Ko je bila "crvena devojka Požarevca"

Nosila je cvet u kosi

Vera Miletić, majka Mire Marković, kao organizator ustanka u svom kraju je uhapšena, mučena i streljana. Da li je tada, kao što se govorilo, izdala svoje drugove, ni do danas nije pouzdano utvrđeno

Vera Miletić, majka Mire Marković, kao organizator ustanka u svom kraju je uhapšena, mučena i streljana. Da li je tada, kao što se govorilo, izdala svoje drugove, ni do danas nije pouzdano utvrđeno

(Nastavak sa prve strane)

Slavoljub Đukić, novinar i publicista, pisac četiri knjige o bračnom paru Milošević - Marković, posle odlaska Slobodana Miloševića sa vlasti, za jedan beogradski dnevni list je, između ostalog, rekao: "Mislim da je Mirjana Marković jedna tragična osoba koja je u politiku usadila traume sa kojima je živela od svoje rane mladosti, opterećena nesrećnom sudbinom svoje majke."

Šta se desilo sa njenom majkom Verom Miletić?

Ljubav sa Momom Markovićem

Vera Miletić, studentkinja francuskog jezika i književnosti, bila je za vreme okupacije organizator ustanka u požarevačkom kraju i član ilegalnog Okružnog komiteta Partije za požarevački okrug, a od avgusta 1943. godine sekretar Mesne partijske organizacije Beograd. Međutim, posle jedne izdaje ubrzo je po dolasku u Beograd bila uhapšena i izložena velikoj torturi u Specijalnoj policiji. Po jednima, uprkos svakodnevnim mukama, u zatvoru se hrabro držala i nikog od svojih drugova i saradnika nije odala. Prema mišljenju drugih, bila je veliki slabić, otkrila je, takoreći, celu beogradsku mrežu saradnika koji su pohapšeni i uglavnom streljani.

Šta je istina o nesrećnoj Veri Miletić? Da li je bila heroj ili izdajnik?

Vera Dragomira Miletić je rođena u Petrovcu na Mlavi 8. marta 1920. godine. I ona i dve njene sestre Olga i Branka, još kao gimnazijalke u Požarevcu, prihvatile su ideje komunizma i postale članovi KP. Komunističkim idejama su zadojile i svoju blisku rođaku Davorjanku Paunović, kasnije ratnu sekretaricu Josipa Broza Tita i njegovu veliku ljubav, koja je umrla 1. maja 1946. godine u sanatorijumu na Golniku u Sloveniji, i sahranjena u parku Belog dvora na Dedinju gde i danas počiva.

Zbog svoje političke pripadnosti sestre Miletić i Davorjanku Paunović Požarevljani su pre rata zvali "crvene devojke Požarevca". Kad je 1941. godine u Srbiji izbio ustanak, sve četiri su otišle u partizane. Olga, Branka i Davorjanka povukle su se sa vojskom u Bosnu, a Vera je ostala u okolini Požarevca i ilegalno radila kao član Okružnog komiteta Partije za Okrug požarevački, krijući se od svakodnevnih potera, Nemaca, ljotićevaca, nedićevaca i četnika po okolnim šumama i tajnim skrovištima kod svojih jataka.

Pokrajinskim komitetom partije za Srbiju tokom okupacije rukovodio je dr Blagoje Nešković iz svojih tajnih skloništa u Beogradu. Pojedine članove Komiteta slao je povremeno na teren kao ispomoć partijskim organizacijama u Srbiji. Tako je krajem 1941. godine u požarevački kraj uputio apsolventa medicine Momu Markovića, predratnog komunistu i iskusnog partijskog radnika, da pomogne u radu tamošnjem Okružnom komitetu Partije. Ali, između Mome Markovića i studentkinje Vere Miletić, iako je to u partizanima bilo strogo zabranjeno, dogodila se ljubav, a iz te ljubavi 10. jula 1942. godine rodila se devojčica Mirjana.

