Kako smo hteli da pravimo A-bombu (2)

Plašio se i NATO

Komanda zapadne vojne alijanse je bila sigurna da imamo skriveno nuklearno oružje, "najverovatnije u Vinči", pa je uoči agresije izdata naredba da se ne bombarduje ovaj institut. Sad nam samo preostaje da rešimo kome ćemo da prodamo pedeset kilograma visoko obogaćenog uranijuma

Jugoslavija je definitivno odustala od proizvodnje nuklearnog naoružanja sredinom 1987. godine. U julu te godine u Vojnotehnički institut u Beogradu pozvani su na sastanak svi tadašnji direktori nuklearnih instituta gde im je saopšteno da je Predsedništvo SFRJ donelo odluku o obustavi programa nuklearnog oružja.

Sve do danas u javnosti se gotovo ništa ne zna o pravim razlozima ovakve odluke i ostala su mnoga pitanja. Na primer, koliki je napredak na tom području dostignut, a posebno: koliko je od programa razvoja nuklearnog naoružanja ostalo do danas.

Upravo je ovo drugo pitanje prošle godine iznenada dobilo u aktuelnosti. Agresija NATO-a na Jugoslaviju zagolicala je maštu međunarodne javnosti, ali izazvala i brojne špekulacije o tome poseduje li Jugoslavija oružje za masovno uništenje, odnosno da li je SRJ, zahvaljujući ranijim iskustvima i uz postojeću infrastrukturu, u poslednjih deset godina već napravila atomsku bombu.

Od bombe - ćorak

Prema zapadnim izvorima, komanda NATO-a je verovala da SRJ ima dobro prikriveno atomsko oružje, "najverovatnije u Vinči..." te je vojnim komandantima alijanse izričito naređeno da ne bombarduju Vinču.

Nakon prošlogodišnje agresije na Jugoslaviju u prestižnom "Biltenu za atomsku nauku" oglasio je profesor Vilijam Poter, američki ekspert za oružja masovnog uništenja u Institutu u Montereju. Sa neskrivenim olakšanjem je napisao da SRJ "ipak, nema nuklearno oružje", ali da sa postojećim iskustvima i kadrovskom infrastrukturom može da ga napravi kad god poželi.

Uostalom, tvrdi Poter, danas atomsku bombu mogu da načine i bolji studenti fizike. Pri tom citira poznatog američkog fizičara, nobelovca Luisa Alvareza koji je svojevremeno rekao: "Ako vas baš zanima može li neko da napravi atomsku bombu, učinite sledeće: nabavite pedesetak kilograma uranijuma 235 i popnite se na visoku zgradu. Polovinu uranijuma ponesite sa sobom, a drugu polovinu ostavite u podnožju zgrade. Važno je da dobro nanišanite i verujte - nikada vam više to pitanje neće pasti na pamet".

Zapravo, američkog eksperta je najviše zabrinulo što je u Vinči i danas uskladišteno više od pedeset kilograma visoko obogaćenog uranijuma, što je, kako piše Poter, "sasvim dovoljno da se naprave dve ’nuklearke’ ravne onim koje su bačena na Hirošimu i Nagasaki".

Čitava priča dodatno je podgrejana u maju ove godine kada je britanska TV mreža Bi-Bi-Si u udarnom terminu objavila vest da Iraku nedostaje još samo kilogram uranijuma za pravljenje atomske bombe i da bi tu količinu Irak "eventualno mogao da dobije od Jugoslavije...".

Kako se otarasiti uranijuma

Šta je zapravo istina o pedeset kilograma visoko obogaćenog uranijuma koji su Jugoslaviji isporučili Sovjeti sedamdesetih i osamdesetih godina?

Mada to odavno nije tema koja podleže "strogo pov." i sličnim naznakama, u Vinči niko ne želi da priča o tome. Kažu, cela stvar je prešla u ruke političara i za sve informacije valja se obratiti Saveznoj komisiji za nuklearnu energiju. Naime, jugoslovenske vlasti su pre šest meseci počele pregovore sa Rusima o nabavci pedeset kilograma ovog rizičnog nuklearnog goriva. Koliko je poznato, dogovor još nije postignut. Dogovor sa Rusijom prvi je najavio Vilijam Poter, posle agresije NATO-a na SRJ: "Moramo da utičemo na Rusiju i Ameriku da otkupe ovo gorivo iz Vinče da bi se sprečila moguća katastrofa". I Međunarodna agencija za nuklearnu energiju (IAEA) izrazila je bojazan da bi ovo gorivo moglo da bude "prava bomba" u ovako nestabilnim političkim prilikama u Jugoslaviji.

