstil"

Posle trinaest meseci zatočeništva u sredu, 9. avgusta, Jugoslav, Boban i Miroljub Momčilović su pred sudskim većem kojem je predsedavao međunarodni sudija iz Francuske proglašeni nevinim i pušteni iz zatvora u američkoj vojnoj bazi "Bondstil". Domogli su se uže Srbije i danas su, na okupu s porodicom, na dalekoj periferiji Niša. Tavore svoje prognaničke dane.

Ovo je nastavak njihove priče o događajima koji su im izmenili život i ovu, do pre godinu dana imućnu, poštenu i vrednu porodicu doveli do ivice očaja.

Kula od karata

- Kada smo dovedeni u "Bondstil", posadu ove vojne baze su činili Amerikanci i Nemci - priča Miroljub Momčilović. - Među njima, čini mi se, svaki peti vojnik je bila žena. Bili su nepoverljivi i uplašeni, ali i iznenađeni, jer su nas, Srbe, zamišljali kao čudovišta, primitivce, krvoločne ubice spremne na svako zlodelo... Šiptari su za njih bili "nevinašca" i "žrtve", pitom narod koji smo mi, Srbi, terorisali decenijama. Ali, odjednom je ta njihova bajka počela da se osipa. Stvarnost je bila mnogo drugačija od pisanja njihovih novina, od televizijskih snimaka, od priča koje su im pričali pre nego što su ih uputili ovamo, na Kosovo i Metohiju, u nekakvu humanitarnu misiju.

U nedelju, 11. jula, Momčilovići su smešteni u zatvorski deo baze. Taj "zatvor" je činilo šest velikih šatora i četiri manja, za "izolaciju" i ženske zatvorenike. U jednom šatoru su bili Srbi, u ostalih pet Šiptari.

- Bili smo odvojeni sa dva reda bodljikave žice. Taman posla da smo bili zajedno: pa Šiptari su nasrtali na čuvare, a šta bi s nama radili teško mi je i da zamislim. Po pravilu su nas gađali flašama, grudvama zemlje, čime stignu, a bazom je stalno odzvanjalo njihovo: "Nonen jaćivša škavin" - mamicu ti srpsku. To šiptarski prevodioci nikada nisu preveli oficirima koje je interesovalo šta to zatvorenici viču.

Prevodioci su Srbima pokušavali da zatvor pretvore u pakao. Uskraćivali su im posete, pakete, poštu, a njihovo "prevođenje" je mnoge koštalo dugogodišnjeg zatvora.

- Vreme je činilo svoje i vojnici su, malo-pomalo, počeli da shvataju ko je ko i šta je šta. Prvobitan strah i nepoverenje prema nama, Srbima, iz dana u dan su se topili i mi smo, bar kod nekih od njih, uživali pritajenu naklonost. Istovremeno, Šiptari, njihovi "saveznici" i "nevinašca", sve otvorenije su se pokazivali u pravom svetlu. Samo izgleda da je neko i o tome vodio računa: posade su se smenjivale na nešto manje od šest meseci, nije bilo vremena da se vojska sasvim preobrati. Ipak, svaka nova posada je bivala sve mekša prema Srbima, što je već bio nekakav znak.

Zatvorski režim

- Nikada nisam bio u zatvoru, pa ne mogu da procenim da li je u "Bondstilu" režim bolji ili gori nego drugde. Bili su, uglavnom, korektni prema nama. Hrana je bila vojnička: ono što je jela vojska jeli smo i mi. Imali smo izbor od dvadeset četiri jela spakovanih u plastificirane vrećice. Šiptari su prvi počeli da izvoljevaju u pogledu ishrane, ali to je bila najobičnija farsa. Dobili smo zatvorske uniforme narandžaste boje i obuću. Nisu nas terali da radimo, ali su nam, s vremena na vreme, nudili da odradimo neki posao u zamenu za sitne pogodnosti: istovarimo šleper sa flaširanom vodom, pa dobijemo čokoladu, sladoled, bocu koka-kole...

U početku je važilo pravilo da se zatvorenici bude u pet ujutru, da se prebrojavaju odmah po ustajanju i u osam, kao i uveče pred spavanje. Kako je vreme odmicalo i to se menjalo.

- Ustajali smo u petnaest do osam, a jednog bismo zadužili da u šest za sve nas primi sledovanje hrane. Kupatilo je bilo takođe pod šatorom, a kupanje obavezno svaka tri dana: leti nam je ovo bilo malo, zimi suviše često, ali taj propis se poštovao i svi su ga se strogo pridržavali. Nismo smeli da držimo lične stvari, a posebno su pazili da se nekome u džepu ne nađu igla i konac ili grickalica za nokte, kao da je reč o najstrašnijem smrtonosnom oružju. Mi smo u našem šatoru imali čak i tranzistorski radio: ne mogu da kažem gde smo ga i kako krili pred redovnim pretresima prilikom kojih su pronalazili i igle... To skrovište će valjati Srbima koji su danas u "Bondstilu" ili će tek biti u njemu.

