Dubašnica: strogo kontrolisana tajna (3)

Marko, strastveni lovac

Lutajući Kučajskim planinama i okolinom naš reporter je zabeležio mnoge detalje o tome ko je sve dolazio i kako se ponašao na ovom, još zagonetnom mestu o čijem miru brinu skrivene kamere, bodljikava žica, senzori i ljudi iz obezbeđenja

Ovde na Dubašnici, u podnožju crnovrških vrleti, moguće je izgleda sve, samo ne pristup Miloševićevoj, doskoro tajnoj rezidenciji koju od radoznalaca i svakog drugog uznemiravanja štiti visoka ograda sa trostrukim redom bodljikave žice što se prostire na svih trideset hektara, koliko ovaj posed zauzima.

Ali, ma koliko da su vila i oni koji povremeno borave u njoj svoj mir i zagonetnost čuvali žicom, interfonom, obezbeđenjem i patrolama na putu, od ljudskog oka, uha i radoznalosti, ipak, nema nikakve zaštite. Uzalud senzori, kamere, reflektori i druga stroga kontrola zbog koje bi svako ko se ovde slučajno nađe pomislio da ni muva ne može Dubašnicom da proleti, a da to u vili ne bude registrovano.

Tako smo lutajući proplancima i razgovarajući sa mnogima koji ovde gotovo neprimetno žive, s druge strane ograde, u slobodnom prostoru planine, saznali, ipak, šta se iza žice zbiva i kako se kada dođu, ponašaju, oni radi kojih je žica i postavljena.

Ispričali su nam naši sagovornici, neki bojažljivo a neki, pak, sasvim otvoreno, mnoge pojedinosti o Dubašnici.

Drvena kućica za Marka

Bezbroj detalja i anegdota nam je, uz ostale sagovornike, već ispričao i Miloje Jerotijević Lola, šezdesetosmogodišnji ćumurdžija, preduzimač, čije su ćumurane, od Miloševićeve vile udaljene jedva tri kilometra.

Ovo je nastavak njegove priče:

- I nije samo Milošević ovamo dolazio - priča Lola Jerotijević. - Tu su mu boravila i deca. Marko naročito. Iako vojsku nije služio, umeo je da noću izađe ispred rezidencije, pričali su mi čobani i pucnjima iz automata zapara grobnu tišinu iznad Crnog vrha. Nije to nikakva tajna. Za njega je, kako su mi to poverljivi ljudi kazivali, na oko pet-šest kilometara od rezidencije sagrađena i kućica od drveta i on je, sa svojim društvom s kojim je obično dolazio, na improvizovanim ležajima mogao tu da zanoći.

- Čemu ta drvena kućica za sina Slobodana Miloševića? - pitamo, jer nam se ta priča o šumskoj osami predsednikovog sina nikako nije uklapala u saznanja o priličnom burnom životu koji vodi.

- Zbog toga što je Marko strastan lovac - objašnjava Lola. - Lovio je na Crnom vrhu. Eto zašto. U nekoliko prilika je i noću dolazio na Dubašnicu. Džip neki besan, šest snažnih farova na njemu, a pošto su prozori na mojoj šumskoj kući pored ćumurane široki, činilo mi se da će zidovi u spavaćoj sobi da mi popucaju od tolike svetlosti kada bi on prolazio. Kao da su sevale munje, a ne farovi. Svakako, pravio bih se da noću ništa ne primećujem, a u jednoj prilici sam, ipak, obavestio i ljude u borskom MUP-u. Izigravao sam naivčinu. Uozbiljio sam se i ispričao im da je prošle noći neko sa reflektorima, valjda krivolovac, zašao na Dubašnicu. "Već znamo, već znamo..." - uzvratili su mi ne prikrivajući smeh.

