Tamo gde su noći duge i opasne

Na razmeđu života i smrti

Od Medveđe, preko Bujanovca, do Preševa, na području širokom pet kilometara, živi nekoliko desetina mahom starijih Srba. To je zvanično Kopnena zona bezbednosti, ali samo veliki cinici mogu takvom da je smatraju jer je ljudima svakog dana i bukvalno glava u torbi

Na području dugom oko 160 kilometara, a širokom pet, između Merdara, preko Medveđe i Bujanovca, i Preševa - u Kopnenoj zoni bezbednosti čiji naziv mogu zdravo za gotovo da prihvate samo najveći optimisti ili cinici - živi nekoliko desetina Srba, mahom starijih ljudi i žena. Njihovi dani teku u stalnoj neizvesnosti i strahu od negostoljubive prirode koju su surovi ljudi učinili još opakijom.

(Nastavak sa prve strane)

- Vekovima su se naši stari nosili sa ćudljivim vremenom koje za nekoliko sati može od sunčanog dana da se pretvori u snežnu oluju, sa vrletima preko kojih je teško stazama i bogazama dovući namirnice što ih sam ne možeš proizvesti ili gas za lampe bez kojih su noći tamnije od najmrklijeg mraka u tunelu. Sad su, međutim, nastupila vučja vremena u kojima su neki ljudi krvoločniji od gorskih zveri. Lako ti se odbraniti od gladnog kurjaka, ali kako se sačuvati od onoga ko ti u vododerinu kojom moraš proći zakopa minu, ili te preko nišana vreba sa obližnjeg ćuvika - počinje priču, sa setom u očima, stari Dimitrije Stanojević iz sela Gramada, u kome je, pored njega i njegove Verice, ostalo još devet Srba od pedeset do sedamdeset i više godina.

- Kad sam je došla za Dimitrija, bila sam petnaesto čeljade u domaćinskoj kući. I u ostalim domovima je vrilo od ljudi i stoke. Eh, beše nekad. Danas ostadosmo samo mi starci i poneka kokoš i goveče - nadovezuje se Verica koju je i bolest obrvala pa se jedva kreće pomoću štapa.

- Mlađi odoše za boljim, ali i sigurnijim životom. Ovde nam je, evo već neku godinu, glava i bukvalno u torbi. Sad je nešto sigurnije otkad dođoše ovi policajci iz Vranja da borave u ovim već napuštenim i oronulim kućama. Ali, ni njima nije lako. Mrznu po čukama, pešače po nedođiji i uz to su stalna meta.

Neće zlo doveka

Gramada je jedino srpsko selo u Kopnenoj zoni bezbednosti iznad Bujanovca. Sva ostala su nastanjena šiptarskim življem.

- Ne mogu da se žalim na komšije. Oni nas ne diraju. Istina, tokom ovih nekoliko godina i ne prolaze ovuda. Idu okolo. Strah nas je od onih što dolaze i zulumćare sa Kosmeta. Zapucaju, zapale mesto, postave minu i pobegnu. Ipak, neće nas oterati. Ostaćemo ovde da čuvamo ognjišta i korene naše za neka srećnija i lepša vremena kad će i unuci da nam se vrate, ako Bog da, ovde da žive ili bar vikende i odmore na dedovini provode - odlučno zbori Dimitrije, a setu u očima mu zamenjuje neka tvrdoća. - Ono i sad nam deca dođu da pripomognu oko poljskih radova. Imamo sedam hektara, nešto stoke... Pomažu i policajci. Nacepaju drva, navuku vode, hoće i da pooru i podrljaju kad nisu na zadatku. Eto, živi se. Teško je i mučno, ali odavde nikud. Pa, u gradu bismo pomrli za dva dana a sve računamo ni ovo zlo neće doveka.

Na putu kroz šiptarska sela slika sasvim drugačija. Nove zidane kuće. Dečaci i u sumrak bez straha vraćaju stoku iz paše. Dim se vije gotovo iz svakog ognjišta.

