U našoj diplomatiji je vernost uvek na ceni

Ugledne fotelje za ljubimce

Proteklih godina su se predstavnici države u inostranstvu birali po čudnim kriterijumima, tako da su ta mesta dobijali miljenici režima. Sad se tamo, takođe, spremaju da odu zaslužni za oktobarske događaje...

Anica Krstić nije folk-pevačica, ali ume lepo da peva. To joj niko ne osporava. Kao savetnica generalnog konzula SRJ u Berlinu, svoje pevačke kvalitete je, na zadovoljstvo okupljenih, pokazala na kraju prvomajskog koktela. Gozba upriličena u konzulatu za viđenije pripadnike srpske dijaspore u ovom gradu nije mogla bez štimunga s pesmama iz rodnog kraja. Anica je uzela mikrofon a nekoliko prisutnih kafedžija posle nastupa joj je ponudilo angažman. I tako je Anica "plakatirana" kao gost večeri u nekoliko berlinskih restorana koje drže naši ljudi. Odradila je pošteno svoje nastupe i animirala goste. Bilo je tu i napojnica pored dogovorenog honorara za veče od gazde. Nikome od razgaljenih gostiju nije smetalo što ona danju u konzulatu savetuje konzula. Plata iz Jugoslavije, iz Ministarstva inostranih poslova, od četiri hiljade maraka joj je i dalje stizala, a večernji honorari su joj dobrodošli za uvećanje kućnog budžeta, ali i da nešto ostane za štednju.

(Nastavak sa prve strane)

Gospođica Krstić, pre svog diplomatskog angažmana u Berlinu, nije dugo radila u Ministarstvu inostranih poslova u Beogradu. Ministar Živadin Jovanović ju je doveo u svoj kabinet da se bavi unutrašnjim pitanjima. Nedugo zatim, iako osim srpskog jezika na kojem lepo peva, ne govori ni jedan drugi, otišla je na novu dužnost u Berlin. Na primedbe zaposlenih u našem konzularnom predstavništvu da je nespojiva njena večernja aktivnost sa poslovima i imidžom radnika konzulata i ona i konzul su kratko odgovorili:

- Evo vidite, spojivo je. I šta sad hoćete...

Diplomatska vrteška

Zoran Novaković, od jula 1998. godine zamenik saveznog ministra inostranih poslova, a posle odlaska Živadina Jovanovića i dolaska Gorana Svilanovića na ovu funkciju, i dalje na istoj dužnosti, nedavno je kritikujući kadrovsku politiku u ovom ministarstvu, rekao:

- Obraz našoj diplomatili spasli su mladi stručnjaci.

Ovaj iskusni diplomata rodom sa Cetinja, ali na srpskoj kadrovskoj listi, bivši ambasador SRJ u Poljskoj, morao je da ima na umu i Aničine muzičke kvalitete. Ali, protiv njegove definicije još je mnogo primera. Mladi perspektivni diplomata, sa znanjem tri svetska jezika i svim odgovarajućim diplomama, posao u diplomatskoj misiji u Ženevi u poslednjem trenutku je morao da prepusti drugom i da ode u Libiju jer ne na njegovo nesto postavljena aktivistkinja SPS-a koja do tada nije ni dan radila u SMIP-u.

Još jedna mlada nada, inače šef kabineta generalnog sekretara SMIP-a Danila Pantovića, da bi mogla da zaplovi u diplomatske vode, poslata je u Beč, na školovanje, u Diplomatsku akademiju, gde dva semestra, bez troškova boravka koštaju 10.000 maraka. Sin visokog funkcionera, sa samo 22 godine starosti i završenom gimnazijom (vanredno) otišao je u Bon, na mesto "tehničkog lica" a tamo se bavio svim drugim, ali ne i poslom u ambasadi.

