|
Dubašnica: strogo kontrolisana tajna Bodljikava žica za Miloševićev mir Šta je sve saznao i doživeo naš reporter koji je tragom glasina krenuo u zabranjenu zonu ka Crnom vrhu i zaključanoj kapiji dobro čuvanog poseda okruženog šumom Dubašnica na regionalnoj karti nije označena. Niti četrnaest kilometara puta koji se prema crnovrškoj vrleti odvaja od onog glavnog pored Borskog jezera. Taj regionalni, što od Žagubice vodi prema Boru, prepun je rupa, sav izlokan. Ovaj, pak, koji vodi ka Dubašnici kao da je preslikan sa alpskog pobrđa u Švajcarskoj. Ravan je i besprekoran sa blagim krivinama ispred kojih su postavljeni saobraćajni znaci kao da je reč o nekom izuzetno značajnom mestu. A da je značajan - jeste. I to izuzetno. O tome govori i znak-pano na početku puta. Na njemu piše da se strancima zabranjuje kretanje ovim putem automobilom i pešice. - Ha, stranci?! - kiselo se osmehuje naš saputnik i kolega Miroslav Radulović. - Pa doskora, dok onaj čačanski bager nije završio posao u Beogradu, na ovom putu policija je izuzetno strogo kontrolisala i naše ljude. Svako je bio sumnjiv. "Zabranjeni grad" je izuzetno bio čuvan. I kada je predsednik Milošević bio u njemu i onda kada nije. "Da se odmah udaljite!" Miroslav Miško Radulović je novinar borskog "Kolektiva" i već sedam godina, sa ženom Dušicom, izdaje i uređuje "Borske novine". Ove, kako je u zaglavlju istaknuto, "nezavisne novine" izuzetno su doprinele da rudarski i rodni grad mr Nikole Šainovića od ove jeseni ne bude više crven. - Od njih - kaže on - više nije moglo da se diše. A u odnosu na ono kako su se ponašali i kakvu su politiku vodili, dim iz topioničkih dimjaka bio je kao melem. Pravi melem za pluća je, ipak, ovde u pobrđu Crnog vrha. Subota je, sunčan je i topao dan, pa besprekorno čist planinski vazduh prosto opija dok hitamo automobilom prema homoljskom "zabranjenom gradu". Na deonici od prvih nekoliko kilometara s obe strane puta je na desetine vikendica Borana. Posle opažamo samo retke pojate meštaca Zlota smeštene na blagim planinskim prevojima i u udolinama. Između njih livade, a još češće guste listopadne šume. Pozlaćeno lišće bukava i grabova prekrilo je zemlju bojama jeseni. Na manjem platou, desno od "specijalnog puta", dve nepodložene ćumurane. U šumama dalje potmulo brujanje ponekog traktora. Zloćani u svoje domove odvoze prepune prikolice bukovine za predstojeću zimu. U ovom delu istočne Srbije ona je, inače, i duga i oštra. Kao da je i mi malo predosećamo dok grabimo ovim "putem kojim se ređe ide". Maltene, do juče su ovde bili do zuba naoružani policajci. Stajali su uz samu ivicu puta ili su bili zaklonjeni u žbunju i grmlju pored. Samo su ptice imale slobodu kretanja. I konačno, posle dvadesetak minuta vožnje, pred nama se ukaza nepregledna betonska ograda od prepletene bodljikave žice. Dvokrilna metalna kapija je napravljena od četvrtastih šipki sa zaoštrenim vrhovima. Na levoj strani je znak da je zabranjen ulaz pešacima, a na desnoj da nije dozvoljeno fotografisanje. Iza kapije asfaltni put, blago natrkiljen listopadnim rastinjem, vodi u nepoznato... I to je sve što se vidi. Zastajemo i osluškujemo. Grobnu tišinu remeti samo povetarac. Imamo utisak kao da je ovaj ograđeni prostor davno napušten, zaključan i zaboravljen. Levo, ispred kapije interfon. Pritiskamo dugme i posle kraćeg čekanja odaziva se ženski glas. Prijatan je i služben. Predstavljamo se i pitamo da li možemo unutra. - Imate li dozvolu MUP-a? - pita glas. - Kojeg MUP-a? - odgovaramo pitanjem. - MUP-a iz Bora. - Nemamo, ali ako je unutra gospodin Banjac? Sa njime se znamo... - Ne, gospodin Banjac nije ovde. - Pa kako onda da uđemo? Šta nam predlažete? - Da se odmah odavde udaljite! - oštro završi razgovor nepoznata sagovornica. I - kvrc. Nema više ni reči. A ni eventualnog ubeđivanja da nas puste unutra. I šta sad? Zar da ceo put bude uzaludan? Ipak, ne pristajemo da nas zatvorena kapija obeshrabri. Vlasnik vile - policija Čovek za koga smo nama nepoznatu vratarku pitali zove se Hranislav Blagojević. U boru je poznatiji kao Banjac. Radio je u odeljenju Državne bezbednosti u borskom MUP-u. Posle penzionisanja je kao jedan od poverljivih