Mirjana Marković tvrdi da je rođena u šumi i prisustvo oca ne pominje. Izvesni svedoci dokazuju da je to bilo na salašu partizanskog simpatizera Filipovića u okolini Požarevca. U usmenom razgovoru sa novinarom Slavoljubom Đukićem, piscem nekoliko knjiga o supružnicima Milošević, Moma Marković tvrdi da je on, pošto je bio apsolvent medicine, obavio porođaj uz pomoć seljanki, dok u svom ratnom dnevniku beleži: "Javiše mi da sam dobio ćerku." U vihoru rata njihov brak nije ozvaničen, ali su, kako je to tada bio običaj među komunistima, "dali reč Partiji" da su supružnici.

Svirepa isleđivanja

Odmah posle porođaja Mirjanu su uzeli roditelji Vere Miletić, ugledni i dobrostojeći ljudi iz Požarevca, kod kojih je odrasla, školovala se i po završetku studija sociologije, 14. marta 1965. godine, udala se u Beogradu za Slobodana Miloševića, diplomiranog pravnika i partijskog aktivistu na Beogradskom univerzitetu. Ljubav između Slobodana i Mirjane začela se još u gimnazijskim danima u Požarevcu, gde je Milošević rođen.

Ali, vratimo se Veri Miletić.

Posle rata, u razgovoru sa istoričarem dr Vjenceslavom Glišićem, govoreći o svom ilegalnom radu za vreme okupacije u Beogradu i radu partijskih organizacija u Srbiji, dr Blagoje Nešković mu je, između ostalog, rekao:

"Kad sam video da Moma Marković u požarevačkom kraju ne radi najbolje svoj posao, već vodi ljubav sa Verom i pravi decu, rešio sam da ih razdvojim. Posle jednog vojno-političkog savetovanja u Šumadiji avgusta 1943. godine, kojem sam prisustvovao, ja sam Veru doveo sa sobom u Beograd i postavio je za sekretara Mesne partijske organizacije u Beograd. Dobila je zadatak da formira Mesni komitet Partije za Beograd."

Prva veza u Beogradu koju je Vera Miletić primila od Neškovića, kako se navodi u monografiji "Beograd u ratu i revoluciji od 1941. do 1945. godine", bio je Janko Janković, šef kartoteke Specijalne policije grada Beograda, koga su komunisti zavrbovali da radi za njih. On je bio jedan od njihovih najdragocenijih saradnika. Vera Miletić je postepeno preuzela veze sa gotovo svim grupamna beogradske partijske organizacije. Po dolasku u Beograd ilegalno je stanovala kod Miroslava i Olivere Parezanović u Lastinoj ulici broj 9, gde se od 1941. godine nalazilo skladište tehnike Pokrajinskog komiteta za Srbiju i gde se štampao sav propagandni materijal i ilegalno raznosio partijskim organizacijama u Beogradu i Srbiji.

Kad je Vera dovedena u stan Parezanovića, Nešković im je naredio da se za nju izgradi podzemno sklonište ispod praga između predsoblja i spavaće sobe. Ali, policija je uspela da otkrije ovaj ilegalni partijski punkt i u noći između 4. i 5. oktobra uhapsi Parezanoviće. Kad je naišla policija, Vera se sklonila u svoje sklonište, koje agenti i pored detaljnog pretresa kuće nisu mogli da otkriju. Ali su, izgleda, imali pouzdane podatke da se neko od važnih partijskih funkcionera tu krije, izgleda da su znali i ko, pa su prilikom odlaska neopaženo ostavili jednog svog agenta koji se pritajio. Misleći da je opasnost prošla, Vera Miletić se pred zoru izvukla iz svog skloništa u nameri da beži i traži drugo utočište, ali je ovaj agent skočio iz zasede i uhapsio je.