Profesor Vlada Ajdačić je nedavno izjavio da Jugoslavija "što pre treba da se otarasi tog goriva".

- Nama ono ne treba jer reaktor nije u upotrebi već šesnaest godina, a u ovakvim vremenima postoje razne opasnosti da se izazove nesreća. Bilo bi najbolje da nam Rusi pomognu jer oni i onako imaju toga koliko hoće, pa naših pedesetak kilograma ne bi predstavljalo neku teškoću.

O kontroli nuklearnog materijala u Vinči prvi put je javno pisano 1997. godine. U stručnom časopisu "Nuklearno gorivo" fizičar Mark Hibs kaže da su "zaposleni u Vinči izrazili veliku zabrinutost zbog neodgovarajuće bezbednosti visokoobogaćenog uranijuma, u uslovima sve veće ekonomske i političke nesigurnosti u Srbiji".

Izazov za kriminalce

Ta zabrinutost pismeno je prosleđena Međunarodnoj agenciji za nuklearnu energiju sa zahtevom da se Vinči pomogne kako bi se materijal uklonio iz zemlje. Nedugo posle toga preduzete su dodatne mere bezbednosti, ali elektronska kontrola koju je uvela Agencija nije bitno poboljšala bezbednost skladišta u kojem nema ni odgovarajuće fizičke zaštite, ni kontrole materijala, ali ni kontrole odgovornosti. Jedini vidljiv znak fizičkog osiguranja u Vinči je, kako piše u izveštaju Agencije, "jedan policajac koji nadgleda ulaz ograde od bodljikave žice".

Mada se u Vinči odavno ne radi sa visokoobogaćenim uranijumom, Institut uvek može da bude meta terorista ili dobro plaćenih grupa kriminalaca. Pored toga na Zapadu je postojala bojazan da se Jugoslavija, posle uvođenja sankcija međunarodne zajednice, ne povuče iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja i raskine ugovor o kontroli svojih kapaciteta sa Međunarodnom agencijom. Status SRJ u Ugovoru ionako je bio prilično nejasan jer je Beograd bio spreman da ga prihvati samo kao jedini naslednik prethodne SFRJ.

Dodatna ekološka pretnja je i isluženo nuklearno gorivo koje se nalazi u korozivnim buradima u bazenima ispod zemlje. Korozija je neminovna jer su neka burad od aluminijuma, neka su čelična i različito reaguju na PH vrednost vode, koja se odavno ne kontroliše.

U Međunarodnoj agenciji za nuklearnu energiju prema poslednjim izveštajima tvrde da je uranijum u Vinči siguran. Poslednji put Agencija je bila u inspekciji krajem juna prošle godine i objavila je da nisu pronašle nikakve indikacije da je status nuklearnog materijala promenjen.

Mada se, prema zapadnim procenama, očekivalo da će u ćošak priterani i od sveta izolovani Miloševićev režim ponovo posegnuti za nuklearnim programom i tako na distanci držati "neprijatelje svih boja", pokazalo se da bivša vrhuška, barem javno, uopšte nije pokazivala interesovanje za program nuklearnog naoružanja. Naprotiv, inspektori Međunarodne atomske agencije dolazili su u kontrolu Vinče kad god su to hteli.

Uloga "Energoinvesta"

Jedini objavljeni izveštaj o radovima na atomskom oružju u Jugoslaviji osamdesetih godina odnosio se na poslove koji su povereni zagrebačkom Institutu "Ruđer Bošković". Nemački "Špigl" u januaru 1988. godine navodi da se u tom institutu, uz finansijsku pomoć sarajevskog "Energoinvesta", radi na preradi nuklearnog otpada.

Istovremeno, razvoj uređaja za proizvodnju teške vode je poveren Institutu za toplinsku i nuklearnu energiju u sastavu "Energoinvesta". Ova nekada moćna firma, sa više od pedeset hiljada zaposlenih, bila je u to vreme najpoznatiji proizvođač parogeneratora za sovjetske reaktore.

Ipak, najosetljiviji deo posla u okviru programa razvoja nuklearnog oružja obavljao se u Beogradu. U Vinči je trebalo da izradi reaktor za proizvodnju plutonijuma, da sr tu proizvodi uranijumsko gorivo, prerađuje plutonijum i napravi brz, temeljit reaktor nulte snage.

Davor SOHA