Uvek u pratnji policije

O boravku mlađanog Miloševića na Dubašnici ćumurdžija može dugo da priča:

- Noću su Marka na Crnom vrhu obavezno pratila po dva-tri vozila. - Policijska i vojna. Automobili i džipovi. Nema šale. A kuvarici, dvojici mojih radnika i meni jednom prilikom baš nije bilo milo kada smo od ćumurane noću krenuli asfaltom prema Borskom jezeru. Nismo imali prevoz i pešice smo već prevalili šest ili sedam kilometara kada su se iza naših leđa oglasile sirene vozila sa jakim svetlima. Odmah mi je bilo jasno da je u prvom ili srednjem Marko. Poznajem te farove. Jednom mom radniku to nije bilo jasno, pa je digao ruku da ih stopira. "Spusti tu ruku, čoveče, ne izazivaj sudbinu!" - podviknuo sam mu. I on me je poslušao. Shvatio je koga je hteo da zaustavi tek kada je video kakvi su automobili projurili pored nas.

Lola priča da je Marko letos ovde proveo oko mesec i po dana. Prve komšije kažu da ga nisu videle, ali znaju da je bio. Nešto je i slavio ovde. I pucalo se... Helikopteri su se, međutim, jasno i videli i čuli. Ali, čim bi se pojavili, čuvari su terali radoznale komšije dalje od ograde.

Opet fotografišemo rezidenciju. Nigde nikog. A da nas iz nje osmatraju, u to smo sigurni.

Idemo dalje.

Usput, prema Borskom jezeru, naš domaćin, crnovrški ćumurdžija pokazuje mesta pored puta gde su bili policijski punktovi. Pored nekih tragovi vatre. Ljudi u plavom su na tim mestima podgrevali hranu ili su se tokom hladnih dana grejali.

Na proplanku pored jezera i na stotinak metara od asfaltnog puta još jedna "rezidencija". Vikendica mr Nikole Šainovića. Ispred i iza nje ograda od proređenih taraba. Prizemlje i potkrovlje. Ulaz je pod tremom. Ovamo je ponekad i Milošević navraćao.

Uvek išli preko Žagubice

Za ovo kratko vreme prošpartali smo gotovo celim ovim krajem. I dosta o njemu i naučili.

Kraći put od Beograda prema Boru, na primer, vodi preko Žagubice i planine Crni vrh. Od Beograda do Miloševićeve rezidencije na Dubašnici tačno je 226,5 kilometara. Boljim putem, odnosno pravcem preko Paraćina i Bora, od Beograda do Dubašnice je 277,5 kilometara. Duži je, znači, 51 kilometar. Put preko Žagubice je, dakle kraći, ali ga ljudi iz Timočke krajine retko koriste kad putuju prema prestonici. Uzan je, pun krivina i crnih tačaka. Za Slobodana Miloševića i njegovu pratnju ovaj putni pravac je bio povoljniji. Tačnije, mogao je bolje da se kontroliše, a time je bio i bezbedniji, i on je gotovo isključivo ovim putem iz Beograda dolazio na Dubašnicu. Njime se i sa Crnog vrha, iz rezidencije, vraćao za Beograd.

Homoljska prestonica Žagubica Miloševiću je bila usputna stanica i ljudi su ga ovde u prolazu viđali. Tačnije, Žagubičani su, kad nije koristio helikopter, uvek znali kada Milošević odlazi na Dubašnicu i kada se otuda vraća. Obično su bili po dva ili tri automobila ili džipa. Slobodan Milošević je gotovo uvek bio u drugom.

Čuli smo od nekolicine najupućenijih ljudi zanimljive priče vezane za Miloševićev dolazak u ovaj kraj.

U jednoj prilici, a bio je pijačan dan, u Žagubici je bilo mnogo ljudi i automobila iz okoline. Saobraćajna policija je radila svoj posao. Među njima je bio i jedan novajlija. Pažnju mu je skrenuo automobil neobičnog izgleda. Bio je sa zatamljenim staklima i mladi policajac je podigao tablicu sa znakom "stop". Posle nekoliko sekundi je ustuknuo. Za volanom je bio Milošević. Zbunjeni policajac je, ispričili su nam u Žagubici, posle ovoga šoka bar minut ostao sa podignutom rukom u kojoj je držao tablicu.