Vera Miletić, sekretar organizacije KP Beograd, bila je dragocen plen za policiju. Stavili su je, kažu, na neviđene muke. I prema istraživanjima i navodima grupe istoričara u onoj monografiji "Beograd u ratu i revoluciji od 1941 do 1945" Vera nije izdržala. Izložena svakodnevnim okrutnim saslušavanjima i batinanjima, otkrila je policiji sve što je do tada radila u Partiji i, uglavnom, sve ljude i veze za koje je znala i koje je imala.

Kofer pun dosijea

Ovo je omogućilo policiji da izvrši novu veliku provalu u partijskoj organizaciji ne samo Beograda nego i po Srbiji, pa su pohapšeni grdni ljudi, jezgro beogradske partijske organizacije, i kasnije gotovo svi streljani. Hapšenja se jedva spasao i Petar Stambolić. Vera Miletić je odala i Janka Jankovića, šefa kartoteke Specijalne policije grada Beograda, dugogodišnjeg najdragocenijeg saradnika Beogradske partijske organizacije, koji je komunistima dostavljao dragocene podatke. Naime, kod Vere je policija pronašla cedulju pisanu rukom Janka Jankovića i ona je priznala da ovaj, jedan od najpoverljivijih beogradskih policajaca, radi ilegalno i za komuniste. Janko je uhapšen 8. oktobra 1943. godine i kasnije je streljan.

Prema oceni istoričara iznetih u onoj monografiji, ova provala je nanela veliku štetu organizaciji KP i SKPJ. U beogradskim fabrikama, preduzećima, gradskim rejonima, zbog provale i hapšenja komunista, prestao je svaki partijski rad. To je odložilo obnavljanje i stvaranje Mesnog komiteta Partije za Beograd i preseklo sve kanale za slanje Beograđana u partizane. O slučaju Vere Miletić veoma je zanimljivo posleratno svedočenje Radana Grujičića, agenta îß odeljenja za borbu protiv komunista Specijalne policije grada Beograda, o kome, između ostalog, u svojoj knjizi "CIA protiv Jugoslavije" piše Marko Lopušina.

Radan Grujičić je rođen 1910. godine u Pljevljima. Još kao gimnazijalac je postao komunista. Išao je kao opčinjen za osnivačem Komunističke partije dr Simom Markovićem, koji je sredinom tridesetih godina bio prognan u Peljevlja pre nego što je skončao u nekom sibirskom gulagu. Na studijama prava u Beogradu Radan je postao pesnik, prijatelj Milovana Đilasa i Slobodana Penezića Krcuna.

Kada je 1938. završio prava u Beogradu, Grujičić je dobio stipendiju za postdiplomske studije u Pragu da upozna rad čeških mlekara i da doktorira na zemljoradničkom zadrugarstvu. Međutim, nemačka okupacija Čehoslovačke ga je omela. Neko vreme je radio u Savezu zemljoradničkih zadruga, a onda je iznenada promenio i političko ubeđenje i zanimanje. Postao je nepopravljivi antikomunista i zaposlio se u Specijalnoj policiji grada Beograda. U početku je bio samo običan agent u îß odeljenju za borbu protiv komunista, ali zbog svoje upornosti i efikasnosti brzo je unapređen u zamenika zloglasnog Boška Bećarevića, načelnika Specijalne policije Beograda.

Pre i tokom rata kroz istragu i saslušanja kod Grujičića i Bećarevića prošli su mnogi poznati komunisti: Petar Stambolić, Draža Marković, Olga Dedijer, Vladislav Ribnikar, Miloš Minić, Mitar Mitrović, Vera Miletić, Milutin Dragosavac, Koča Popović, Aleksandar Vučo, Oskar Davičo, Boško Šiljegović, Svetozar Vukmanović Tempo...

Pred kraj rata Radan Grujičić je uspeo da pobegne u Italiju, odatle u Austriju, i najzad da se dokopa Amerike. Sa sobom je poneo pun kofer dosijea komunista koje su on i Bećarević saslušavali, u kojima je crno na belo stajalo kako se ko od njih držao na saslušanjima u Specijalnoj policiji. Tačnije, ko je izdao svoje drugove, a ko nije.