Posete zatvorenicima su bile dozvoljene a pravila veoma liberalna. Međutim, to je važilo samo za Šiptare, koji su primali i po nekoliko poseta dnevno.

- Moja supruga Gorica je četrnaest puta dolazila do baze, a samo jednom joj je obezbeđena pratnja Kfora. Ipak, uspela je da nas vidi samo tri puta. "Prevodioci" su uvek nalazili načina da je prevare, da izigraju propise. A ona je svaki put stavljala glavu u torbu da bi nas videla.

Bez nade

- Prvih mesec dana nekoliko puta nas je posetio istražni sudija Tabaković, Srbin, koji je uz saglasnost vlade i ministarstva ostao na Kosovu i Metohiji da radi svoj posao. Uveravao nas je da svi dokazi upućuju na to da smo apsolutno nevini, ali da sudija, Albanac, neće da prihvati video- traku. Tešio nas je da je to tehničko pitanje.

Na toj video-traci se vidi sedam napadača na kuću porodice Momčilović. Ali, u izjavama koje je "sudija" prikupio kuću su, navodno, u šali napala samo trojica njih.

- Posle svega to jeste tehničko pitanje: do kuće su došla navodno trojica, od te trojice dvojica su ubijena, dvojica su ranjena, a dvojica su prijavljeni kao svedoci! U izveštaju jedinice Kfora koja je učestvovala u okršaju piše da je jedan od napadača ubijen u zelenom "mercedesu" iz kojeg je otvarana vatra po vojnim položajima, da je u tom istom vozilu ranjen jedan od napadača, da je Afrim Gagica, za čije ubistvo nas terete, ubijen iz snajpera u ulazu solitera, na stotinak metara od naše kuće... Sve lepo piše, ali ni taj izveštaj nije bio verodostojan za ovog "sudiju". Znali smo, ako bude po njegovom, po svedocima i "prevodiocima", dobićemo najmanje po četrdeset godina robije... I usred istražnog postupka sudija Tabaković je nestao. Otišao je s Kosova, sve je prešlo u ruke njegovog "kolege" Šiptara. U to vreme nas je posetio predsednik suda iz Prištine da nas obavesti kako istraga može da traje najviše šest meseci, ali da zbog vanrednih okolnosti može da se produži dva puta po tri meseca. I tada smo izgubili nadu da ćemo biti skoro pušteni, čak i ako se dokaže da smo nevini. Bili smo u pravu, potrajalo je trinaest meseci.

Kuća ponovo na meti

Boban, Jugoslav i Miroljub, zatočeni u "Bondstilu", sve do svog oslobađanja nisu znali šta se događalo sa ostatkom porodice. Gorica, koja im je dolazila u posetu, nije htela da ih opterećuje time.

- Sad znamo. U ponedeljak, 11. jula, naši su se vratili u kuću jer su iz Beograda došli moj brat Goroljub i njegov sin. Stvari su bile razbacane, bilo je očigledno da je izvršena temeljna premetačina, ali osim oružja, kamera i nekih sitnica sve je bilo tu. Međutim, u sredu uveče, pet dana posle prvog napada, ponovo su jurišali na kuću u kojoj su se u tom trenutku nalazili Gorica, snaja Radica, brat Goroljub i otac Kirilo, iguman manastira Draginca, prijatelj naše kuće. Šiptari su došli da kuću opljačkaju. Bilo ih je mnogo i Goroljub je ispalio hitac iz pištolja u vazduh, kako bi alarmirao kforovce. Opet su prošli isto: infracrveni nišan, vezivanje, maltretiranje... Tada su se spakovali, ceo život, sav imetak koji je mogao da stane u jedan automobil, i krenuli put uže Srbije. Kuća je docnije opljačkana i spaljena. Načuo sam da su naše mašine danas u jednom selu u okolini Gnjilana, a ostalo ko zna gde.

Odnekud je dobio fotografiju na kojoj se vide spaljeni ostaci nekad lepe kuće.

- Među stvarima koje je Gorica ponela se nalaze i tapije, dokumenta za zemlju i kuću. Kad-tad će to vredeti nešto, makar na sudu. Jer, samo taj plac je koštao oko pola miliona nemačkih maraka...