- Jesu oni brojniji od Srba, ali su mnogi, takođe, pobegli zbog čestih provokacija i povremenih upada terorista sa Kosmeta u Zonu - objašnjava vođa patrole lokalne policije. - Ipak, oni koji su ostali lakše obrađuju zemlju. Više ih je, pomažu jedni drugima... Sarađuju sa nama jer znaju da i njih štitimo. Korektni su u ophođenju, hoće i da pomognu ako im se nešto zatraži. Ostvaruju sva prava, ali prisnosti nema. Zaplašeni su i oni jer teroristi su i prema njima nemilosrdni ukoliko pokažu preveliku lojalnost ili odbiju da izvrše neko njihovo naređenje, zabranu ili zahtev. Dobro starac reče, ovo su ti vučja vremena.

Kad je reč o pravima, najilustrativniji je primer Osnovne škole "Minđen" u koju šiptarski đaci, a ima ih dvadeset troje, iz okolnih etnički čistih sela dolaze organizovanim prevozom što ga je obezbedila opština Preševo.

- To je i svojevrsni kuriozitet. U toj školi, za ta 23 učenika nastavu drži 25 prosvetnih radnika - objašnjava vođa patrole. - I njih, naravno, na časove dovozimo kombijem, a plaća ih Ministarstvo prosvete Srbije.

Stazama i bogazama, preko presahlih potoka i urvina, kroz ogolelu šumu hrasta, bukve i graba, stiže se, uz veliku opreznost na svakom koraku, do sela Sponce koje pripada opštini Medveđa.

Granica uz ogradu

Administrativna granica sa Kosovom i Metohijom prolazi uz kuću Sarića. To je najisturenija srpska porodica u ovom delu Kopnene zone bezbednosti.

Na zaravni poviše stare nabijuše, uz samu žičanu ogradu pored koje vijuga zemljani put kojim patroliraju oklopni transporteri Kfora, dva dečaka igraju fudbal. Ispod njih nekoliko ljudi i žena užurbano posluje. Blešte tek okrečeni zidovi od naboja.

- Dobro došli! Oprostite, malo smo umazani. Spremamo i krečimo za slavu - dočekuje nenadane posetioce domaćin Radosav Sarić. - Žene, dajte rakiju, klupe i prostirku da ljudi sednu.

Očas jedna živost zameni drugu. Na licima radost.

- Nemamo mnogo prilike da nam dođu gosti. Ovi iz Kfora što prolaze uz ogradu samo ponekad zastanu kod kapije da nam daju njihove novine, ali ne svi. Englezi su nadmeni i mrgodni. Ni Boga da nazovu - objašnjava Radosav uz širom osmeh. - Šta ćeš, okupator je okupator. A one što malo ljudskosti pokažu prema nama Srbima, odmah povuku i premeste negde drugde.

I Sarići su ovde odvajkada. S generacije na generaciju se prenosilo nasleđe i čuvali običaji. Pamte se surova vremena bez puta kad je četiri sata trebalo da se pešice siđe, a šest da se uz nogolom vrati sa vrećom brašna ili soli na ramenu iz Medveđe, udaljene dvadeset dva kilometra.

- Sad je lakše. Probijen je put, a saobraća, doduše ne baš redovno, autobus. Međutim, druge su nas muke pritisle. Zbog šiptarskih terorista i svega što se događa na Kosmetu i odavde odoše ljudi. Nekada je ovde živelo i više od sto duša, a sad nas je ostalo nešto staraca iznad šezdeset godina i nekoliko mladih. Dve neudate devojke i desetak već starijih momaka neženja između trideset i četrdeset godina - priča Radosav nudeći jabukovu rakiju za koju tvrdi da je nema bolje na svetu. - Uz to, nikad se ne zna kad će stići zlo s one strane. A i ovi iz Kfora. Onomad su mi upropastili livadu manevrišući, tobože je bila neka vežba tenkovima. Upropastili su je načisto. Žalio sam se ovima što navraćaju do kapije, a oni kažu moraš da dođeš u Prištinu da podneseš zahtev za odštetu. Ko da se u Prištinu ide tek tako. To mi je deo imanja s one strane ove izmišljene granice na koju Šiptari svakodnevno, i pored Kfora, nasrću. Seku šumu, kose livade, kradu, a nemaš kome da se žališ.

Sarići, ipak, ne odustaju. Slavu će proslaviti kao i svake godine. Doći će im petnaest članova porodice i dvadesetak gostiju.