Kopije stigle do CIA

Kad je doznao da ga zbog tih dosijea po svetu traže agenti jugoslovenske Udbe, u nameri da ga ubiju i dokopaju se tih dokumenata, Grujičić je CIA ustupio filmovane kopije svih dosijea, a originale i dalje zadržao za sebe, čuvajući onaj kofer kao oči u glavi. Zauzvrat CIA ga je prebacila u Kanadu i redovnim putem u opštini mu promenili ime u - Marko Janković.

"U Kanadi sam", pričao je svojevremeno Radan Grujičić, "pod tim lažnim imenom dobio državljanstvo i kanadski pasoš. Putovao sam po celoj Americi i Evropi, izuzev Jugoslavije, i prodavao srpske i jugoslovenske knjige štampane u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Čak sam sarađivao i sa izdavačkom kućom "Komunist" u Beogradu kao Marko Janković. Živeo sam, uglavnom, od prodaje tih naših knjiga. A mene je sve vreme Udba tražila pod imenom Radan Grujičić da me ubije, jer sam, navodno, ratni zločinac, kriv za smrt najmanje pedeset hiljada komunista. Ni na kakvoj listi ratnih zločinaca nisam bio, jer nikoga nisam svojom rukom ubio. U stvari, tragali su za mnom jer sam bio jedini od važnijih ljudi iz Specijalne policije koji je ostao u životu i koji ima ona saslušanja komunista. Ali, meni su ti dosijei, onom nagodbom sa CIA, pomogli da spasem život."

Radan Grujičić je objasnio i slučaj Vere Miletić:

"Ivo Ćoro ili Slepi bili su nadimci Mome Markovića, brata Draže Markovića. Početkom 1942. godine, kad sam otišao u Veliko Gradište da vodim istragu protiv jedne grupe komunista. Među njima je bila i Vera Miletić. Ali ona je uspela da se nekako izvuče i pobegne. Tada je već bila u drugom stanju, kako su nam rekli, sa Momom Markovićem. Ali, u jesen 1943. godine u Beogradu je uhapšena Slobodanka Stefanović, studentkinja agronomije na Beogradskom univerzitetu. Bila je najbolja drugarica Vere Miletić. Sve što je znala, kazala je na dvadeset kucanih strana tokom saslušanja. Pošto je Vera rodila devojčicu i dala je roditeljima u Požarevcu, Moma Marković, da bi se rešio obaveze, poslao ju je Mihailu (ilegalno ime Blagoja Neškovića) u Beograd, i ovaj je postavio za sekretara beogradske partijske organizacije. Ali samo mesec dana po njenom dolasku uhapsili smo je tokom jedne zasede. Veru je saslušavao lično šef Bećarević,. a zapisnik je vodila daktilografkinja Olivera Živković rodom iz Kragujevca. Ja imam fotokopiju tog zapisnika jer je original sklonjen na sigurno mesto. Vera Miletić je odala 364 člana Partije i partizana i dala je sve podatke o njima. To je bila jedna od najvećih provala među komunistima u Beogradu. Ona je odala i Janka Jankovića, šefa kartoteke Specijalne policije Beograda. Kod nje je nađena ceduljica pisana Jankovom rukom i ona je priznala da i on radi za komuniste. Kad je to video Bećarević, hteo je Veru da pusti i to zataška jer mu je Janko bio kum. Ali, Nemci su naredili da svi koji su uhvaćeni u toj provali moraju biti odvedeni u zatvor na Banjici. Pa i Vera.

I pored toga što je živeo pod tuđim imenom, jugoslovenska Udba je Grujičiću, najzad, nekako ušla u trag.