Život teče dalje

- Posmatrao sam pažljivo Šiptare zatočene u bazi. Jesu oni imali drukčiji tretman nego mi, Srbi, ali ne bih prešao kod njih ni za šta na svetu. Među njima su postojali otvoreni sukobi između pristalica Tačija i Rugove, izbijale su strašne i krvave tuče. Ne znam kako, ali oni su uspevali da u zatvor prošvercuju drogu, verovatno heroin, i da je koriste maltene naočigled stražara. A nama je bilo zabranjeno čak i pušenje.

Priča da su šiptarski zatvorenici, zapravo zatvoreni Šiptari, nasrtali na stražare i vojnike, a da su im najčešće na meti bile žene.

- Međutim, Jugoslavu je jedan američki oficir ispričao da su potpuno drukčiji kad su sami pred istražiteljem: plaču, pravdaju se, izvinjavaju, mole za milost... On, reče, ne može da shvati kakvi su to ljudi?

Odbojnost posade baze prema Šiptarima je rasla iz dana u dan i to se zatočenim Srbima činilo kao da je reč o povećanju njihove naklonosti prema drugoj strani.

- Ma, nikada oni nisu prestali da se pribojavaju nas, Srba. Može biti da im je s vremenom proradila savest, ali strah je ostao. I poštovanje. Kad god bi u "Bondstil" došla neka vojna ili humanitarna delegacija, obavezno bi ih proveli i kroz zatvor, ali uvek kroz naš, srpski šator, nikada kroz šiptarski. Stražar nam je gestovima jednom pokazao da u njihovim šatorima zaudara. I jedan zanimljiv detalj: Jugoslav i Boban znaju engleski, ali ne dovoljno dobro da bi razgovarali sa istražiteljem. Ipak, pričali su sa vojnicima i ovi su bili zapanjeni što Srbi, obični ljudi, poznaju istoriju ili geografiju Sjedinjenih Američkih Država bolje nego mnogi Amerikanci. Čudili su se njihovom obrazovanju, divili poznavanju moderne kompjuterske, video i audio tehnologije, zbrkano pokušavali da se nadmeću s njima u znanju... Šteta je što svojevremeno nismo svi naučili engleski dovoljno dobro da s njima razgovaramo, čuli bi oni svakojaka čuda od nas.

Sapatnici

Pokazuje jednu fotografiju na kojoj je grupa ljudi odevenih u narandžaste zatvorske uniforme. Upire prstom i priča, redom, odozgo udesno i nadole.

- Ovo smo Jugo i ja, kraj nas je Švajcarac koji se pobio u gnjilanskom hotelu s vojnicima, pušten je posle pet dana. Do njega je dr Dragan Nikolić, osuđen je na dvanaest i po godina jer je, navodno, predvodio 43 srpska tenka i tri "prage" u napadu na jedno šiptarsko selo, iako je katolički pop potvrdio da je tog dana, drugi dan Uskrsa, bio kod njega na ručku. Božidar Stojanović je optužen za ubistvo motkom, još mu nije suđeno. Blagoje Petković je prvi zatvorenik "Bondstila", nosi broj 001. Njega su napali Šiptari, pripadnici UČK u njegovom stanu i on je u samoodbrani pucao. Terete ga za pogibiju jednog Srbina na suprotnom kraju grada, osuđen je na trinaest godina i devet meseci zatvora. Stoja Đurišić je naš advokat. Do nje je Momčilo Trajković, načelnik SUP-a Kosovske Kamenice. Radio je na ličnim dokumentima. Optužili su ga za jedno ranjavanje, sada ga terete za trinaest ubistava, osamnaest ranjavanja, paljevine, pljačke, komandovanje paramilitarnim formacijama, vojskom i policijom, za sve osim za silovanje. Čeka suđenje. Miloš Jokić je optužen za genocid, silovanja, ubistva, proterivanje dve hiljade Šiptara.

Zatim je Miroljub nastavio:

- Raif Redžepi zvani Rajko, Rom: njemu su Šiptari oteli brata i sina, a on im je odgovorio tako što je oteo osam Šiptara, pa jednog od njih pustio da prenese poruku o razmeni. Njega su nedavno oslobodili. Ovog niko ne poznaje, ali se već treći put nakratko pojavljuje u "Bondstilu". Iz Mogile je, navodno je dolazio zbog posedovanja oružja. Ljubomir Maksimović je bio jedini Srbin, muškarac, u Uroševcu. Sedam puta su ga dovodili u "Bondstil", a poslednji put pod optužbom da je tukao majku. Slađan Pećinoćević je zbog posedovanja oružja osuđen na tri meseca zatvora: da je posedovao heroin odležao bi tri puta manje. Ovo je Boban, a do njega je Saša Arsić, koji je, navodno, ubio jednog Šiptara: priznao je ubistvo kada su mu rekli da su u "Bondstil" doveli celu njegovu familiju.

Miloš LAZIĆ