Partijska podobnost, privatne veze i nagrada za učinjena dela u zemlji često su bile kriterijumi za izbor novih diplomata i osoblja koje treba da predstavlja našu zemlju u svetu. Pomenuti generalni sekretar Pantović u zgradi ministarstva u Ulici kneza Miloša bio je zadužen za finansijsko poslovanje u šta su spadali stambeni poslovi, isplate dnevnica i troškova, ali i izdavanje diplomatskih pasoša. Tako je njegovom rukom potpisan diplomatski pasoš Marku Miloševiću (sa prezimenom Jovanović), pa Milici Gajić-Milošević (takođe prezime Jovanović), ali i telohraniteljima ovog bračnog para.

Po babu i stričevima

Ambasador - to zvučno zvanje želeli su mnogi. Nebojša Rodić, inače brat Milana Rodića, generalnog direktora "Srbijašuma", stekao je to zvanje posle "uspešno" obavljenog posla u Republičkoj izbornoj komisiji pre tri godine. Božidar Šujica je postao direktor Jugoslovenskog kulturnog centra u Parizu sa obavezom da organizuje promociju knjiga jedne predsednice partije leve orijentacije. Kada je prevodilac Milan Mraović uspešno preveo "sabrana dela" iste te predsednice na italijanski jezik, postao je naš konzul u Bariju. Ambasador Maslovarić pri Svetoj stolici u Rimu je bio zadužen za promociju dela. To je obavio, ali je kasnije otkazao poslušnost da bi na kraju odbio da se vrati u Beograd s obrazloženjem:

- Bojim se jer mi prete. Život bi mi bio ugrožen tako da ostajem ovde...

Ambasador Danilo Ž. Marković za svoje pređašnje zasluge, posle vođenja Ministarstva prosvete Srbije, otišao je u Moskvu za ambasadora, ali je nakon dve godine mesto morao da ustupi Borisavu Miloševiću, a on da se preseli u Belorusiju. Unković je u Kinu poslat kao čovek od poverenja, Radoš Smiljković u Beč, Ćurčić u Bratislavu, a sve prema zaslugama koje su ovde stekli upinjući se da dobro odrade partijske poslove.

Nedavno je na videlo isplivalo kako je sadašnji predsednik Srbije Milan Milutinović provodio ambasadorske dane u Atini. Pre pet godina je sa računa SMIP-a u glavni grad Grčke otišlo 3,8 miliona maraka, sa kratkim obrazloženjem "za renoviranje i adaptaciju zgrade ambasade". Povratna informacija ne postoji u dokumentaciji ovog ministarstva o tome koji radovi su urađeni, pošto, ko je bio izvođač... A to je obavezna procedura, zna se dobro. U hodnicima zgrade u Kneza Miloša skloni su da poveruju da su te pare otišle na kupovinu one već čuvene jahte, jer je od radova u ambasadi obavljeno samo krečenje fasade i preuređenje vrta, što nije ni deseti deo novca koji je tražen.

Tamo gde treba

U toku proveravanja poslovanja Savezne uprave carina na videlo je isplivalo da je ministar inostranih poslova Živadin Jovanović podigao u ovoj ustanovi na ruke 930.000 maraka, a predsednik Srbije Milan Milutinović - 250.000. Jovanović je izjavio da je novac otišao tamo gde treba, nigde drugde, a da su špekulacije da je otišao tamo gde ne treba. Milutinović, shodno nekim svojim ranijim stavovima da neće demantovati napade na njega, nije se oglasio, ali su svi sigurni da je i njegovih četvrt miliona maraka otišlo baš tamo gde treba. Gde je to gde treba, valjda će se jednom utvrditi.