ljudi postavljen za jednog od domaćina u ovom tajanstvenom zdanju, u delu Crnog vrha koji se zove Dubašnica. Da li je glavni ili je "do glavnog", jedino u to nismo sigurni. Pouzdano je samo da o ovom savremenom dvorcu brinu samo izuzetno poverljivi ljudi. Ne odustajemo od namere da ovaj tajni Miloševićev bivak makar i izdaleka vidimo. Građevina je, to smo pre dolaska saznali, na površini od oko trideset hektara koji je, baš kao i deo koji smo videli pored ulaza, opasan ogradom od pletene bodljikave žice. Sada tu ogradu pratimo dok vozimo po prilično dobrom makadamskom putu. On vodi nadesno od ograđenog kompleksa i gotovo da je paralelan sa ogradom. Sa unutrašnje strane su gusto posađene jele, visoke četiri, pet metara, koje zatvaraju pogled. Nešto više od trista metara tako, a onda prostrani proplanak sa retkim bukvama. Sa jedne i druge strane - ograde. I, evo, na nekoliko stotina metara iza žice, preko krošnji, izviruju - tajna rezidencija i boravište Slobodana Miloševića. Na dva sprata je i sa krovom nalik na pagodu. Očigledno je da je prvobitno zdanje dograđivano i proširivano. Iznad onog glavnog dominira neobičan dimnjak. Podseća na malu osmatračnicu, dok manji beličasti trouglasti krov na povećoj zelenoj površini bliže ogradi liči na solarijum. Dva velika "bela tanjinam prilično zaklanjaju mlade jelke. One će za nekoliko godina sasvim da zatvore vidik prema ovom dobro čuvanom dvorcu. Slikamo brzo, a onda hitamo prema automobilu. Pomalo i strepimo zbog filma. Ovo je objekat pod izuzetnom kontrolom policije. Zvanično pripada Republičkom MUP-u. Da će tako biti, znalo se, inače, još 1979. godine kada su ugovor o izgradnji zdanja potpisali inženjer Ljubomir Đuričić, ondašnji direktor zaječarske "Timogradnje", u ime izvođača radova, i Viobran Stanojević, tadašnji republički sekretar za unutrašnje poslove, u ime korisnika. Nije, inače, nikakva tajna da je ondašnje srpsko rukovodstvo ovim objektom htelo da se dodvori "voljenom Titu". Da mu bude ugodno kad na Crni vrh dođe u lov. Josip Broz je, međutim, još dok je zgrada podizana, umro, a od pre sedam-osam godina ova Titova nesuđena "lovačka kuća" rezervisana je za Slobodana Miloševića. Da predsedniku bude udobno Pre njega su ovde, od 1983. godine, lovili Stane Dolanc, Ali Šukrija, Rahman Morina i mnogi drugi funkcioneri. Bio je tada to i relativno skromniji objekat širine dvadeset, a dužine trideset metara, na dva sprata, sa atomskim skloništem. Odaje je drvenarijom opremio zaječarski DES, a u njih je iz Bora doneto, između ostalog, i tridesetak televizora u boji. U deceniji koja upravo ističe zdanje je prošireno i prepravljeno. "Dopunjeno" je zatvorenim bazenom sa toplom vodom, podnim grejanjem i drugim komforom koji su boravak Miloševića na Dubašnici činili izuzetno udobnim. Kako su ovde proticali Miloševićevi predsednički dani znaće se tek onda kada o tome budu progovorili ljudi koji su tamo boravili, kao i posluga koja, inače, kako smo obavešteni, namerno nije uzimana iz Bora i ovog kraja. Sasvim je, međutim, sigurno da je u ovoj policijskoj vili, projektovanoj u obliku jelke, sa Miloševićem i njegovom suprugom tu najčešće bio i Nikola Šainović. U vili na Dubašnici, ovo smo takođe u Boru čuli, jedna odaja je bila preuređena u kabinet sa nameštajem istovetnim onom u kabinetu na Dedinju. Čak je tu bilo i ono čuveno kanabe, pa su, kažu nam, mnogi susreti Miloševića sa bliskim saradnicima na televiziji predstavljeni kao da su se dešavali u Belom dvoru, a sve je, međutim, bilo snimljeno u ovoj crnovrškoj zabiti. U vreme predizborne kampanje u strogo čuvanoj vili bilo je, pričaju Borani, znatno više gostiju, pa su za obezbeđenje šire okoline dovođene i vojne jedinice. Mnogo šta se događalo u ovoj vili. Ali, šta se sve u njoj zbivalo u danima kada je automobilom sa zatamnjenim staklima ili helikopterom dolazio Milošević - malo se zna. Možda, ipak, o tome šta se događalo u ovom zdanju u ograđenom dvorištu od tridesetak hektara zemljišta u vlasništvu "Srbijašuma" nešto više znaju prvi susedi. Pojatari iz Zlota rasuti po crnovrškim strminama i proplancima. Krenuli smo i njih da pitamo... U sledećem broju: "DOLAZIO JE OVAMO VIKENDOM" |