- Zahvaljujući našoj policiji koja neprestano obilazi ovo područje ipak se može živeti ovde. Da nije njih, ni ovo čeljadi što je ostalo ne bi moglo da opstane. Šiptari bi već odavno sišli do Medveđe - kategoričan je Slaviša, jedan od Radosavljevih sinova, koji je došao da ocu i majci Stanici pomogne. - A Kfor, umesto da sarađuje na istom poslu zaštite ljudi i imovine, otežava stvar. Čim primete da je naša patrola na terenu, oni pale svetla s one strane granice i tako upozoravaju Šiptare.

Besmislene optužbe

Englezi su, inače, optužili stare Sariće da krije srpsku vojsku i policiju.

- Niti je u ovim kućama bilo, niti ima skrivene oružane sile. To što poneka policijska patrola svrati da se raspita kako smo i treba li nam šta, normalno je i tu nema šta da se krije. Mi ugostimo svakoga ko nam kapiju prođe. Ugostili bismo i kforovce kad bi ušli u dvorište jer je red domaćinski dočekati namernika. To što oni ne znaju za red, njihova je stvar - smejući se objašnjava Radosav, srećan što će mu se za slavu okupiti sinovi Slavko, Slaviša, Slavoljub i Radule, kći Slavica, snahe zet, unuci... - Ona dvojica što tamo uz ogradu pikaju loptu to su mi unuci Peđa i Pavle. Nek su nam živi i zdravi. Za njih i ostale ovo čuvamo i sačuvaćemo. Nikud odavde dok je zdravlja. Ja i baba Stanica, mada je ona baš bolešljiva i za slavu se vratila iz bolnice, nećemo otići.

Među meštanima se prepričavaju i zgode vezane za pripadnike Kfora koji zalutaju u Kopnenu zonu bezbednosti. Jednom su pripiti vojnici iz obližnjeg punkta prešli nevidljivu granicu i naleteli na policijski transporter uništen tokom NATO bombardovanja. Slikali su se na njemu, potom ga zapalili i prijavili da su "uništili nedozvoljeno borbeno prevozno sredstvo". Međutim, u povlačenju su izgubili film koji je - zaklela se zemlja raju da se tajne saznaju - otkrio pravu istinu, pa se seljaci i danas šegače na račun "hrabrih pripadnika međunarodnih snaga".

Svakodnevna pucnjava

Ako Srbi iz Sponca i žive u relativnom miru, to se nikako ne može reći za ono malo srpskog življa u nekoliko kuća, takođe uz administrativnu granicu, koje se vode kao selo Matarova iznad Merdara.

- Ovde ti se, rođače, svaki dan zapuca - kategoričan je Radivoje Garić, pedesetdvogodišnjak. - Mi smo ti na dvesta metara od te takozvane granice sa Kosmetom. Evo ti moje kuće. Rastresena je od NATO bombardovanja, a sad izrešetana i kuršumima šiptarskih terorista s one strane, iz Donje i Gornje Dubnice, sela koja pripadaju podujevskoj opštini. Privuku se kroz jaruge do one šumice, nema odavde ni 180 metara vazdušne linije, i pripucaju. Pogledaj izbušene zidove i izrešetana stabla tu uz ogradu. Dejana Đorđevića su ubili na pragu kuće Bore Biočana i to dok je Borina unučica Milka od dve godine bila u blizini. Onako ranjen, zgrabio je dete i ubacio ga preko praga u kuću i pao. Izdahnuo je jer su ljudi čekali dva sata da dođe Kfor. Posle su tu Borinu kuću, a ona je uz granicu sa one strane, opljačkali i spalili.

U ovom delu Kopnene zone bezbednosti Šiptari su postavili i protivtenkovske mine na koje su naleteli Milorad Kujović i Radisav Milićević.

- Pošli momci traktorom u Merdare po namirnice kad je stigla pomoć Crvenog krsta. Da pomognu narodu, prikačili tešku prikolicu Đure Paunovića i razvezli ono što dobismo. Kad su pošli da je vrate, ona zadnjim točkom nagazi na minu i sva se u krš i lom pretvori. Njih bacilo nekoliko metara u vazduh, ali srećom pretekoše iako ranjeni - priča Garić.

Priči nikad kraja, a noćne senke postaju sve duže. Negde se oglasi automat. Svetleći meci su zaparali zatamnjeno nebo. Garići. Kujovići i Miličevići su zajedno sa policajcima zalegli za grudobrane. Za svaki slučaj. Eho pucnjave se izgubio u šumarcima. Zavladala je tišina. Varljiva i nabijena neizvesnošću.

Slobodan MILOŠEVIĆ