Kada je nedavno procurila vest da se ušlo u trag milijardi dolara koje su prebačene odavde na Kipar, a to izrekao guverner Dinkić pozivajući se na američko Ministarstvo finansija, mnogi su se setili ko je bio ambasador u ovoj zemlji godinama. Njegovo ime je Ivan Mrkić, a u kuloarima je nazivan čuvarem porodičnog trezora na Kipru. Proletos je povučen sa Kipra jer su u ovu zemlju stigli zli američki finansijski agenti sa zadatkom da tragaju za porodičnim blagom. Na njegovo mesto u Nikoziju je došao Petar Janković, dotadašnji šef službe za informisanje i dokumentaciju (SID), koja radi kao nezavisni deo SMIP-a, i zapravo je spoljna obaveštajna služba i po rangu je odmah iza SDB-a i vojne Kontraobaveštajne službe (KOS). Mrkić je ustupio mesto Jankoviću jer je ovaj to bolje umeo da radi, a svi su se začudili kada su prilikom posete predsednika Vojislava Koštunice Makedoniji, videli s njim u društvu baš Ivana Mrkića.

Poznato je da diplomatija uopšte nije jevtina a da mi u svetu imamo čak 74 diplomatsko-konzularna predstavništva što nemaju ni mnogo bogatije zemlje. Sa oko dve hiljade zaposlenih i s platama i održavanjem zgrada, nije nimalo daleko od pameti da se na tu serioznu službu troše milioni dolara.

Ne mešaju se u svoj posao

Ambasador treba da bude osoba od poverenja i autoriteta, poznata ličnost iz političkog, kulturnog, naučnog ili ekonomskog života, baš kao što su to bili Andrić, Dučić, Rakić i Nušić koji će na pravi diplomatski način delovati u zemljama u koje su poslati. U Madridu Ratomir Vico, u Budimpešti Balša Špadijer, u Hagu Radoslav Etinski, ljudi koji su po partijskoj pripadnosti nagrađeni i otišli u te gradove, malo su imali prilike da se bave svojim poslom jer država kakva smo donedavno bili nije ni imala potrebe da održava ozbiljne diplomatske odnose sa svetom.

Rade Drobac, koji se proslavio među engleskim novinarima odbijajući da im izda ulazne vize u SRJ, usput im držeći lekcije o nepogrešivosti politike koju vodi naš vođa, postao je u novoj konstelaciji šef misije SRJ u Londonu. Đoko Stojičić, naš ambasador u Pragu, osluškivao je tokom oktobarskih događaja pomno šta se dešava u Beogradu, pa je među prvima poslao čestitku novom predsedniku Vojislavu Koštunici nudeći mu svoje usluge, ali su ga radnici ambasade u glavnom gradu Češke vrlo brzo prozvali nabrajajući mu sve njegove ode bivšem režimu. U svađi sa njima, Stojičić, inače pesnik, zatražio je i zaštitu praške policije, a fizički sukobi u ambasadi došli su i na stupce bulevarske štampe u toj zemlji.

Izolacija, sankcije i ostalo šta nas je snašlo ruiniralo je naš diplomatski kor i službu uopšte. Živadin Jovanović, najzaslužniji za takvo stanje, dobio je vilu na Dedinju u trajno vlasništvo, a u nju se useljavao tokom bombardovanja.

U SMIP-u su se stanovi od po stotinak i dvesta kvadrata inače delili šakom i kapom. Dođe novi radnik i posle nekoliko meseci dobije stan. Sa savezne kadrovske liste tako je u proteklih šest godina podeljeno 152 stana. Lep i lak način da se okoristi neki miljenik onog ili ovog. Pa da li će kasnije otići u Zambiju, Australiju ili Belgiju, manje je važno. Da li govori jezik zemlje u koju ide, još manje. Tako imamo ambasadore koji se "služe" engleskim jezikom što je bila formulacija koja se ne proverava. A u praksi je to značilo da je i Kinta Kunte bolje znao taj jezik od njih.

Dok novi ministar inostranih poslova Goran Svilanović putuje svakodnevno i održava veoma žive odnose sa svetom, malo ima vremena da se posveti sređivanju stvari u kući na čijem je čelu. Dogovor među liderima DOS-a je da se ništa radikalno ne čini do decembarskih izbora, ali već sada je mrtva trka među čelnicima ove koalicije ko će da prigrabi i koja upražnjena ambasadorska i ostala diplomatska mesta. Bojazan da u svet opet neće otići stručni već "zaslužni" ljudi opravdana je među onima koji diplomatiju smatraju veoma važnom za budućnost jedne zemlje. "Samo vas gledamo", slogan pokreta "Otpor" mogao bi da važi i za buduća kadrovska rešenja u SMIP-u.