"Prvo mi je krajem osamdesetih godina", pričao je Grujičić, dok sam bio na putu u Vindzoru, gde sam živeo, zapaljena kuća". Ali mi je komšija profesor Nikola Štulić spasao biblioteku od osamdeset hiljada knjiga i onaj kofer sa arhivom, ni sam ne znajući šta se u njemu nalazi. A onda su jula 1990. godine iz Beograda došli neki udbaši da me ubiju. Doznao sam za to i prijavio CIA da je najuverljivija verzija do koje sam došao tada je Miloševićeva žena Mira Marković tim ljudima dala trideset hiljada dolara i obećala im još sedamdeset da me likvidiraju i dokopaju se onih dokumenata među kojima je i saslušanje njene majke Vere iz kog se vidi da je odala 364 člana Komunističke partije koji su mahom streljani".

Posle smrti Radana Grujičića 1996. godine njegova porodica je u onom koferu sa arhivom Specijalne policije našla mnoga pisma koja govore o njegovoj posleratnoj saradnji ne samo sa CIA, već i sa ljudima iz britanske i sovjetske tajne službe. Očigledno je da je Radan Grujičić, odnosno Marko Janković, umeo dobro da trguje svojim dragocenim kapitalom, dokumentima koje je skupljao dok je bio agent îß odseka beogradske Specijalne policije i koje je uspeo da prilikom bekstva iz Beograda, u jesen 1944. godine, prenese u inostranstvo. Šta se dogodilo sa nesrećnom Verom Miletić.

O njenom životnom kraju postoji više verzija, čak i fantastičnih priča bez pouzdanih dokaza. U partijskim krugovima moglo se čuti da je ona, posle usluga koje je učinila policiji, izlazila iz zatvora i slobodno se kretala. Navodno, u jednoj takvoj šetnji ubili su je mladi komunistički aktivisti, skojevci, zbog "neherojskog držanja" pred policijom. Govorilo se, takođe, da je zahvaljujući naklonosti šefa policije Bećarevića, da bi on zaštitio svog kuma Janka Jankovića, "pobegla iz Srbije i nikad se o njoj više ništa nije čulo". Pa zatim, da je ubijena 1945. godine u Sloveniji prilikom masovnog bekstva pred partizanima. Međutim, istina je da je Vera streljana u Jajincima 7. septembra 1944. godine. Đurica Labović u svojoj knjizi "Tajne enigme Vere Miletić" navodi svedočenje Teodore Ivanišević, krojačice iz Beograda, koje se čuva u Istorijskom arhivu Beograda:

"Vera Miletić je ležala pored mene. Došao je stražar, otvorio vrata i viknuo: "Vera Miletić! Ona je prvo počela da drhti, a zatim se smirila i pošla odvažnim korakom. Išla je hodnikom. A do nas je dopirao njen zvonki glas: "Živela KPJ, živeo Sovjetski Savez" i toga još mnogo"

Nema sumnje da je Vera Miletić bila izložena okrutnim isleđivanjima u kojima svaka predaja, odavanje imena drugova, i nije prava predaja nego nemoć mučenih ljudi koji ne mogu da vladaju sobom pred policijskom torturom. Komunisti to nisu priznavali i Vera Miletić je otišla u istoriju kao jedan od najvećih izdajnika Partije. Nemci su je proganjali kao komunistu, komunisti kao otpadnika, a u ovoj tragediji, kaže novinar Slavoljub Đukić u poslednjoj knjizi o supružnicima Milošević "Kraj bajke o Srbiji", postoji nešto gore što je moglo da stigne Veru Miletić: da je za života dočekala oslobođenje Beograda, doživela bi kraj kao i mnogi komunisti koji su u revolucionarnoj ostrašćenosti ubijeni rukom svojih partizanskih drugova.

Vera Miletić je imala ilegalno ime Mira. Za uspomenu na pokojnu majku Mirjana Marković je sebe nazvala Mirom. Mira je do pre nekoliko godina nosila cvet u kosi jer je na staroj fotografiji njena majka imala svilenu ružu.

Bogosav MARJANOVIĆ