U vili nema raskoši

Najznačajniji, međutim, čovek u Žagubici je već mnogo godina Andra Milosavljević, jedan od osnivača JUL-a i bivši ministar u Vladi Srbije. I prijatelj bračnog para Milošević.

Andra Milosavljević u kraćem razgovoru uz osmeh nam je potvrdio da zaista tamo nikad nije bio sa Miloševićem. Bez njega jeste. O rezidenciji na Dubašnici nema šta da kaže.

- Ništa posebno u toj zgradi. Nikakav raskoš. Najkraće rečeno, planinska kuća za odmor.

Milosavljević je čovek koji uživa veliki ugled u Homolju, što potvrđuju i poslednji izbori: osim jednog odborničkog mesta koje je osvojio SPO ostali su pripali kandidatima JUL-a. Žagubica će, dakle, i u sledeće četiri godine biti "crvena varošica", a kroz nju je, saznajemo ovde, u onoj dramatičnoj noći, između 5. i 6. oktobra, projurio - Milošević, ali mlađi!

- Bilo je to u četvrtak uveče, negde posle 21 sat - prepričavamo priču nekolicine Žagubičana. - Iz pravca Beograda u Žagubicu je velikom brzinom ušao džip sa više upaljenih farova. Retki vozači su smanjivali brzinu i sklanjali se malo u stranu. Znali su kako se valja ponašati u prilikama kada se u noći pojavi vozilo sa ovako izuzetno jakim svetlima. Mladić Dejan iz obližnjeg sela Laznice nije. Učinio je to tek posle nekoliko nervoznih ablendovanja. I tada je za volanom džipa uočio Marka Miloševića sa ženom i detetom. Odjurio je prema Dubašnici koja je, inače, od Žagubice udaljena nešto manje od pedeset kilometara.

Marko na Dubašnici

Izvesno je, dakle, da je u onoj kritičnoj noći između 5. i 6. oktobra Marko Milošević sa porodicom prespavao u rezidenciji na Dubašnici. Koliko je tamo ostao i kojim se putem kasnije vratio u Beograd, nije poznato. Sigurno je samo da preko Žagubice nije.

U nedelju, 8. oktobra, plavi policijski helikopter je u prvim popodnevnim satima doleteo iz pravca Beograda. Sleteo je na stadion fudbalskog kluba "Homoljac". Kratko se zadržao. Uzleteo je i, prema priči bačijara, poleteo je prema Crnom vrhu i sleteo kod zgrade "Elektroistoka" koja je pored puta Žagubica - Bor. Mnogi su bili sigurni da je u helikopteru Milošević. To su mislili i novinari iz londonskog "Tajmsa" koji su istog popodneva u Žagubicu dojurili automobilom iz Beograda. Hteli su da se po svaku cenu približe Miloševiću i da po mogućstvu sa njim razgovaraju. Za pomoć u tome su u Žagubici nudili i veću sumu novca. U Beograd su se, međutim, vratili neobavljenog posla. U plavom policijskom helikopteru nije bio Milošević. Niti bilo ko od njegove porodice.

Inače, osim policijskih starešina, niko drugi u Žagubici nije znao kada će Milošević ovuda proći. Saobraćaj nije zaustavljen. Za volanom blindiranog automobila ili džipa gotovo je po pravilu bio Slobodan. Voleo je da vozi, a bačijari i kolibari na Crnom vrhu često su ga viđali i izvan onog asfaltnog puta koji Dubašnicu spaja kod Borskog jezera sa putem Bor - Žagubica.

U slobodnom vremenu Miloševiću je vožnja po Crnom vrhu bila jedini i pravi hobi. Tu ljubav prema automobilima preneo je, izgleda, i na sina Marka.

Desimir MILENOVIĆ