Bahatosti odzvonilo

"Neljubazno ponašanje, neznanje i nenormalno visoke konzularne takse, slika su stanja naših državnih predstavništava u inostranstvu. Lek je oštra kadrovska selekcija i promena ponašanja" - smatra bivši generalni konzul u Nemačkoj

Naši građani, koji su postali nosioci stranih pasoša, ne prekidajući vezu sa zemljom i svojom rodbinom u njoj, do sada su nailazili u našim konzulatima na nekulturan prijem, birokratski, često grub, pa i odbijajući. Sumnjičavi službenici u konzulatima postupali su prema njima kao prema strancima, tražeći razne garancije iz zemlje da bi im izdavali vize za ulazak i boravak u njihovoj rođenoj zemlji ili zemlji porekla roditelja, kad su to bila deca tih naših ljudi! Sve to, naravno, uz nenormalno visoke konzularne takse, kojima je zapravo raspolagao režim Slobodana Miloševića.

Jedan konzulat u inostranstvu u stvari je isturena, razvijena opština sa svim upravnopravnim funkcijama i službama. Kao što je jedna opština kao institucija teritorijalno u službi svojih građana, tako je i konzularna služba takođe u službi svojih građana, fizičkih i pravnih lica u stranim zemljama štiteći njihova prava pred stranim upravnopravnim vlastima, policijom, sudovima i uredima za statusna i radnopravna pitanja.

Znači, konzularnu službu u inostranstvu mogu da obavljaju samo stručnjaci, jer je to stručna služba.

Praksa u odnosima između država pokazuje da su diplomatski odnosi jedna, a konzularni druga stvar. Dešava se da diplomatski odnosi budu prekinuti, ali ne i konzularni. Upravo smo svedoci tih činjenica, da Jugoslavija ponovo uspostavlja diplomatske odnose sa SAD, Velikom Britanijom i Kraljevinom Irskom, Francuskom i Nemačkom koji su bili prekinuti zbog bombardovanja NATO alijanse Srbije marta 1999, ali konzularni odnosi nisu prekidani. Naša država, SR Jugoslavija, kao i te četiri pomenute, zadržale su svoje predstavnike upravnopravnih vlasti u međudržavnim odnosima, da i dalje štite njihove interese fizičkih i pravnih lica, pružajući im pravnu i svaku drugu konzularnu pomoć, u skladu sa međunarodno- pravnim konvencijama i običajima.

Prekid diplomatskih odnosa između dve države znači prekid kontakata ministra spoljnih poslova dve države, ako su ti odnosi bili na nivou poslanstva.

Promene koje se posle 5. oktobra 2000. godine dešavaju u zemlji, uvođenjem istinskog demokratskog i pravnog poretka u njoj, u svim oblastima života i rada ljudi i građana, nužno moraju da se odraze i na delovanje naših diplomatskih i konzularnih službi u inostranstvu.

U prijemnim kancelarijama naših konzulata i ambasada, u čijim su delovima i konzularna odeljenja, kontakt mora da bude korektan, krajnje predusretljiv i nebirokratizovan. Prvi susret sa tim strankama treba da ih uveri u promenjenu politiku i odnos prema njima nastao iz promenjene situacije u zemlji. Konzul je zapravo u službi svog građanina u inostranstvu, što ovaj treba da oseti, a ne da se oseća u konzulatu kao u nekoj policijskoj kancelariji po pozivu na informativni razgovor.

Takvu kvalitetnu promenu rada naših DKP u inostranstvu traži aktuelna i svaka naša buduća vlada u Jugoslaviji.

Milan TREŠNjIĆ